Na blagdan sv. Ivana Pavla II., utemeljitelja Požeške biskupije, 22. listopada euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević u zajedništvu s kanonicima Stolnog kaptola, svećenicima središnjih biskupijskih ustanova i župa grada Požege. Upućujući pozdrav nazočnima, biskup je rekao: »Pred oči nam danas dolazi sve ono što nam je Bog u tom skromnom, a u skromnosti velikom čovjeku darovao u drugoj polovici 20. i na početku 21. stoljeća. Dovoljno je podsjetiti se samo kojom je ljubavlju pratio naša hrvatska nastojanja od 1979. godine, kad je prvi puta za Hrvate imao svetu misu na hrvatskom jeziku u Bazilici Sv. Petra u Rimu, pa sve do njegova trećeg pohoda Hrvatskoj, kad ju je cijelu prešao od Dubrovnika do Osijeka. Naravno, posebnu nam je ljubav iskazao kad je među prvima nastupio u priznanju neovisnosti Hrvatske države. Mi mu pak na poseban način zahvaljujemo što nam je darovao našu Požešku biskupiju«. Pozvao je sudionike slavlja da se pokaju za zlo i sebičnost koja ih iznutra sapinje, kako bi njihova zahvalnost Bogu za dar velikoga Pape bila moćna duhom i srcem.
U homiliji biskup je rekao kako je svjestan da je sve ono što mi našim ljudskim riječima kažemo o papi Ivani Pavlu II. premalo, a možda i netočno. Naime, kad god govorimo o svecima, nalazimo se pred činjenicom da je u njima Bog progovorio, ostvario svoje djelo i otkao svoj naum o čovjeku, svoju božansku veličinu. Stoga je potrebno slaviti to Božje djelo u svecima i Bogu zahvaljivati za ono što nam je u njima darovao, ustvrdio je biskup. Kazao je kako će zahtjevni zadatak da sudionicima slavlja predstavi Papin lik nastojati izvršiti polazeći od naviještene Božje riječi, od onoga što je sâm sv. Ivan Pavao II. o sebi kazao i što je o njem rekao Benedikt XVI. prigodom beatifikacije.
Podsjetio je kako apostol Pavao u prvom čitanju snažnim riječima zaklinje Bogom i Isusom Kristu, upozorava i potiče svoga mladog prijatelja Timoteja da uporno i strpljivo propovijeda Božju Riječ u zgodno i nezgodno vrijeme, i na taj se način odupre lažnim učiteljima i njihovu krivom nauku, koji podilazi ljudskim strastima i prohtjevima. Biskup je ustvrdio da smo i mi danas pozvani biti svjesni izvanredne vrijednosti i značenja naviještanja Božje riječi te jedni druge zaklinjati i poticati da je na najbolji mogući način ostvarujemo u svojoj svakodnevici. Kazao je da ne zna kako je završio navedeni Pavlov poticaj Timoteju, ali da znade kako je on u sv. Ivanu Pavlu II. našao odgovor na način da se on sav dao na naviještanje Božje riječi. U zgodno i nezgodno vrijeme, u različitim prigodama i u svim dijelovima svijeta neumorno je uvjeravao, tumačio, otkrivao dimenzije Božje riječi, njegove istine o nama. Naglasio je kako je on od prvoga svoga nastupa do smrti pred Cvjetnicu 2005. godine u središte pozornosti Crkve i svijeta stavio Isusa Krista kao Božju riječ. Podsjetio je sudionike slavlja kako je riječi „Otvorite vrata Kristu“ otpjevane u današnjoj ulaznoj pjesmi izgovorio Ivan Pavao II. na početku svoga papinskog služenja. Ustvrdio da je i Ivan Pavao II. u ulomku današnjeg Matejeva evanđelja učio tko je Isus Krist. Naime, upućujući svojim učenicima neobičan upit: »Što kažu ljudi tko sam ja?«, Isus je svakom čovjeku postavio najvažnije životno pitanje na koje je apostol Petar najtočnije odgovorio: »Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga.« Pritom je potrebno imati na pameti Isusovo upozorenje, naglasio je biskup, kako taj Petrov odgovor nije plod dometa našeg ljudskog uma, nego dar Očeve objave, te da se naviještanjem Isusa Krista na najbolji način obznanjuje tko je čovjek i promiče njegovo dostojanstvo. Biskup je napomenuo kako se Ivana Pavao II. upravo naviještajući Isusa Krista u brojnim državama koje je pohodio, uključujući i Hrvatsku, zauzimao za dostojanstvo i prava svakog čovjeka. Ustvrdio je da je dostojanstvo čovjeku u Isusu Kristu dala ljubav koja je išla za njega do kraja, do u smrt. Još je rekao kako je ovaj Papa na osobit način posvjedočio da je Isus Krist Sin Boga živoga kad je osnovao našu Požešku biskupiju, okupio nas u zajedništvu vjere, nade i ljubavi, koje je Isus Krist pokrenuo, da u tom zajedništvu i mi s njime snažno i odvažno ispovijedamo kako je Isus Krist Sin Božji i naš spasitelj. Naglasio je da to činimo svaki puta kad slavimo svetu misu, na poseban način kad pjevamo naše biskupijsko geslo: »Krist danas i uvijeke!«.
No, veličina sv. Ivana Pavla II. osobito se očituje u njegovim riječima koje je izrekao nekoliko mjeseci nakon što je bio teško ranjen hicima Ali Agçe na Trgu sv. Petra u Rimu prije četrdeset godina, 13. svibnja 1981. Biskup je kazao kako je u to vrijeme boraveći u Rimu kao student bio svjedokom strepnje kojom su se ljudi po cijelom gradu pitali što li će biti s papom. Istaknuo je da je sam papa dao odgovor, rekavši kako je neka ruka skrenula metak da ga ne pogodi u srce i ne usmrti. Kad je pak taj metak odnio u Fatimu, posvjedočio je kako je to bila Blažena Djevica Marija kojoj je cijeloga sebe povjerio, uzevši za svoje geslo „Totus tuus“, da po njoj bude „totus Christi – sav Kristov“. On sâm smatrao je da je trpljenje koje mu je atentatom dodijeljeno bilo najveći događaj njegova života. U katehezi srijedom, 14. listopada 1981. godine, protumačio je to na sljedeći način: »Bog mi je dopustio da iskusim trpljenje i istovremeno mi je dopustio da shvatim jasno i do dna kako je to njegova posebna milost. Tako je to, draga braćo i sestre: znam da sam primio veliku milost. Krist, koji je svjetlost svijeta i Pastir svoga ovčinjaka, udijelio mi je milost da mogu – posredstvom trpljenja i pogibelji života i zdravlja – dati svjedočanstvo za njegovu istinu i za njegovu ljubav. O ovim stvarnostima teško je govoriti bez nutarnje uzdrhtalosti. I ja duboko osjećam svoju ljudsku slabost, i zato s pouzdanjem ponavljam Apostolove riječi: „Snaga…se očituje u slabosti“ (2 Kor 12,9), vjerujući i ponizno se ufajući da je ona poslužila jačanju Crkve i moje ljudske osobe. To je dimenzija Božje kušnje, koju čovjek ne uspijeva lako otkriti. No, treba sa svom najdubljom poniznošću pred Bogom i pred Crkvom priznati da je to velika milost. Dok razmišljam o primljenoj milosti, obraćam se na poseban način Onoj koju nazivamo i „Majkom Božje milosti“. Molim da ta milost „ne ostane u meni uzaludna“«. Biskup je zahvalio papi Ivani Pavlu II. što nam je protumačio da je istinu o svojoj i našoj ljudskoj veličini pronašao u trpljenju, jer je u Isusovu trpljenju Bog bio velik i njegovim trpljenjem pobijedio i našu smrt.
Poručivši sudionicima slavlja kako ne zna sažeti sve ono što je papa Ivan Pavao II. bio u nedokučivim i neuhvatljivim dimenzijama svoga postojanja, biskup ih je pozvao da sabranim srcem i u svjetlu Božje riječi otkrivaju veličinu svetog pape i budu Bogu zahvalni što nam ga je darovao. Kazao je kako nam pri tom mogu biti od pomoći riječi što ih je papa Benedikt XVI. izrekao na dan njegove beatifikacije, 1. svibnja 2011. godine: »Ivan Pavao II. blažen je zbog svoje vjere, jake i velikodušne, apostolske. Blaženstvo vjere ima svoj model u Mariji, i svi smo radosni što se beatifikacija pape Ivana Pavla II. događa na prvi dan Marijina mjeseca svibnja, pod majčinskim pogledom one, koja je svojom vjerom, podržala vjeru apostola, i trajno podržava vjeru njihovih nasljednika, napose onih koji su pozvani sjediti na stolici Petrovoj. Svojim svjedočanstvom vjere, ljubavi i apostolske hrabrosti, popraćene velikom ljudskom zauzetošću, ovaj primjerni sin poljske nacije pomogao je kršćanima cijeloga svijeta da nemaju straha zvati se kršćanima, pripadati Crkvi, govoriti o evanđelju. Jednom riječju: pomogao nam je da nemamo straha od istine, jer istina je jamac slobode. Još sažetije: podario nam je snagu da vjerujemo u Krista, jer Krist je Redemptor hominis, Spasitelj čovjeka. Njegova poruka bila je sljedeće: čovjek je put Crkve, a Krist je put čovjeka. Ovom porukom papa Ivan Pavao II. upravljao je Božjim narodom u prijelazu praga trećeg tisućljeća, koji je upravo zahvaljujući milosti Kristovoj mogao nazvati „pragom nade“. (…) Primjer njegove molitve uvijek me je pogađao i izgrađivao. A potom njegovo svjedočanstvo u trpljenju: Gospodin ga je malo pomalo svukao od svega, a on je ostao uvijek „stijena“, kako je to Krist želio. Njegova duboka poniznost ukorijenjena u intimnom jedinstvu s Kristom, omogućila mu je nastaviti upravljati Crkvom i dati svijetu poruku rječitijom upravo u vrijeme kad su mu fizičke snage popuštale (…) Blažen ti, ljubljeni papa Ivane Pavle II., zato što si vjerovao! Nastavi – molimo te – podržavati s neba vjeru Božjeg naroda.« Parafrazirajući riječi pape Benedikta XVI,, biskup je zaključio homiliju riječima: »Toliko puta si nas blagoslovio na trgu sv. Petra i u našoj hrvatskoj domovini. Danas te molimo: Sveti Oče, blagoslovi nas s neba u našoj Požeškoj biskupiji, koju si osnovao prije 24 godine, napose nas u sjedištu naše Biskupije, u gradu Požegi. Hvala ti, sveti Oče!«
Nakon popričesne molitve svi sudionici slavlja uputili su Bogu molitvu za Požešku biskupiju. Biskup je potom podsjetio na nekoliko znakova prisutnosti pape Ivana Pavla II. među nama. Ponajprije relikvija njegove krvi u njegovoj kapeli u kripti Katedrale, koju nam je darovao papin tajnik, sadašnji kardinal Stanisłav Dziwisz. Kazao je kako mu je kardinal Dziwisz uz relikviju darovao misnicu u koju je biskup bio odjeven, i kalež kakav je papa Ivan Pavao II. običavao darovati pojedinim osobama, a s kojim je biskup služio ovu svetu misu. Potom su biskup, svećenici, đakoni i ministranti sišli u kriptu Katedrale i ondje u kapeli Sv. Ivana Pavla II. pred njegovom relikvijom uputili mu molitvu, zaključivši pjevanim zazivom: „Sveti Ivane Pavle, moli za nas!“. Zahvalio je vjernicima za sudjelovanje na slavlju i pozvao ih da siđu u kapelu sv. Ivana Pavla II. te mu u molitvi pred njegovom relikvijom povjere svoje osobne i obiteljske nakane.
