Poštovana i draga braćo i sestre!
Božić nas snažno podsjeća koliko je Bogu stalo do čovjeka te se „radi nas ljudi i radi našega spasenja“ – ispovijedamo u Vjerovanju – njegov Sin odvijeka utjelovio, postao jednim od nas i tako nas uzdigao u zajedništvo njegova života. Stoga je Božić svetkovina Božjeg i našeg čovještva! Odgovor na pitanje „tko je čovjek“ nije točan ukoliko ne uzmemo u obzir ono što se s njime dogodilo u Isusu Kristu. U njemu je Bog zapisao tko smo mi njemu a tko je on nama. Mnogostruke su moći u čovjeku kojima on može obujmiti sve stvari: zvijezde i brda, mora i rijeke, biljke i životinje, i sve čovječanstvo oko njega. On ih može voljeti, može ih mrziti i odbiti; može se postaviti protiv njih, ili pružiti im ruku i privući ih k sebi. Može djelovati na svijet koji ga okružuje i oblikovati ga po vlastitoj volji. Različiti valovi radosti i čežnje, žalosti i ljubavi, mira i uzbuđenosti prate ritam njegova srca.
No, čovjekova najplemenitija snaga je u tome da prepozna kako postoji nešto što je iznad njega; poštuje ono što je više od njega i uključi se u to. Čovjek može poznavati Boga iznad sebe, može mu se klanjati i može mu darovati sama sebe „da Bog bude proslavljen“. U ovom je prinos njega samoga: da uzvišenost zasja u njegovu duhu, da joj se čovjek pokloni, ne zadrži sebično sama sebe u vlastitom posjedu, nego sebe nadiđe (transcendira), založi se da veličanstveni Bog bude proslavljen. Najdublja snaga naše duše jest njezina sposobnost darivanja. U čovjekovoj intimi imaju sjedište tišina i bistrina, otkud se dar njega samoga uzdiže Bogu (Romano Guardini).
Sve navedeno govori nam kako čovjek i stvarnost oko njega pripadaju jedno drugome. Stari Oci su govorili da u svemu postoje semina verbi – sjemenje riječi, kojom je sve pozvano u postojanje, i koja sve drže na okupu da se ne raspadne u ništavilo. A ta Riječ, tumači nam sv. Ivan u današnjem evanđelju, jest Isus, Sin Očev izgovoren u njemu kao Riječ oduvijek, kad je izgovorena izvan njega ona stvara, a kad postane tijelom ona spašava. Svojim predanjem dokraja za čovjeka snagom Duha Svetoga ta Riječ čisti i preobražava sve ono što je u njemu prolazno, ranjeno zlom i smrtno. Riječ je to ljubavi, Božjeg sebedarja, najmoćnije stvarnosti koja jednostavno jest Bog i želi se u nama nastaniti po Sinu, zahvatiti nas i u sebe preobraziti. To je dinamizam kojemu služi Crkva kad naviješta Božju riječ, slavi sveta otajstva, napose euharistijsko, u kojem Riječ ljubavi postaje djelotvorna i prenosi nas u kraljevstvo ljubavi i mira, da svatko od nas na sliku Sina postane riječ koja prašta, živi milosrđe, donosi svjetlo, bude životvorna riječ.
Vjerujem, draga braćo i sestre kako dobro osjećate da riječ i govor u hrvatskom javnom prostoru koji od najviših državnih razina do digitalnih mreža i naših obitelji širi međusobno nepovjerenje, ponižava i vrijeđa nije u skladu s božićnim otajstvom koje slavimo. Stoga nas Božić poziva da jedni drugima pristupamo s osjećajima razumijevanja i poštovanja, praštanja i milosrđa te riječju i djelom promičemo ljudsko dostojanstvo na način kako je to Bog učinio u svome Sin kad je postao čovjekom.
U svojoj ovogodišnjoj božićnoj Poruci spomenuo sam kako je i trenutačnom stanju pandemije koronavirusa potrebno kod nas pristupiti raspoloženjem božićne vjere, te vam prenosim iz nje nekoliko misli. Svjedoci smo, naime, kako su u Hrvatskoj s obzirom na koronavirus, sprječavanje zaraze, cijepljenje i COVID-potvrdu izgovorene teške riječi, stvorile se podjele, nesuglasice i suprotstavljanja. U raspravama, demonstracijama i sukobljavanjima dospjeli su u sjenu, ili su zaboravljeni bolest i bolesnici te oni koji im požrtvovno služe. I određeni broj kršćanskih vjernika svrstao se na jednu ili drugu stranu prijepora te je izostao njihov dragocjen poseban doprinos koji nitko drugi ne može dati u ovoj situaciji. Naime, Isus se poistovjetio s najmanjom braćom, bolesnima, siromašnima, osamljenima, gladnima, žednima, pritisnutima nepravdom i drugim nevoljama. Pomno ih promatrati vjerničkim pogledom znači poštivati sve ono što znanost zna o bolesti, upotrijebiti sva sredstva koja su nam na raspolaganju da spriječimo zarazu i učiniti sve što možemo da bolesnicima olakšamo tegobe i spasimo život. Hoće li ovoga Božića patnici, napose od COVID-19, osjetiti naše vjerničko „pomno raspitivanje za Dijete“ kako su to učinili mudraci s Istoka u Betlehemu, a svi koji im služe u bolnicama i drugdje pronaći u nama potporu, poštovanje i zahvalnost? Stanje u kojem se nalazimo traži od nas posebnu duhovnost koja služi imunitetu, liječi oboljele, širi razumijevanje i slogu, potiče na požrtvovnost u svemu što je potrebno poduzeti da se okolnosti u Hrvatskoj s obzirom na pandemiju poboljšaju.
Usred tmurnih zbivanja naše svakodnevice, označene opasnošću zaraze COVID-19, ovoga Božića zajedno s vama, draga braćo i sestre, zahvaljujem Bogu što je po svom rođenom Sinu u skromnosti betlehemske štalice postao naš suputnik u slabosti i krhkosti postojanja, darujući nam snagu za služenje dobru onih kojima su molitva, suosjećajna blizina i pomoć potrebne. To je najbolji odgovor vjere na ono Isusovo djelo koje Apostol opisuje riječima: „On sebe dade za nas da nas otkupi od svakog bezakonja i očisti sebi narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela“ (Tit 2,14). Sve vas povjeravam božanskoj ljubavi betlehemskoga Djeteta, da vjerničkom snagom i hrabrošću unosite božićno svjetlo na sve razine našega života. Pomogla vam u tom ponizna službenica Gospodnja, vjerna Isusova i naša majka. Amen.
