Na svetkovinu Našašća Svetoga Križa, 3. svibnja 2023. požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je u župnoj crkvi u Orahovici slavlje zaštitnika župne crkve i Grada tijekom kojeg je mladima podijelio sakrament svete potvrde. Pozdravio ga je orahovački župnik Željko Strnak, a potom su to učinili i predstavnici krizmanika. Zahvalivši na izrazima dobrodošlice, biskup je sudionicima slavlja čestitao svetkovinu njihova župnog zaštitnika. Podsjetio je krizmanike da je ovo za njih poseban dan jer će Isus Krist snagom svoga Duha po sakramentu svete potvrde ući u njihove mladenačke živote i postati njihova sudbina ovdje na zemlji i za svu vječnost. Nakon što je dekan Našičkog dekanata Anto Ivić izvijestio o provjeri pripravljenosti krizmanikâ za svetu potvrdu, biskup ih je pozvao da sabranim i otvorenim srcem punim povjerenja u Isusa Krista sudjeluju u svetom slavlju.
Polazeći od naviještene Božje riječi, biskup je u homiliji progovorio o zmijama. Naime, prvo čitanje iz Knjige brojeva prikazuje kako je Mojsije po Božjem nalogu postavio mjedenu zmiju u izraelskom taboru u pustinji, da je pogledaju i od smrtonosnog otrova ozdrave svi oni koje su ujele otrovnice u pobuni protiv Boga, a Isus u evanđeoskom ulomku razgovora s Nikodemom i pozivajući se na taj događaj kaže da će on poput spomenute zmije biti uzdignut na križ. Ustvrdivši kako to nije bio neki magijski govor o zmiji, nego tumačenje otajstva kojem je znak bila zmija, biskup je spomenuo nazočnima razliku između tajne i otajstva. Tajna se odnosi na manjak znanja o nečemu te ona nestaje kad budemo o tom poučeni, dok je otajstvo nevidljivo, duboko i neuhvatljivo stanje našeg postojanja djelovanjem Božje prisutnosti u nama. Istaknuo je da je svaki od nas otajstvena stvarnost po svom duhovnom identitetu jedinstvene i neponovljive osobe, koju nije moguće izmjeriti i koja je dublja od svih naših pokušaja da je dohvatimo te joj dođemo na kraj. Napomenuvši kako nam Bog otajstvene stvarnosti objavljuje znakovima, biskup je kazao da spomenuti znak zmije označava našu izloženost otrovu zla i sebičnosti, prolaznosti i smrti. Naglasio je da pored toga Sveto pismo navodi mnoge znakove Božjeg spasonosnog djelovanja da bi nas izliječio od našeg smrtno „otrovanog“ stanja.
Središnji Božji znak je Isusov križ, otajstvo njegove muke, smrti i uskrsnuća, ustvrdio je biskup. Podsjećajući na farmaceutsku industriju, napose Imunološki zavod u Zagrebu, koji iz zmijskog otrova proizvodi protuotrov, lijek protiv zmijskog ugriza, biskup je zorno protumačio ovu na prvi pogled neobičnu usporedbu raspetog Isusa na križu i mjedene zmije kao znakova spasenja. Činjenica da određenom količinom otrova možemo izliječiti naše otrovano stanje zmijinim ugrizom i spasiti se od smrti, pomaže nam vjerom razumjeti da je Isus Krist svojom smrću na križu pobijedio smrt. On, Sin Božji, ponizio je sama sebe, kako veli apostol Pavao u drugom čitanju, da nas svojom smrću na križu izliječi od otrova smrti onom mjerom protuotrova, koji se zove božanska ljubav, ustvrdio je biskup. Izrazivši radost što krizmanici nisu ravnodušni pred tim otajstvom Božje ljubavi koja je na Isusovu križu išla za nas do kraja, do u smrt, biskup im je poručio da je opredjeljenje njihove slobode za Boga najbolja životna odluka koja ima značenje za vječnost. Podsjetivši da je lijek Božje ljubavi već ušao u njihove živote po sakramentu svetog krštenja, kazao je da sada po sakramentu svete potvrde Isus Krist snagom svoga Duha ulazi u dubinu njihova bića, te posredstvom mazanja svetim uljem na svoj način ubrizgava u njih „duhovnu injekciju“, otimajući ih prolaznosti i smrti, čineći ih po svom križu dionicima svoje pobjede nad smrću i punim zajedničarima njegove Crkve. Pozvao je krizmanike da zbog toga budu ponosni i Bogu zahvalni, te mu svjedoče vjernost u Crkvi i društvu.
Na svršetku misnog slavlja biskup je kazao krizmanicima da im ne čestita ono što su primili od svojih kumova ili koga drugoga, nego na onom što su zahvatom Isusova Duha u sakramentu svete potvrde postali: u punom smislu sinovi i kćeri Božje, ugrađeni u puno zajedništvo Isusove Crkve. Čestitku je proširio na njihove roditelje i druge članove obitelji, kumove i cijelu župnu zajednicu predvođenu župnikom, sa zahvalnošću Bogu, a onda njihovim roditeljima i svima drugima koji su ih do ovog trenutka voljeli i pomagali da budu na Božjem putu.
