U predvečerje blagdana sv. Nikole, 5. prosinca 2022. biskup Antun Škvorčević predvodio je euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali na kojem su sudjelovala djeca s invaliditetom i teškoćama u razvoju zajedno sa svojim obiteljima. Na početku svete mise biskup je rekao da u ovom slavlju prepoznajemo sv. Nikolu kao veliki znak Božje blizine koja se daruje i koja voli, te da sa zahvalnošću prihvaća sve koji su došli u Katedralu i po zagovoru sv. Nikole povjerava Bogu napose djecu s poteškoćama u razvoju, njihove roditelje i poteškoće koje nose. S osobitim poštovanjem pozdravio je nazočne roditelje djece s poteškoćama u razvoju iz različitih požeških udruga: Udruga „MI“; Udruga gluhih i nagluhih osoba; Udruga slijepih i slabovidnih osoba; Udruga osoba s invaliditetom; Udruga „Mali princ“ i Zajednica „Vjera i svjetlo“. Sve prisutne pozvao je da u ovo slavlje uđu ispitujući svoje srce i savjest da nisu možda pomračeni sebičnošću i zloćom, te pokajanjem omoguće Bogu da ih što dublje zahvati snagom svoga milosrđa i obasja svojim svjetlom.
U homiliji biskup je zapodjenuo razgovor s nazočnom školskom djecom, kazavši da ih ovaj puta neće pitati kako su, nego da će to učiniti na kraju programa u Dvorani Sv. Terezije kada budu sudjelovali na nikolinjskoj predstavi i podjeli darova. No, podsjećajući ih da pred svojim učiteljima i učiteljicama redovito stoje s poštovanjem i zahvalnošću, složio se s njima da to nije samo zato što su oni ljudi velikoga znanja, nego prvenstveno zato što ih oni vole. Povezujući to s naviještenom Božjom riječju u prvom čitanju, u kojem prorok Izaija svoje sunarodnjake, povratnike iz babilonskog sužanjstva u domovinu, poziva na klicanje, na radost i veselje zbog toga što je Bog s njima, ustvrdio je da nema snažnijeg i većeg događaja od Božje prisutnosti među nama i našeg stajanja pred njom. Razlog zašto smo jedino pred Bogom u pravom stanju jest činjenica da nas Bog voli dublje, snažnije i dugoročnije od bilo koga od ljudi, kako nam je posvjedočio u Sinu svome Isusu Kristu. Još je kazao da nas prorok Izaija uvjerava kako nas Bog ljubi i u suprotnostima koje postoje u prirodi i našem životu. Tako je, primjerice, sljepoća suprotnost gledanju, gluhoća suprotnost slušanju, šepanje suprotnost ispravnom hodu, bolest suprotnost zdravlju. Međutim, Isus u današnjem evanđelju upozorava na najveću suprotnost koja postoji s obzirom na život. Pred njega donose paraliziranog čovjeka. Ne 
mogavši to učiniti redovitim putem zbog mnoštva koje se okupilo oko Isusa u kući, prijatelji uzetoga spuštaju ga na nosiljci pred njega kroz otvoreni krov, uvjereni da će ga on izliječiti. No, umjesto da ga izliječi od uzetosti, Isus mu veli da mu se opraštaju grijesi njegovi, a tek nakon toga ozdravlja ga i od tjelesne bolesti. Tim svojim postupkom Isus je obznanio da je grijeh najveća suprotnost u našem životu, pogubnija od svih tjelesnih suprotnosti i bolesti, jer tamo gdje je grijeh, tamo je smrt, ustvrdio je biskup. Kazao je da je grijeh opredjeljenje čovjekove slobode za zlo, za sebičnost i pokvarenost, umiranje na razini duha. Zato Isus prije fizičkog ozdravljenja bolesnog čovjeka svojom milosrdnom ljubavlju oslobađa od grijeha i tako ga uzdiže na višu razinu postojanja na kojoj ne vladaju spomenute suprotnosti, istaknuo je biskup.
Poručio je nazočnoj djeci i drugim sudionicima slavlja kako uvijek u njemu pobuđuje samilost susret s osobom koja je fizički bolesna, jer ona je vrijedna naše ljudske blizine, posebnog poštovanja i pomoći, ali da ga osobito pogađa kad susretne nekoga tko se opredijelio za zlo i sebičnost. Naime, onome tko je fizički bolestan možemo pomoći, ali onome čije je srce otvrdnulo u opredjeljenju za zlo i sebičnost, ne mogu pomoći ljudi, nego Bog svojom milosrdnom ljubavlju, ako se kaje i odriče od svoga zla puta. Još je biskup dodao da je Isus ozdravljao bolesnike i zato što Bog na takav način voli čovjeka i njegov život da kroz poteškoće bolesne osobe potiče zdrave da budu velike, plemenite, dobre, pokreće ih na ljubav, po kojoj se i bolesnik i zdravi uzdižu na božansku razinu postojanja, te u njima pobjeđuje istinski život. Zahvalio je roditeljima bolesne djece što svojom ljubavlju služe najvećem i najboljem „zdravlju“ svoje fizički bolesne djece.
Kazao je kako se sv. Nikola u svojoj vjernosti Bogu oduševio evanđeoskom ljubavlju prema bližnjima, nastojeći svojom plemenitošću i dobrotom biti sav usmjeren na druge, osobito u njihovim životnim poteškoćama i potrebama. Pozvao je sudionike slavlja da zamole Gospodine Isusa za snagu da se ni u najtežim životnim situacijama ne osjete izgubljenima dok oko njih ima plemenitih ljudi, koji im svjedoče o Božjoj pobjedničkoj ljubavi, koji na taj način našu hrvatsku domovinu čine ljepšom i blagoslovljenom. Zamolio je sv. Nikolu da nam svima pomogne da budemo dar dobrote, plemenitosti srca jedni za druge.
Na svršetku misnog slavlja biskup je povjerio Bogu i zagovoru sv. Nikole sve one koji u dobroti i plemenitosti, u ljubavi i požrtvovnosti služe djeci s poteškoćama u razvoju, napose njihove roditelje, te im je zahvalio za to služenje. Djeci iz požeške Katoličke osnovne škole zahvalio je što su večeras u Katedrali bili pred Bogom da bi mu se svojom pjesmom i molitvom radovali i zahvaljivali što ih voli, ali i da bi iskazali blizinu svima onima koji su u životnim poteškoćama.
Nakon misnog slavlja učenici Katoličke osnovne škole izveli su u Dvorani sv. Terezije Avilske nikolinjski program. U prigodnoj riječi biskup Antun je svima čestitao blagdan sv. Nikole. Roditeljima koji su donijeli svoje najmlađe, napose djecu s poteškoćama u razvoju poželio je da im ona budu na radost. Istaknuo je da su ona radost i svih onih koji ih vole i koji nastoje biti s njima na različite načine. Središnji dio programa bio je dolazak sv. Nikole, koji je podijelio darove, što ih je omogućio Caritas Požeške biskupije.
