U ponedjeljak, 5. srpnja požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali u zajedništvu sa svećenicima djelatnima u središnjim biskupijskim ustanovama, župnicima i drugim svećenicima grada Požege, među kojima su bila i dvojica ovogodišnjih mladomisnika, Marko Gerendaj i Robert Medved te misionar Požeške biskupije u Kamerunu Karlo Prpić. Među vjernicima bila je i skupina vjeroučitelja koji ovom svetom misom završavaju svoje trodnevne duhovne vježbe u Velikoj pod vodstvom fra Petra Cvekana.
U homiliji je biskup kazao: »
Braćo svećenici, poštovani vjeroučitelji, dragi vjernici!
Završava 24.-ta i počinje 25.-ta godina kako je papa Ivan Pavao II. na današnji dan, blagdan sv. Ćirila i Metoda, slavenskih apostola i zaštitnika Europe, Apostolskim Pismom pod naslovom „Praeclarum evangelizationis opus“ osnovao Požešku biskupiju i imenovao njezina biskupa. Riječima „Preslavno djelo evangelizacije“ Papa je opisao djelo koje su izvršili sv. Ćiril i Metod, te poželio da ga mi u sadašnjim hrvatskim okolnostima nastavimo. Naš sveti Utemeljitelj dao nam je veliku i važnu zadaću! Ali to je ono isto poslanje koje je Isus povjerio svojim učenicima.
Ćiril i Metoda bili su braća po krvi, a još više po misionarskom pozivu i žaru. Dva biblijska čitanja koja smo navijestili kao da nam ih uživo predstavljaju. Zajedno – „dva po dva“ – kako određuje Isus u evanđelju, pošla su dvojica svete braće da bi naviještali radosnu vijest, brinuli se oko prijevoda Svetoga pisma na razumljiv jezik, ne samo za slavenske narode, nego za sve, na jezik Isusova novoga a starog alfabeta, nove zapovijedi alfabeta ljubavi, življenog u traganju za jedinstvom, osobito ondje gdje su situacije i odnosi najteži.
Vjerni Gospodinovu poslanju, Ćiril i Metoda krenuli su kao „janjci među vukove“, očitujući snagu evanđeoske blagosti. Uočivši svojim misionarskim srcem da je žetva uistinu velika, a radnika malo, nisu gubili vrijeme, niti vlastito oduševljenje, te je njihov darovani život bio molitva draga Bogu, koja je učinila plodnim njihovo služenje. Primjer svete braće svjedoči kako nikakvo nerazumijevanje, zapreka, ili nevolja ne smiju zaustaviti polet Kristova učenika u njegovu služenju Riječi. Svaki događaj iščitavan vjerom, postaje izvorom nove ljubavi. Ulomak iz Djela Apostolskih što smo ga navijestili u prvom čitanju tumači nam kako se apostoli u slučaju kad nisu bili (po)slušani i doživjeli očit neuspjeh, nisu zatvorili u same sebe i prestali sijati dobro, nego su tražili druga polja za sve bogatiju žetvu, željni donijeti radosnu vijest – kako traži Isus – sve do nakraj zemlje. Kakva li apostolskog žara, koji je progovorio u svetoj braći Ćirilu i Metodu! U Božjem naumu ništa se ne događa slučajno, sve je za neko veće dobro, a način na koji se to ostvaruje uvijek je put Križa i žrtvovanog Jaganjca. To je put poslušnosti, dobrote, bratske ljubavi, položenosti života za sve i uvijek.
Braćo i sestre! Na godišnjicu utemeljenja naše Biskupije od srca zahvaljujem svećenicima, među njima ovogodišnjim mladomisnicima i vjeroučiteljima, što se s oduševljenjem i vjernošću u suradnji s biskupom trude da Gospodinov „Idite i naviještajte radosnu vijest“ ne oslabi na ovim slavonskim prostorima naše hrvatske domovine. Zahvaljujem im što nastoje obnavljati duhovne energije i zanos za „preslavno djelo evangelizacije“, među ostalim i duhovnim vježbama koje su svećenici nedavno imali a vjeroučitelji ih znakovito završavaju danas ovim svetim slavljem. Sveta braća Ćiril i Metoda u tom su nam primjer i zagovornici, kako u našoj mjesnoj Crkvi, tako i u Đakovačko-osječkoj crkvenoj pokrajini, čiji su zaštitnici.
Braćo i sestre! Sveti Ćiril izabrao je Grgura Nazijanskog, zvanog „Teolog“ za posebni uzor svoga života. Grgur je napustio službe koje je imao u svijetu i posvetio se pisanju, kako bi Krist mogao po njemu „govoriti grčki“. Dobio je nadimak „Usta Kristova“. Nasljedujući Grgura, sv. Ćiril je odlučio pružiti Spasitelju svoje poznavanje jezika, da on po njemu progovori jezicima slavenskih naroda. Obojica svetaca – i Grgur i Ćiril – bili su svjesni da je sposobnost govora osobit čovjekov dar. Kad on govorom izražava svoje misli, slika je Boga Oca, koji – upravo riječju, koja je njegov Sin – stvara i upravlja svemirom.
Od izvanrednog je značenja odgovornost za riječi koje izlaze iz naših usta. Njima se može ostvariti veliko dobro, ali one nažalost mogu uzrokovati i zlo. Stvaraju prijateljstva ili ih razaraju. Riječima smo sposobni u molitvi obratiti se samome Bogu, koji nas sluša i uslišava. Ali i Bog nam se obraća riječima, sadržanima u Svetom Pismu i u naviještanju Crkve. Slušajmo Boga, i Bog će slušati nas! Naviještajmo neustrašivo i s oduševljenjem njegovu radosnu vijest i budimo njezini svjedoci, jer tko prima Riječ, kako nam tumače njezini navjestitelji u današnjem prvom čitanju, dostojni su života vječnoga. Neka Bog po nama u mladoj Požeškoj biskupiji što snažnije progovori hrvatskim jezikom, našim alfabetom ljubavi, da mnogi čuju Riječ, iskuse svjedočanstvo, obrate se i žive. To je krsna zadaća svih članova naše mjesne Crkve, koju obnovljenom sviješću o 24. obljetnici njezina utemeljenja želimo ostvarivati. Neka Isusova Majka moli s nama da tako bude. Amen.«
