Biskup Antun Škvorčević pohodio je 6. travnja požešku Kaznionicu. S vodstvom ove ustanove uputio se najprije k spomeniku nedužno zatočenim ženama u požeškom zatvoru u vrijeme komunističke vladavine među kojima je bila i službenica Božja Marica Stanković kako bi se prigodom Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Požeškoj biskupiji ondje pomolio i upalio lampione na spomen onima koje su bile progonjene, ponižavane i zatvarane zato što su bile vjerne Bogu i svome rodu. Zatim je u velikoj dvorani Kaznionice u zajedništvu sa zatvorskim dušobrižnikom Ivicom Bošnjakom i tajnikom Matejom Silukovićem predvodio euharistijsko slavlje za osobe i djelatnike koji se nalaze u toj ustanovi. U uvodu je biskup kazao da je korizma vrijeme pokore i obraćenja, istaknuvši da je pokora ono što činimo izvanjski, da bismo time oblikovali svoje nutarnje stanje, koje nazivamo srce ili savjest. Istaknuo je kako svi osjećamo da je moguće u dubini svoga bića ne biti mračni, nego ispunjeni svjetlom, radošću, mirom, ljubavlju, plemenitošću, što je Božji dar. Pozvao je nazočne neka se svrate u svoje srce, provjere u kojem je ono stanju, te se snažnije okrenu Bogu i zamole za navedene dragocjene darove. Još im je kazao neka mole da ih Bog udijeli i drugim ljudima, napose onima s kojima borave u Kaznionici.
Na početku homilije biskup je potaknuo sudionike slavlja neka se prisjete s kime su i što od jutros razgovarali, te koji je bio smisao tog razgovora. Zapitao je da li je među njihovim sugovornicima bio možda i Bog. Kazao je kako možemo razgovarati s mnogima, nerijetko trošeći vrijeme, ali kad razgovaramo s Bogom, on mijenja dimenzije našeg srca, oblikuje naš duh i ovdje u zatvoru. Stoga je mudro prije ikoga drugoga svakodnevno uključiti u svoj razgovor Isusa Krista, biti dionik onog dijaloga koji je on pokrenuo u naviještenom evanđelju prije više od dvije tisuće godina. Ustvrdio je kako je Isus u evanđelju progovorio najprije onim Židovima koji su mu povjerovali, a potom i drugima. Naime, kad razgovaramo s nekim prema kojem imamo povjerenje, to je onda dubok i velik razgovor, dijalog povjerenja. Isus uvjerava one koji su mu povjerovali kako su u slučaju kad ostanu u njegovoj riječi uistinu njegovi učenici, upoznat će istinu i ona će ih osloboditi. Pripomenuo je da je izazovno biti i ostati u nečijoj riječi, koja je inačica za osobu. Jer povjerenje je stvarnost duha kojom nismo pokraj neke osobe, nego u samoj toj osobi, susrećemo je u duhu kojem je ime ljubav. Ona je moć biti u drugome. Bog nas nije stvorio za osamu, nego za ljubav kojom smo u drugome i na taj način istinski u sebi, kazao je biskup.
Nastavljajući promišljanje o današnjem evanđelju upozorio je na Isusovu tvrdnju da ćemo ostajući u njegovoj riječi upoznati istinu i da će nas ona osloboditi. To je izazov, zahtjevan za naše razmišljanje, i za naša opredjeljenja, ustvrdio je biskup Antun, jer se ona odnose na našu konačnu sudbinu, koja nije neko usputno pitanje. Njome se bave filozofi, ostajući na teoretskoj razini. No, kod Isusa je istina konkretna stvarnost, u konačnici on sam, jer je ustvrdio „Ja sam istina!“ Biskup je kazao kako Božja istina o nama ljudima ima polazište u onoj sposobnosti ljudskog duha koju nazivamo savjest, u koju je Bog upisao razlikovanje dobra i zla, i našu slobodu potpomogao da ona ne samo razlikuje te dvije stvarnosti nego ima jasnoću da kad se opredjeljuje za zlo, time čini nešto što je protivno životu a birajući dobro potvrđuje u izvornom dostojanstvu. Mi smo bića ranjena zlom te naša savjest, zarobljena sebičnošću ne uspijeva uvijek služiti Božjoj istini koja je u nju upisana. Kada nas Isus poziva da ostanemo u njemu, i na taj način u istini, uvjerava nas kako je njegova ljubav moćna ostvariti u nama stanje pobjede života nad smrću, dobra nad zlom te se tako u nama dogodi konačna i puna istina o meni. To je istina koja oslobađa, za razliku od grijeha koji zarobljava. Opredjeljenjem za zlo živimo lažno, neuspjelo stanje svoga postojanja, događa se u nama redukcija svjetla, boravimo u mraku, postajemo mrtvaci prije nego smo biološki i tjelesno umrli, naglasio je biskup.
Polazeći od naviještenog prvog čitanja, biskup je kazao kako nam prikaz trojice mladića koji su dospjeli u pogansko, babilonsko okruženje pomaže dublje razumjeti i samu evanđeosku poruku. Naime, kralj Nabukodonozor određuje njihovu sudbinu tako što zahtijeva od njih da se priklone njegovim bogovima. Oni odgovaraju kralju da postoji istina koja je prije njega i nakon njega, starija i moćnija od njega. Kroz povjerenje u Boga otaca oni su dobro oblikovali savjest, te ne žele slušati kralja kada određuje ono što je protivno Bogu. Bili su bačeni u ognjenu peć, ali su svojim velikim povjerenjem u pravoga Boga bili pobjednici i u vatri koja ih nije progutala. Oni su moćniji od kralja jer slušaju onoga koji im je važniji od njega. Plamen vatre nije jači od one moći koju posjedujemo kad vjerujemo u Boga, jer ona pobjeđuje svaku vatru, pa i vatru mržnje, koju je potpalio Nabukodonozor. Biskup je zapitao sudionike slavlja kakva je istina u njihovim srcima? Je li ih netko zavarava da će biti veliki kada izaberu zlo i zloću. Iz iskustva znamo da zlo koje činimo jest čin protiv nas samih, ali i protiv drugih. Opredjeljenjem za zlo upalili smo vatru koja nas peče u vlastitim savjestima i srcu, pa teško možemo i sebe podnijeti, osjećajući koliko smo prevareni i promašeni, kazao je biskup. Istaknuo je da nas Isus Krist ljubavlju koja prašta i milosrđem koje je veće od zla uvodi u Božju istinu o nama, izbavlja iz vatre negativnosti, oslobađa od zarobljenosti grijehom i smrću, uspostavlja u naše istinsko stanje. Ako ga zanemarimo i ne postavimo za prvoga i najvažnijega u našem životu, ostajemo sami u svojoj nemoći, postajemo gubitnici. Biskup je pozvao sudionike slavlja da svaki dan u molitvi razgovaraju s Isusom Kristom, otvaraju mu prostore svoga ranjenog srca, da on ljubavlju jačom od smrti uđe u njihove živote kako bi i oni uskrsnuli u njegovoj pobjedi, jer je on za nas umro upravo zato da bi u nama mogla pobijediti istina božanske ljubavi.
Na svršetku svete mise biskup je kazao sudionicima slavlja neka ne zaborave da je Isus Krist jedina istinska naša osobna nada i nada cijelog čovječanstva da zlo i smrt nemaju posljednju riječ. Zaželio im je da povezani s Isusom Kristom žive čvrstinu svoje vjere tako da očituju uskrsnuće u svom ponašanju, opredjeljenju za dobro. Zahvalio je dušobrižniku Ivici Bošnjaku na svemu što čini u Kaznionici, kao i njezinu ravnatelju i djelatnicima. Potom je jedna korisnica zahvalila biskupu za njegov dolazak, za blizinu koju im je iskazao te mu je čestitala Uskrs, uručivši mu za uspomenu ručni rad koji su izradile zatvorenice.
