Dijecezanski i redovnički svećenici i đakoni, djelatni u Požeškoj biskupiji okupili su se 8. ožujka u Požegi na korizmenu duhovnu obnovu, koju je predvodio Jakov Rađa, ravnatelj Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu i profesor na katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Program obnove, koji se odvijao u skladu s epidemiološkim preporukama, započeo je u Dvorani sv. Terezije Avilske molitvom Trećeg časa.
Potom je biskup Antun Škvorčević u pozdravnoj riječi izrazio radost što su se svećenici
nakon određenog vremena ponovno mogli naći zajedno u okolnostima pandemije, čije mjere zahtijevaju da fizički budu što dalje jedni od drugih, jer socijalna blizina može biti zarazna. Ustvrdio je da nema idealnih vremena koja bi svećenici trebali čekati kako bi živjeli svoju svećeničku vjernost Isusu Kristu i Crkvi i vršili svoje poslanje, nego da i za trenutačno stanje ugroženosti Covidom-19 vrijedi Apostolova riječ: „Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa“, koju često čujemo tijekom korizmenog vremena. Dok se traži lijek za koronavirus, pri čemu se cijepljenje predstavlja kao spasonosno sredstvo, svećenici se trajno nalaze pred izazovom kako ostati nezaraženi mentalitetom i logikom ovoga svijeta, ustvrdio je biskup, podsjetivši nazočne da ih je Gospodin Isus izabrao iz svijeta i poslao u svijet, ne da budu od svijeta, nego da budu njegovi. Korizma je dragocjeno vrijeme u kojem svećenici ispituju svoju vjernost Gospodinu, te i drugima pomažu da provjere koliko su zaista Kristovi, i koliko ga svojim životom svjedoče. Poručio je svećenicima da je vjernost Isusu Kristu njihov istinski identitet, koji ostvaruju u svom svećeničkom bratstvu, u zajedništvu svoje mjesne Crkve. Kazao je da se posebno na njih odnose riječi 133 psalma: »Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti«, ustvrdivši da su braća po onome što je Isus Krist krštenjem u njima ostvario, kad ih je zahvatio snagom svoje muke, smrti i uskrsnuća, a potom kad ih je izabrao i sakramentom svetoga reda pridružio sebi kao Glavi Crkve, nazvavši ih svojim prijateljima i poslavši ih u svijet. Upozorio ih je da to bratstvo i zajedništvo s Kristom Gospodinom može u njihovoj svijesti i razmišljanju potamniti i zagubiti se, te imati za posljedicu nutarnje lutanje i zabavljenost onim što nije svećeničko poslanje. Pozdravio je Jakova Rađu, izrazivši radost što je za ovu prigodu došao u Požegu predstaviti svećenicima upravo stvarnost njihov bratstva i pomoći im da se u njem ove korizme obnove.
Zatim je voditelj duhovne obnove održao nagovor na temu »Svećeničko zajedništvo i bratstvo. Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima« (Mt 18, 20). Najprije je pročitao cijeli evanđeoski ulomak o bratskoj opomeni i zajedničkoj molitvi (Mt 18, 15-20) iz kojeg je uzeta navedena rečenica u naslovu nagovora. Ustvrdio je da je riječ o jednom od najljepših, ali ujedno i najtežih evanđeoskih tekstova. Naime, čini se kako je Isusov zahtjev, da se prema onomu koji se ogluši o bratsku opomenu ponašamo kao prema poganinu i cariniku, u suprotnosti s njegovim pozivom na milosrđe i praštanje. Istaknuo je kako se taj dojam pojačava kad se ovaj ulomak stavi u kontekst 18. poglavlja Matejeva evanđelja, jer se neposredno prije njega nalazi prispodoba o izgubljenoj ovci (Mt 18, 12-14), a neposredno nakon njega govori kako Isus na upit apostola Petra koliko puta treba oprostiti bratu koji pogriješi, odgovara: »Ne do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam« (Mt 18, 21). Međutim, u pomnom čitanju i razlaganju navedenog evanđeoskog ulomka koje je uslijedilo, voditelj duhovne obnove je pokazao kako je taj dojam pogrešan. Ustvrdio je da nema veće ljubavi od one koja se iskazuje za spasenje brata u grijehu kojega se opominje da prestane griješiti, odnosno da je vrhunac evanđeoske ljubavi nastojanje da se izgubljenog brata vrati u crkveno zajedništvo. Tvrdnju je potkrijepio činjenicom da je opominjanje brata koji je sagriješio više od oproštenja. Naime, kad praštam drugome, ja sam njemu brat, ali time on još uvijek nije postao brat meni; to bratstvo ostaje nepotpuno, jer je jednosmjerno i jednostrano. No, kad grješnik posluša moju opomenu i izađe iz grijeha, tek tada smijem reći da sam stekao brata, kako veli Isus; to je bratstvo sada obostrano, jer više nisam samo ja brat njemu, nego je i on brat meni.
Analizirajući kako se ljudi ponašaju pred pogreškama drugih, koje njima izravno ne
prouzrokuju nikakvu štetu, ustvrdio je kako ih oni redovito ignoriraju, zato što ih se izravno ne tiču. Kazao je kako u suočavanju s pogreškama drugih obično pribjegavamo ovim sredstvima: ili podižemo zid prema takvima, odnosno prekidamo komunikaciju s njima, ili se na njih istresamo, prekoravajući ih zbog njihovih pogrešaka, ili im laskamo, umanjujući i opravdavajući njihove pogreške. Naglasio je kako je puno lakše reagirati na jedan od tri spomenuta načina, nego grješniku pristupiti bratskom opomenom na način kako je to Isus od nas zatražio. Navodeći završne riječi Jakovljeve poslanice: »Braćo moja, odluta li tko od vas od istine pa ga tkogod vrati, znajte: tko vrati grešnika s lutalačkog puta njegova, spasit će dušu njegovu od smrti i pokriti mnoštvo grijeha« (Jak 5, 19-20), pozvao sudionike duhovne obnove da se ove korizme vježbaju u umijeću bratske opomene, koje je teško i zahtjevno, ali neophodno, jer je bratsko opominjanje u evanđeoskom duhu jedini istinski način kojim postajemo braća jedni drugima i kojim pokrivamo mnoštvo vlastitih grijeha. Smisao Isusovog života bio je upravo vratiti grješnike u zajedništvo s Bogom, zbog čega se nije ustručavao sjedati za stol s carinicima i grešnicima, ustvrdio je voditelj duhovne obnove. Naglasio je da nam, kad to imamo na pameti, postaju razumljive Isusove teške riječi da se, nakon što se izjalove svi naši pokušaji da vratimo izgubljenog brata, prema takvom ponašamo kao prema cariniku i poganinu. To nipošto ne znači dignuti od njega ruke, nego upravo suprotno pristupati mu s onakvom ljubavlju kakvom je Krist pristupao grešnicima, u nadi da će ga takav pristup potaknuti da shvati svoje grešno stanje i da ga se konačno oslobodi, ustvrdio je voditelj Rađa. Još je kazao da vlast koju je Isus Krist dao Petru i drugim apostolima da opraštaju grijehe na zemlji, jest zapravo odgovornost za grješnike na zemlji, jer o našem odnosu prema grješniku na zemlji, ovisit će njegov odnos prema Bogu na nebu. Na temelju svog iskustva s molbama za oprost od celibata svećenika koji su napustili službu, posvjedočio je kako se gotovo u svim slučajevima kao uzrok napuštanja svećeništva navodi određeni osjećaj neprihvaćenosti i osuđivanja. Iskustvo nas dakle uči da iskazivanje brige i ljubavi ljude zbližava, a osuđivanje međusobno udaljava. Stoga je pozvao sudionike duhovne obnove na molitvu, osobito zajedničku, da im Bog trajno pomaže u njihovu svećeničkom poslanju, a osobito u njihovim nastojanjima oko umijeća bratske opomene,
Nakon kraće pauze u drugom dijelu programa najprije su razmotrena neka aktualna
pastoralna pitanja. Biskup Antun se najprije osvrnuo na iskustvo pastoralnog djelovanje u okolnostima pandemije tijekom minuloga adventa i božićnog vremena, u kojem smo nastojali djelovati u skladu s načelom da pastoralne aktivnosti ni u takvim okolnostima ne smijemo dokidati, nego prilagoditi. Upozorio je na eklezijalnu neprimjerenost samovoljnog postupanja pojedinih svećenika u određenim prilagodbama, naglasivši da kroz jedinstveni i unaprijed dogovoreni način pastoralnog djelovanja svjedočimo vjernicima crkveno zajedništvo i poštovanje prema svetinjama. Izrazio je radost što se u pastoralnom djelovanju tijekom pandemije do sada u Požeškoj biskupiji nije pojavilo žarište zaraze, izrazivši nadu da će tako biti i ubuduće. Kazao je kako pozitivna pastoralna iskustva stečena u adventsko i božićno vrijeme prošle godine valja primijeniti i u korizmi s obzirom na sakrament pomirenja, na druge programe te prvopričesnička slavlja i svete potvrde nakon Uskrsa. Zahvalio je svećenicima za njihova nastojanja da djeluju u skladu sa spomenutim načelom, poštujući epidemiološke mjere te i na taj način očituju svijest zajedništva.
Osvrnuo se i na inicijativu »Četrdeset dana za život«, tijekom koje se određeni broj ljudi okuplja na molitvu pred bolnicama, ukazavši na opasnost njezina folkloriziranja, koje više iritira nego što senzibilizira javnost za pitanje zaštite života nerođenih. Naglasio je da su crkve i drugi crkveni prostori najprikladnije mjesto za molitvu, te je pozvao svećenike da nastoje tu molitvu organizirati u crkvama, kako to čine članovi molitvene zajednice »S Marijom za život« i drugi molitelji koji se svake večeri okupljaju na molitvu u požeškoj crkvi sv. Lovre. Spomenuo je i ovogodišnja hodočašća u Voćin, kako ona u uobičajenim terminima, tako i ona čiji je datum održavanja bilo potrebno promijeniti.
Krunoslav Siroglavić, povjerenik za pastoral mladih ukratko je izložio kako će se odvijati Biskupijski križni put mladih u nedjelju, 14. ožujka. Marijan Pavelić, povjerenik za pastoral duhovnih zvanja izvijestio je o programima za promicanje duhovnih zvanja među srednjoškolcima i studentima, planiranima u korizmi, kao i o programima za osnovnoškolce koji će se održati u uskrsno vrijeme. Robert Kupčak, voditelj Pastoralnog centra i predstojnik Katehetskog ureda prikazao je odvijanje katehetske priprave ovogodišnjih kandidata za prvu pričest i krizmu, a Ivica Žuljević, predstojnik Ureda za katoličke škole, pozvao je svećenike da vjernike u svojim župama upoznaju s mogućnostima upisa njihove djece i mladih u katoličke škole.
Potom su svećenici i đakoni pošli u obližnju Katedralu sv. Terezije Avilske, gdje su
sudjelovali na pokorničkom bogoslužju, koje je predvodio Jakov Rađa, a nakon kojega su svećenici imali mogućnost osobne ispovijedi. Program duhovne obnove završio je pobožnošću Križnoga puta, koji je također predvodio Rađa, dok su tekstove dr. Tomislava Ivančića na pojedinim postajama čitali Krunoslav Siroglavić i Marko Gerendaj.
