Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
Nedjelja
Dvadeset i druga kroz godinu
Čitanja: Sir 3, 17-18. 20. 28-29; Ps 67, 4-5ac. 6-7ab. 10-11; Heb 12, 18-19. 22-24a; Lk 14, 1. 7-14.
Titular: Velika – sv. Augustin, biskup – svetkovina.
Evanđelje dana (Lk 14, 1. 7-14)
“Koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.”
Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu:
»Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ’Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«
A i onome koji ga pozva, kaza: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«
Razmišljanje
Današnje Evanđelje govori nam kako se konkretno ponašati kada smo pozvani na gozbu te koga vrijedi pozivati u bezvremenskom, eshatološkom smislu. Prva pouka nije izravno izrečena, no to je smjernica koja proizlazi iz samog događaja. Tako čitamo: Jedne subote dođe on u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. A oni ga vrebahu. Ustvari, nije konkretno navedeno tko su ti koji Ga vrebaju. Možemo samo nagađati da su to bili farizeji budući da je Isus došao u dom njihova prvaka. I sama činjenica da je Isus došao njihovu vođi puno nam govori. Farizeji su stalno vrebali Isusa. Htjeli su Ga uhvatiti u nekoj riječi, priželjkivali su neki Njegov posrtaj, pogrješku, kako bi Ga mogli optužiti. Isus je ovo znao i vjerojatno Mu nije bilo lagodno s tim. Uostalom, i On je bio čovjek, baš kao i mi, tako da je dobro ako pokušamo zamisliti sebe u Njegovoj „koži“ da vidimo kako se osjećao i da bismo Ga bolje razumjeli. Druga pouka koju možemo izvući proizlazi iz činjenice da Isus nije izbjegavao one koji su Ga dovodili u tako nezavidan položaj. Isus nikoga nije diskvalificirao, već je dopustio da Ga upoznaju čak i ljudi koji su bili toliko licemjerni. Nije ih poštedio Svojih kritičkih primjedbi, no one su, čak i u njihovu slučaju, proizlazile iz ljubavi. Isus im je želio otvoriti oči za njihove vlastite loše postupke i pomoći im da se odreknu svoje kronične umišljenosti, uznositosti, previsokog mišljena koje imaju o sebi. Želio je razbiti njihove zablude – koje su se sastojale od toga da su se, zapravo, stavljali na Božje mjesto, budući da su svakoga osuđivali prema vlastitom pogledu. Tu činjenicu jako dobro ilustrira Evanđelje koje govori o farizeju i cariniku. Farizej se u hramu hvalio pred Bogom kako je pravedan, a istovremeno je isticao kako je carinik zao. Možda njegove riječi same najbolje opisuju ovu situaciju: Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi. Zatim nabraja njihove nedostatke i na kraju još dodaje – ili kao ovaj carinik. Carinik je, međutim, ponizno stao pred Boga i bio opravdan, a farizej ne (usp. Lk 18, 9-14). A kada je riječ o svadbi, valja napomenuti da su kod Židova, a posebno kod farizeja, obvezivali posebni protokoli pristojnosti. Pozicija za stolom također je bila pokazatelj položaja određenog uzvanika. Postojala su mjesta više ili manje časti i upravo na to se Isus nadovezuje kada im izlaže Svoj nauk. Zauzimanje prvih mjesta, dakle mjesta koja su namijenjena najuglednijima, pokazuje da određena osoba ima predobro mišljenje o sebi. Da je ohola. Da misli samo na sebe. To su egoisti. Ako ovaj Isusov nauk preslikamo na Nebesku Gozbu, onu na koju smo doista pozvani, valja imati na umu da Vječni Život ne počinje u Nebu, nego već ovdje – na zemlji. Duhovni život događa se ovdje, a nakon toga slijedi neka vrsta „nastavka“, samo tada pobožanstvenjena. Mi se ljudi ovdje na zemlji uzvisujemo iznad drugih pripisujući sebi vrijednosti koje ne predstavljamo ili se ponizujemo – o čemu Isus danas govori tj. vidimo sebe u Istini, a to je prava poniznost. Ako se u svom životu stavimo u suodnos s Bogom, onda se svatko od nas mora poniziti pred Njim jer čovjek nikada ni u čemu neće biti jednak Bogu. Mi smo Njegova djeca, a nijedno dijete nije učitelj, već samo učenik. Ono ovisi o roditeljima, ne roditelji o njemu. Ono mora biti poslušno svojim roditeljima, a ne obrnuto. Ako je dijete ponizno i poslušno, tada obiteljski život teče skladno, lijepo. U takvoj obitelji je mir i radost. I dijete koje dobro sluša roditelje, brzo se razvija. Naprotiv, ako je dijete prkosno, neposlušno i misli da je pametnije od svojih roditelja, onda je atmosfera u kući teška. A dijete, budući da radi po svom, obično mora učiti iz vlastitih pogrješaka i, ako ne dođe do promjene, takvo dijete će malo postići u životu. Slično je i s odnosom između Boga i čovjeka. Ako je čovjek pred Bogom ponizan, ako Ga osluškuje, ako želi vršiti Njegovu volju, traži pomoć u raznim teškim situacijama, onda Bog priskače u pomoć. Skromna osoba duhovno se razvija vrlo brzo, drugim riječima – brzo napreduje na putu prema savršenosti. Sliku s kraja današnjeg Evanđelja u kojem Isus govori o tome koga mi, kršćani, trebamo pozivati na svadbu, možemo proširiti na vršenje dobra općenito. Ne trebamo usrećivati one koji su već sretni, ne trebamo davati onima koji imaju obilje. Ne treba razmišljati o vlastitim interesima, već pokušati vidjeti one siromašne, hrome, bilo fizički, bilo duhovno, one kojima je potrebna pomoć, treba biti tu za njih i ne računati da će nam biti uzvraćeno. Bog, naš Otac, je taj koji će poravnati račune i obilno nas nagraditi. Ta Njemu je stalo do svakog čovjeka, tako da je zadovoljan kada sudjelujemo u Njegovu djelu spasenja. A koga ja pozivam na „gozbe“, na susrete? S kime se rado družim, kome posvećujem puno svoje pažnje i vremena? Onima koje ja mogu darivati, a da ništa ne očekujem zauzvrat ili onima od kojih ja mogu izvlačiti koristi? Gospodine Isuse Kriste, molim Te nauči me poniznosti i nesebičnoj ljubavi prema onima kojima je potrebna materijalna ili duhovna podrška. Otvori svoje srce za mnoge kako bi se lakše nosili sa svojim siromaštvom i mogli otkriti nove mogućnosti. Amen! A. S.
(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2022. u izdanju Misionara Krvi Kristove)
