Dragi vjernici i svi koji sa zanimanjem pratite internetski portal Požeške biskupije!
Tijekom ove Godine Božje riječi »želimo u župama i obiteljima, u skupinama i pojedincima naše Biskupije, usred žurbe i buke svijeta, pronalaziti vrijeme sabranosti i tišine, čitanja i razmišljanja Svetog pisma, da bismo u svjetlu Božje objave bolje razumjeli njegov naum o nama, novim opredjeljenjem živjeli svoj kršćanski poziv, i bili potpunije dionicima spasenja, ostvarenog u Isusu Kristu, jedinom otkupitelju čovjeka.« (Proglas otvorenja Godine Božje riječi u Požeškoj biskupiji).
Radi toga, pored nedjeljnih cjelovitih liturgijskih čitanja i njihova razmatranja po metodi lectio divina svakodnevno stavljamo na našu biskupijsku web-stranicu evanđelje koje se toga dana čita u svetoj misi, kako biste odvojili određeno vrijeme i u svojim ga domovima čitali, zatim uz pomoć malog komentara koji ga slijedi razmišljali i njegov sadržaj usvojili za život, te zaključili s dodanom molitvom.
Neka na taj način Božja riječ u trenutnim životnim okolnostima bude svjetiljka, ohrabrenje i utjeha na našem životnom putu.
Čitanje svetog evanđelja po Marku (Mk 12,38-44)
U ono vrijeme:
³⁸ Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj: »Čuvajte se pismoznanaca, onih koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, ³⁹ prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; ⁴⁰ proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!«
⁴¹ Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. ⁴² Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. ⁴³ Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. ⁴⁴ Svi oni zapravo ubaciše od svog suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«
Poticaj na razmišljanje
Dva su u bîti stava za koja Isus okrivljava farizeje: ispraznost i licemjerje. Prvi se očituje u nošenju dugih haljina, u traženju da ih se pozdravlja i da im se dodjeljuju prva mjesta na bogoslužnim okupljanjima; drugi je ona lažljivost koja se otkriva u pokazivanju velike pobožnosti, primjerice u produživanju trajanja molitve kad ih drugi promatraju, i postaje bestidna u očitom proturječju između tako javno očitovane religioznosti i opresivnog ponašanja prema slabima i nezaštićenima. Pismoznanci su osobe nečistog srca, nesposobni darovati se Bogu i bližnjemu, a i onda kad daju bogate darove za hram, kao u ovom slučaju, oni zapravo ljube sami sebe i uvjereni su da su u Božjim stvarima nezamjenjivi. Za razliku od siromašne udovice koju je Isus ugledao dok je u hramsku riznicu ubacivala dva najsitnija novčića, praktički ništa. Ali to je bilo »sve što je imala«; ona ne misli da čini nešto veliko, niti da ‘pomaže’ Bogu, no ima čisto srce kojim ljubi Boga i potpuno mu se daruje. Zbog toga je Isus daje za primjer svojim učenicima: reklo bi se da je Učitelj pronašao ono što je tražio.
Na svršetku svog djela naučavanja u hramu ponovno preuzima temu koja je obilježavala njegove početke, kad je odbacio sigurnost i aroganciju pismoznanaca i farizeja i osporio nečasno trgovanje koje se uz pristanak svećenikâ odvijalo u hramu. Sada pak zaključuje hvaleći istinsku vjerničku gestu jedne udovice, da navijesti da su siromasi a ne bogataši, na obrednom ili institucionalnom planu, plodno tlo u kojem će se oploditi evanđeosko sjeme, i mjesto susreta s Bogom.
Molitva
Gospodine, koliko je bogata tvoja riječ i kako je jasno tvoje naučavanje! U njima pronalazim moj život, ono što jesam i ono na što me ti pozivaš da budem. Koliko prepoznajem sebe u grubom srcu pismoznanaca, u onoj samodostatnosti koja nas čini preuzetnima pred Bogom i lažnima pred ljudima. I koliko se osjećam udaljen i ujedno, privučen primjerom apostola Pavla i ove udovice. Daruj mi, Gospodine, Pavlovu dosljednost; onu dosljednost koja ga je najprije dovela u zatvor, a zatim mu daje snage – i moralni autoritet – da traži od Timoteja da se ni on ne boji propovijedati evanđelje. Daj mi hrabru vjeru udovice, koja ti daruje sve i ništa više ne zadržava za sebe, jer je sigurna da ćeš se ti pobrinuti za nju. Mora da je lijepo tako živjeti, s tom dosljednošću i sigurnošću. Ali mora da je također lijepo pripravljati se tako umrijeti, osjećajući vlastitu smrt kao neizbježni ishod života koji se postupno pretvara u dar, izabirući umrijeti kao »krv prolivena u žrtvi ljevanici«.
Gospodine, kad i meni kucne »čas da napustim ovaj život«, udijeli mi da i ja u mojoj malenosti mogu reći: »Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao«. I ništavilo smrti preobrazit će se u svu puninu života s tobom!
Tijekom dana više puta ponovi i živi riječ:
»Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno« (2 Tim 4,2).
