Na Groblju Krista Kralja u Požegi, 20. listopada u grobnicu svećenika Požeške biskupije položeno je mrtvo tijelo prelata Vjekoslava Marića. Svetu misu zadušnicu i sprovodne obrede predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević, u zajedništvu s pedesetak svećenika, među kojima je bio provincijal Hrvatske Franjevačke Provincije Sv. Ćirila i Metoda, fra Milan Krišto.
U homiliji biskup je rekao kako je »znakovito što je prelat Vjekoslav Marić preminuo na Misijsku nedjelju i blagdan sv. Luke Evanđelista, 18. listopada. Naime, bio je žarke vjerničke duše, pučki misionar, koji je tijekom devedeset i četiri godine svoga života, sedamdeset godina svećenički svjedočio cjelovito predanje Bogu, uložio ga u poslanje koje mu je povjerila Crkva u duhu Evanđelja primljena od apostola. To potvrđuje i 35 imenovanja i razrješenja zapisanih u njegovu svećeničkom Osobniku«. Podsjetivši na najvažnije podatke iz života i djelovanja svećenika Vjekoslava – od rođenja i djetinjstva u Pleterničkom Gradcu, školovanja u požeškoj Gimnaziji, filozofsko-teološkog studija u Zagrebu, đakonskog i svećeničkog ređenja, svećeničkog djelovanja u župama Viduševac, Mala Solina, Glina i Maja, biskup je ustvrdio da je on »svojim misionarskim duhom zajedno s nekolicinom drugih svećenika na Baniji vršio dragocjeno služenje dušama u teškim vremenima ideološkog progona Crkve. Za dekana Glinskog dekanata postavljen je 1962. Na vlastitu molbu, godine 1967. imenovan je upraviteljem Župe Svih Svetih u Požeškim Sesvetama, a 1975. u dogovoru s preč. Josipom Dumićem Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu postavlja ga za subsidijara požeške Župe sv. Terezije Avilske sa zadaćom i ovlastima organiziranja nove Župe bl. Leopolda Mandića u Požegi. Nakon višegodišnjih nastojanja uspio je dobiti građevinsku dozvolu i započeti gradnju nove župne crkve i župnoga doma. Za upornost, marljivost i vjernost u poslanju bio je 1989. imenovan počasnim kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog.«
Naglasivši da je svećenik Vjekoslav »velikom radošću dočekao osnutak i uspostavu Požeške biskupije 1997. godine u kojoj je osobitom raspoloživošću prihvaćao vršiti različite obveze«, biskup je rekao: »Uz službu župnika Župe sv. Leopolda Mandića bio je član Zbora savjetnika (1997.-2008.), prvi ravnatelj Caritasa Požeške biskupije (1997.-2002.), član Prezbiterskog vijeća, arhiđakon Katedralnog arhiđakonata (2001.-2006.), nakon izgrađenog novog požeškog groblja za koje se svesrdno zauzimao imenovan je rektorom grobljanske crkve Krista Kralja (2005.-2012.). Otvorio je Dječji vrtić sv. Leopolda Mandića (1999.), zauzeto radio s djecom i mladima u župnoj katehezi, uveo križarsku organizaciju, podupirao pjevanje mladih i zbor starijih, razvijao karitativnu djelatnost, a nadasve je u ispovjedaonici vjerno služio pomirenju ranjenih ljudskih duša s Bogom živim. U požeškom naselju „Sajmište“ izgradio je crkvu Milosrdnog Isusa i ondje započeo s pastoralnim djelovanjem, istovremeno s radom u filijalama Donjim i Gornjim Emovcima, Bankovcima, Novim Bankovcima, Kunovcima, Marindvoru, Štitnjaku, Novom Štitnjaku i Ugarcima. Papa Ivan Pavao II. ubrojio ga je 2000. među kapelane Njegove Svetosti a 2012. među počasne prelate Njegove Svetosti. Iste godine o 85. rođendanu oslobođen je župnih obveza i umirovljen. Posljednje godine života kanio je provesti u vlastitoj kući u Požegi, ali se od 2017. do smrti smjestio u Svećenički domu u Požegi, gdje je u crkvenom okruženju našao svoj mir, njegujući duhovni život, napose ustrajnom molitvom svete krunice.« Biskup je kazao da mu u ovom trenutku oproštaja »želi od srca zahvaliti za silnu energiju kojom je časno, savjesno i vjerno vršio svoje svećeničko poslanje, za duboko upisani trag njegove duhovnosti u prva desetljeća života mlade požeške Župe sv. Leopolda Mandića, a još više za sve ono što je svojim neumornim služenjem unosio u duše brojnih ljudi željnih Boga, pomažući im da u dubini svoga bića pronađu mir a u župnoj zajednici svoj duhovni dom.«
Biskup je potom kazao kako u ovom trenutku na zemaljskom oproštaju s preč. Marićem smatra svojom obvezom omogućiti mu da vlastitim riječima zahvali svima onima koji su mu na srcu. Naveo je ono što je cijenjeni pokojnik napisao u svojoj Oporuci: »S osvrtom na moj dosadašnji životni put«, piše prečasni Marić, »smatram izrazito važnim najprije učiniti zahvale prema svima koje nosim u svome srcu i o kojima promišljam za sve dobro što su mi pružili.« Zatim nastavlja: »Bogu hvala za dar života, za pripadnost svetoj Crkvi, za svećenički poziv kao i za sve milosti koje mi je obilno darovao Gospodin. Hvala Majci Božjoj koja me pratila majčinskom ljubavlju cijeli život. Zahvaljujem Bogu za roditelje, oca Ivana Marića i majku Alojziju Oharek udanu Marić i za braću Đuru i Stanislava Marića, kao i za svu rodbinu, koji su mi bili na pomoć u svakom pogledu. Hvala braći svećenicima za suradnju, pomoć i dobar primjer u životu i radu. Bogu sam zahvalan za uzorne vjernike u župama u kojima sam obavljao svoju uzvišenu svećeničku službu. Bilo je divnih apostola, suradnika, roditelja u župama Viduševcu, Maloj Solini, Požeškim Sesvetama i u Požegi, u župi sv. Leopolda Mandića. Bogu hvala za duhovna zvanja. Od mojih učenika stasalo je sedam svećenika, jedan đakon u redu Kapucina, a iz župa u kojima sam vršio službu župnika 18 časnih sestara položilo je svoje svečane vječne zavjete. (…) Osvrt želim dati i na ministrante, čitače Svetog Pisma, pjevače i svirače u Crkvenom zboru, roditelje kao klanjatelje, križare te angažirane osobe i djecu u Vrtiću Sv. Leopolda Mandića, za koje smatram da su s Božjom pomoći blagoslov Župe Sv. Leopolda Mandića i Grada Požege. Snažna potpora u duhovnom životu Župe Sv. Leopolda Mandića bile su časne sestre Sv. Vinka Paulskog. Ustrajno su bile uz bolesnike, siromašne i vjeroučenike. (…) Iz naše Župe Sv. Leopolda Mandića stasalo je petero vjeroučitelja koji su vrijedni svake pohvale i Božju pomoć. Zahvaljujem Bogu za Požešku biskupiju i za prvog Biskupa Požeške biskupije, msgr. Antuna Škvorčevića čijom je ljudskom i biskupskom brigom na njivi Gospodnjoj očuvan i unaprjeđen plodan vjerski život. Ponizno molim svakoga koga sam u svom svećeničkom radu moguće i na bilo koji način povrijedio ili ražalostio, da primi moju iskrenu ispriku i u srcu nađe snage da mi oprosti. Ja svima od iskrenog i toplog srca opraštam za sve što sam tijekom života trpio i molim Boga da im oprosti«, zaključuje preč. Marić u svojoj Oporuci. Govoreći o otajstvu njegove smrti, biskup je ustvrdio: »Premda je svećenik Vjekoslav Marić preminuo u visokim godinama života, svejedno njegova smrt stvara neke neprotumačive, tajanstvene razdaljine koje nas dijele od njega, a njegov fizički odlazak iz naše sredine uzrokuje u nama tugu rastanka. Pišući Efežanima, uvjerava nas sv. Pavao u današnjem prvom čitanju kako su svi oni koji su izvan Krista, udaljeni od Božjeg građanstva, tuđi Savezima obećanja, bez nade i neznabošci na svijetu. Oni pak koji su u Kristu Isusu, koji nekoć bijahu daleko, dođoše blizu – po krvi Kristovoj. „Doista, on je mir naš“ (Ef 2,14), ushićeno zaključuje Apostol. Nema veće utjehe u trenutku rastanka s preminulim svećenikom Marićem, od činjenica da je on po svetom krštenju, sakramentu svetoga reda i vjerodostojnom svećeničkom životu tako bio ugrađen u Krista da je u njemu po ljubavi kojom je na križu razorio moć smrti već ovdje na zemlji živio blizinu Božje punine života. Odloživši u smrti prolaznost, postao je dionikom njegove neprolazne uskrsne slave. Nije na ovom svijetu bio – kako tvrdi sv. Pavao – tuđinac i pridošlica, nego sugrađanin svetih i ukućanin Božji, nazidan na temelju apostola i proroka čiji je zaglavni kamen sam Krist, rastao je u hram svet u Gospodinu, prebivalište Božje u Duhu. To je Crkva Isusova kojoj je svećenik Marić svim srcem pripadao, za koju se svim snagama zauzimao, kojoj se radovao i drugima svesrdno pomagao da i sami u njoj budu zagrljeni ljubavlju s križa koja pobjeđuje smrt te sada u vječnosti – vjerujemo – uživa puninu onoga čemu se u prolazu zemljom nadao.«
Naglasivši da je svećenik Marić cijeloga svoga života bdio pred Božjim vratima, biskup je izrazio uvjerenje »da mu ih je Gospodin u smrti širom otvorio te da ono što mu je na zemlji bilo u sjeni, sada – po riječima sv. Pavla – postalo blizu. Na njemu se vjerujem ostvarilo Isusovo obećanje iz današnjeg Evanđelja: „Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, naše budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih“ (Lk 12,37). To je naš Bog u Isusu Kristu: Stavlja nas za svoj vječni stol da bi nas na njem poslužio svojom ljubavlju jačom od smrti. Svećeniče Vjekoslave! Moli za nas da razdaljine koje nas dijele od Boga budu dokinute našom živom vjerom te nam duh bude potpuno budan za Boga u Isusu Kristu u njegovoj Crkvi za ono dostojanstvo u vječnosti koje nam naš Stvoritelj želi udijeliti«, zaključio je biskup Antun.
