Na blagdan sv. Ivana Pavla II., utemeljitelja Požeške biskupije, 22. listopada euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević u zajedništvo s kanonicima Stolnog kaptola, svećenicima središnjih biskupijskih ustanova i grada Požege. Pozdravljajući nazočne svećenike i vjernike biskup je podsjetio da slavimo blagdan sv. Ivana Pavla II. o stotoj obljetnici njegova rođenja, te je rekao: »Ispunio je jedno stoljeće svojom vjernošću Bogu, snagom svoga duha u služenju čovjeku. Svoju blizinu iskazivao je, osobito u vrijeme svoje papinske službe, i nama u Hrvatskoj na različite načine, a jedna od njegovih posebnih blizina jest i utemeljenje naše Požeške biskupije. Želimo mu danas izreći zahvalnost za sve dobro, lijepo i plemenito što smo za njegova zemaljskog života od njega primali, i moliti ga da nas prati iz nebeske domovine u našim sadašnjim nastojanjima, ponajprije oko vjernosti Bogu, a onda u nastojanjima da očuvamo svoje zdravlje u trenutačnim okolnostima pandemije. Njegova blizina među nama na svoj način je prisutna po relikviji njegove krvi koju čuvamo u našoj kripti, koju ćemo pohoditi na svršetku ovoga misnog slavlja, i pred njom mu se preporučiti u našim posebnim nakanama.«
U homiliji biskup je rekao da bismo Isusovu govoru u evanđelju u kojem nabraja tko se od
koga podijelio i tko se s kime sukobio, mi mogli dodati one koji se u našoj sredini međusobno dijele i prepiru, počevši od predsjednika države i premijera pa nadalje. No, bilo bi to banaliziranje evanđelja, ustvrdio je biskup, te je pozvao sudionike slavlja da se umjesto govora o podjelama radije usredotoče na Isusovu riječ: »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!« i zapitaju je li u njima planulo ono što je Božje? Kazao je da oganj o kojem Isus govori jest oganj njegove vjernosti poslanju koje je primio od Oca i dovršio svojom mukom i smrću na križu, čime nam je posvjedočio da se radikalnim putem vjernosti Bogu događaju preokreti u našim osobnim životima i u povijesti čovječanstva. Pojasnio je da nas Isus ne poziva da dižemo revolucije i nasilnim putem mijenjamo ljudsko društvo i povijest, ali da nas niti ne zavarava pacifizmom koji nije djelovanje u prilog istinskoga mira. Kad Isus kaže da nije došao donijeti mir na zemlji, nego razdjeljenje, to znači da njegov mir nije utvrđivanje ljudskog postojanja u stanju mirovanja, nego onaj mir koji se ostvaruje kroz cjelovitu pripadnost Bogu, ustvrdio je biskup. Naglasio je da je sv. Ivan Pavao II., unatoč tome što je živio u izrazito teškim i nesretnim vremenima prije, za vrijeme, i neposredno nakon Drugog svjetskog rata bio čovjek upravo takvog mira, i da je cijeloga života potpuno pripadao Bogu. Premda su njegovo djetinjstvo i mladost bili obilježeni umiranjima u njegovoj obitelji. U dobi od devet 
godina najprije mu je umrla majka, nekoliko godina kasnije smrt mu je ugrabila i starijeg brata a u 21. godini života i oca. Pored toga njegova domovina Poljska najprije je stradala od Hitlerova nacizma a onda od Staljinova komunizma, ali mladi Karol Wojtyła nije se izgubio u navedenim teškim životnim okolnostima, jer je iznutra čvrsto stajao po vjeri i molitvi, o kojoj govori apostol Pavao u ulomku prvog čitanja iz poslanice Efežanima. Vjera je oslonac i snaga po kojoj slab čovjek postaje duhovno jak, ukorijenjen i utemeljen u Kristovoj ljubavi postaje dionikom božanske dužine, širine, visine i dubine postojanja. Poput apostola Pavla u današnjem prvom čitanju i mladi je Karol klečao u molitvi pred Bogom, i po molitvi se u njemu ostvarivao snažni nutarnji čovjek po Božjoj mjeri usred nacizma, komunizma, siromaštva i progona. Po molitvi je sv. Pavao a tako i papa Ivan Pavao II. bio čovjek trajnog zahvaljivanja Bogu koji je svojom djelatnom snagom u njemu mogao obilnije ostvarivati svoje djelo, nego li on moliti, jer je molitva samo iz naših ljudskih mogućnosti nedostatna, a kad je u nama prisutan Duh Sveti,
on je naša dužina, visina i širina, i dubina, i onda se u nama izobilno ostvaruje i ono što mi ne umijemo moliti. Biskup je kazao je da bismo mogli nabrajati datume i druge podatke iz života Karola Wojtyłe sve do njegove smrti, 2. travnja 2005. godine, ali je ustvrdio da nam od tog nabrajanja više koristiti evanđeoska istina koju je on uz pomoć Duha Svetoga razumio i od koje je u punini živio. Još je rekao kako mu je draga misao duhovnih otaca da se svecem ne rađa nego postaje kad čovjek vjeruje Bogu – ne napola – nego žarko, cjelovito i kad s Bogom svaki dan računa i surađuje. »Sv. Ivane Pavle, uvjerljivo si bio velik, prepoznali smo u tebi Boga na djelu. Pomozi nam da i u našoj domovini Hrvatskoj slijedimo tvoj put kojim si postao velik, te dok se oko nas neki ljudi natječu u svojim taštinama, a nerijetko im se pridružujemo i mi sami, ne dopusti da u njima ostanemo i umremo, nego da poput tebe u skromnosti i poniznosti otvaramo svoja srca Isusu Kristu te se on nastanjuje u nama snagom svoga Duha, i mi u njemu tvojim 
zagovorom postajemo ono na što nas je on pozvao, i što možemo postati po njegovoj nadspoznatljivoj, božanskoj, velikoj i istinitoj ljubavi, koja se u nama događa osobito kad u svetoj misi slušamo Božju riječ i primamo svetu pričest. Sv. Ivane Pavle, pomozi nam da idemo tvojim putem, napose u našoj Požeškoj biskupiji koju si osnovao«, zaključio je biskup.
Nakon popričesne molitve biskup i svećenici sišli su u kriptu Katedrale i ondje u kapeli Sv. Ivana Pavla II. pred njegovom relikvijom upravili Bogu molitvu da u vremenu blijedih 
osobnosti njegovim zagovorom bude u nama sve snažniji nutarnji čovjek. »Znadete koliko nas je nosio u svom srcu, volio i to očitovao – ne samo kad nas je došao pohoditi u Hrvatskoj – nego i u tolikim drugim prigodama. Stoga je dostojno da ga i mi nosimo u svom srcu sa zahvalnošću i često se nađemo ovdje u njegovoj kapeli u našoj Katedrali u sabranosti pred relikvijom njegove krvi«, kazao je biskup.
