Na svetkovinu Bogojavljenja i Dan Svetog Djetinjstva, 6. siječnja požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali.
U homiliji biskup je kazao kako smo nesposobni govoriti o otajstvu današnje svetkovine, kad nam u pomoć ne bi pritekla naviještena Božja riječ. U svetim čitanjima poslagane su određene osobe, složen je mozaik događaja, ali ono što je otajstvena objava Božja iznad i u dubini zbivanja, nije lako razumjeti našim umnim sposobnostima, nego se u to možemo uključiti vjerom i tako postati njegovim dionicima. Ponajprije podsjetio je da nas Bog želi pokrenuti na akciju, kako svjedoči prorok Izaija u ulomku prvog čitanja, pozivajući nas da ustanemo i iziđemo iz tame, te se pridružimo povorci onih koji su obasjani Božjim svjetlom već krenuli njegovim putem. Ustvrdio je da nam mudraci, o kojima je riječ u evanđeoskom ulomku, vođeni zvijezdom došli u Jeruzalem na dvor kralja Heroda, pomažu tragati za odgovorima na egzistencijalna pitanja do kamo i mi trebamo stići i kakvo nam je svjetlo potrebno na našem životnom putu. Za razliku od kralja Heroda, – kojega ne zanima ni zvijezda, ni svjetlo, ni put, nego samo njegov vlastiti politički interes, i koji je, čuvši tumačenje proročanstva o rođenju novoga kralja u Betlehemu vidio samo opasnost za svoju vladavinu, počeo smišljati strategiju kako da pod svaku cijenu ostvari svoje sebične interese. Mudraci su pak po proročkoj naznaci pošli u Betlehem, i u djetetu Isusu koje su ondje pronašli, prepoznali veliki Božji naum o nama ljudima, i u svoj ljudskoj poniznosti i skromnosti prignuli koljena pred tim djetetom i njegovom majkom, ustvrdio je biskup.
Kazao je kako ne bi želio svoje misli usmjeriti na suvremene Herode koji danas u Hrvatskoj ne vide zvijezde vodilje i ne kreću na put, već ih gase i drugima postavljaju prepreke na putu te ne mogu biti vođe jer svojim negativističkim pristupom ostaju zarobljenici vlastite izgubljenosti, nego da bi želio dopustiti Božjoj riječi da nam otvori srce i pamet za onu sveobuhvatnu i konačnu stvarnost čije postojanje naslućujemo i do koje bismo čežnjama cijeloga svoga bića željeli doprijeti, kao što maleno dijete razdragano pruža ručice prema mjesecu i zvijezdama, želeći ih dohvatiti. Ustvrdio je kako je u dubine svakog ljudskog bića upisano da mi nismo stvoreni za djelić nekog vremena, za komadić nekog znanja, posjedovanja ili postojanja, nego da smo otvoreni za cjelokupnost stvarnosti, za »sve«, kako nam svjedoče misna čitanja ove svetkovine. Tužno je biti svjedokom da su se mnogi ljudi u sebi samima zgrčili i zgurili u nešto malo i sitna života, i da se ne trude biti tragatelji za onom Božjom sveobuhvatnošću postojanja koju nazivamo smisao. Veliki umovi su znali da se do smisla može doći onim putem i na onaj način kako su to učinili mudraci iz Evanđelja, otvorenošću za sveobuhvatnost stvarnosti u kojoj živimo i kojoj pripadamo, i ne dopuštajući bilo kome da nas sapne u neke ljudske granice i ograničenja, koja nas trajno čine nesretnima, ustvrdio je biskup. Aktualizirajući govor o ljudskoj zatvorenosti u različite granice koje nas guše: od granica ljudskog razuma do granica zla, sebičnosti i pokvarenosti, biskup je ustvrdio da je vjera svjetlo koje obasjava naš um, srce i cijeli život, i da u tom svjetlu vjere cjelovitošću svoga bića znamo da pripadamo Bogu koji je naše »sve«, kako je govorio sv. Augustin, te nas vjera potiče da ustanemo iz stanja mraka i zla te krenemo na put u Božji svijet, u kojemu ništa, pa ni smrt, više ne predstavlja granicu. Podsjetivši kako smo već duže vremena u Hrvatskoj suočeni s granicama u koje nas, s jedne strane sapinju politički sustavi zbog kojih se ljudi međusobno dijele i djeluju jedni protiv drugih, a s druge pak strane pritisnuti smo ograničenjima gospodarskih sustava, zbog kojih ne uspijevamo ostvarivati željeni napredak na materijalnom području, biskup je istaknuo kako nas je ugroženost koronavirusom i potresima dovela pred nove granice koje nam valja nadvladati. Izrazio je nadu da će cijepljenje što većeg broja ugroženih skupina stanovništva, kao i brza obnova potresom razorenih gradova i sela, učiniti da se u određenoj mjeri oslobodimo zatvorenosti u te granice, ali da će i tada ostati ona granica našeg postojanja koju nikakve ljudske strategije i djelovanja ne mogu ukloniti, a to je granica zla i smrti, koju jedino može ukloniti Bog.
Naglasio je kako je Bog u otajstvu utjelovljenja svog Sina Isusa Krista, njegovoj muci i smrti na križu jednom zauvijek dokinuo tu zadnju granicu našeg postojanja, te su stoga na najboljem putu, slijede mudrace, svi oni koji u svjetlu Isusa Krista, traže istinu o sebi i pronalaze dom, smisao i puninu postojanja koju im je Bog pripravio u vječnost. Pozvao je sudionike slavlja da i oni poput mudraca prepoznaju u skromnosti i jednostavnosti betlehemske štalice veličinu objavljene Božje ljubavi te se poniznošću vjere njoj pridruže. Tako Hrvatska ne ostaje okovana u razne ljudske granice, nego postaje široka, velika zemlja po ljudima u kojima se ostvaruje ono što Bog može, zaključio je biskup.
