Prigodom Dana Požeško-slavonske županije, 14. travnja 2021. biskup Antun Škvorčević predvodio je euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali za poginule i preminule hrvatske branitelje.
U homiliji biskup je rekao da nam sveta čitanja prikazuju dvije slike, dva svojevrsna filmska kadra. Prva slika iz ulomka Djela apostolskih, naviještenog u prvom čitanju, jest ponašanje nositelja javnih dužnosnika prema Isusovim apostolima. Druga pak slika iz evanđeoskog ulomka prikazuje Isusa kako jednog židovskog rabina, imenom Nikodem, pripadnika farizejske stranke i zastupnika u ondašnjem Velikom vijeću tijekom noćnog razgovora nastoji uključiti u višu razinu postojanja negoli su javne dužnosti što ih obnaša. Pozvao je sudionike slavlja da se na svoj način i oni pokušaju uključiti u spomenute prizore, napose u Isusov razgovor s Nikodemom, i usvojiti Božju istinu o našem djelovanju koja je u tim prizorima objavljena. Napomenuvši kako je Nikodem dobro poznavao probleme svoga vremena, osobito one političke – od onoga koji je sa sobom nosila rimska okupacija njegove domovine, do stranačkog nadmetanja i sukobljavanja sunarodnjaka – biskup je naglasio kako se taj učeni čovjek nije zadovoljio „strukom“ i svojom stranačkom pripadnošću i djelovanjem protiv drugih i drugačijih, nego je želio „nešto više“. Na temelju toga pozvao je sudionike slavlja neka se zapitaju žele li svojim javnim djelovanjem ostati samo zauzimati se za organizirani javni život, nastojeći da ljudi, tehnički gledano, bolje, lakše i ljepše žive, ili i oni poput Nikodema osjećaju da je čovjek biće pozvano uključiti se u dimenzije onostranosti, ostvarivati cjelovitog čovjeka, težiti za smislom na koji je pozvan. Kad se u politici i na drugim razinama javnog života prestane računati s onostranošću, ne uključuje pitanje smisla života, zarobljeni smo u jednodimenzionalnost postojanja, gubimo iz vida cjelovitost ljudskog bića, upozorio je biskup. Pojasnio je kako poslanje Crkve nije organizirati političke stranke, boriti se za vlast te da sekularizacija s pravom zastupa odvojenost Crkve i države. No, ona ne bi smjela sa sobom nositi odvojenost čovjeka od njegove onostranosti, isključivanje pitanja svrhe i smisla njegova djelovanja, puta istinskog očovječenja. Organizirati javni život i u njemu djelovati „kao da Boga nema“ u opasnosti je dovoditi čovjeka u podvojeno stanje u kojem on ne može sebe ostvarivati cjelovito, ustvrdio je biskup. Stoga je naglasio da se pravo umijeće čovjekova života sastoji u tome da nijedno njegovo stanje, a to znači ni njegov javni život, ne bude lišeno dimenzije vjere, moralnosti, ljubavi koja mu u konačnici daje smisao. Isus uvjerava Nikodema da je Bog tako ljubio svijet, te je poslao svoga Sina, da nitko tko u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Napomenuvši kako nas navedene Isusove riječi upozoravaju na opasnost da možemo postati propala bića, biskup je kazao da iz iskustva znamo što znači kad ljudi propadnu u materijalnom smislu i žive u uvjetima nedostojnim čovjeka, ali da je od toga mnogo tragičnije kad se čovjek odvoji od Boga i počne propadati u duhovnoj dimenziji, u vlastitoj duši. Biskup je izrazio želju da svi žitelji Požeško-slavonske županije u dubini svoga bića budu budni onom duhovnom osjetljivošću za Boga koje se zove vjera, i da polazeći od nje jedni drugima u osobnom i javnom životu pristupaju s razumijevanjem, poštovanjem i dobrohotnošću. Nepovjerenje, nevjera je slom čovjekova duha, stanje u kojem on postaje nemoćan i nesposoban s obzirom na Boga i bližnjega, ustvrdio je biskup. Potkrijepio je to iskustvom prijateljstva i braka, koji se mogu ostvariti samo ondje gdje postoji povjerenje jedne osobe prema drugoj. Pri tom valja imati na umu da vjera nije neki naš osobni proizvod, nego dar kojim nas Bog u dubini našeg bića osposobljava da možemo svojim duhom biti s njime povezani, te svaki od nas – kao učitelj, vođa stranke, kao parlamentarac – usred svojih svakodnevnih poslova ide putem onostranosti i smisla. Onome koji vjeruje u Krista životni put je obasjan svjetlom, jer je on za sebe rekao da je svjetlost svijeta, po ljubavi na križu kojom se predao za nas, ljubio dokraja, ustvrdio je biskup. Još je na temelju Isusove evanđeoske riječi dodao, da svojom vjerom ili nevjerom, opredjeljenjem da živi moralno ili nemoralno, ljubav ili sebičnost čovjek sam sebi sudi i presuđuje, određuje svoju konačnu sudbinu, hoće li se spasiti ili propasti.
Kad s tih polazišta razmišljamo i govorimo o našim braniteljima, nastavio je biskup, onda možemo utvrditi da je velika većina njih bila spremna dati sebe za svoje obitelji, za našu slobodu i dostojanstvo, i da se u toj njihovoj spremnosti očitovala snaga one ljubavi kojom je Bog svoga Sina Isusa Krista dao za naše spasenje. Zahvalio je svim braniteljima koji su s takvim raspoloženjem i spremnošću išli u obranu domovine. Njihovim najbližima je poručio neka im to njihovo sebedarje bude utjeha, a mjera njihove očitovane ljubavi bude veća zadovoljština od svih materijalnih prava koja s navedenog naslova ostvaruju.
Vrativši se na spomenuti prikaz iz Djela apostolskih, biskup je napomenuo da se u tom prizoru pojavljuju dvije skupine ljudi. U prvu spadaju Veliki svećenik i njegovi pristaše okupljeni u saducejsku sljedbu. Oni su, kako pišu Djela apostolska, iz zavisti pohvatali apostole, jer su u svjedočanstvu Isusa uskrsloga očitovali izvanrednu moć. Onodobni javni dužnosnici željeli su pod svaku cijenu imati moć i vlast, te su sve one koji su im smetali u ostvarivanju njihovih nakana, strpali u zatvor i na taj način uklonili iz javnog života. Drugu skupinu predstavljaju apostoli, koji svjedoče da najveću moć ima uskrsli Gospodin i kako je on toliko moćan da je pobijedio i samu smrt. Bog čudesnim zahvatom oslobađa apostole iz zatvora, da mogu i dalje naviještati radosnu vijest Isusova uskrsnuća i svojim svjedočenjem biti živi dokaz da nikakva ljudska moć i sila, nikakva stranačka pripadnost ili ideološka opredijeljenost ne mogu zaustaviti ostvarivanje Božjeg nauma spasenja čovječanstva. Tom moćnom Isusu Kristu i njegovoj pobjedničkoj ljubavi biskup je povjerio sve poginule branitelje i sve žive, osobito nositelje pojedinih javnih dužnosti, da pred izazovima sadašnjeg vremena ne budu ljudi koji podijeljeni u strankama rade jedni protiv drugih, nego da i u politici i u javnom životu jedni druge poštuju i da se svi zajedno zauzimaju za čovjekovo ovozemaljsko dobro računajući s onostranošću kao svrhom i ciljem svega svoga djelovanja, zaključio je biskup.
