Na blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu – Svijećnicu, 2. veljače 2024. redovnici i redovnice koji djeluju na području Požeške biskupije okupili su se u Požegi na proslavu Dana posvećenog života. Program je započeo u Dvorani bl. Alojzija Stepinca Biskupskog doma gdje je fra Zlatko Vlahek, profesor liturgike i tajnik Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, održao razmatranje na temu »Liturgija i posvećeni život«.
Nakon toga okupili su se na euharistijsko slavlje u Katedrali koje je predvodio biskup Antun Škvorčević u zajedništvu sa svećenicima redovničkih zajednica i svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova. Slavlje je započelo ulaznom procesijom redovnika i redovnica s upaljenim svijećama te blagoslovom svijeća na ulazu u Katedralu.
U homiliji biskup se prisjetio susreta s jednim svećenikom, svojim poznanikom, zanimajući se i za sestre Kćeri Božje ljubavi, koje djeluju u njegovoj župi. On mu je uzvratio: „Ma kakve sestre, to su bake Božje ljubavi“, želeći time na pomalo šaljiv način podsjetiti da su ostarjele. Međutim, starost može biti vrijeme posebne nutarnje osjetljivosti za Boga i njegovo djelo u Isusu Kristu, od kojeg žive pojedinci, za nj svjedoče i iščekuju njegovo ostvarenje u punini, kako nam naviješteni evanđeoski ulomak predstavlja starca Šimuna i staricu Anu, ustvrdio je biskup. Kazao je nazočnim redovnicama da činjenica kronološke starosti nije neki negativan podatak u njihovu životu, dokle god im je duh mlad, a on je takav dok su im srce i duša vjernički osjetljivi za Boga. Kazao je kako je Dan Bogu posvećenih osoba prigoda da se zajedno s cijelom Crkvom zaustavimo pred otajstvom Isusova prikazanja u hramu, te hvalimo i slavimo Boga što nas je uključio u to jedinstveno i neponovljivo Isusovo djelo. Naime, pisac nas Poslanice Hebrejima u današnjem drugom čitanju uvjerava da je Sin Božji svojim utjelovljenjem postao naše krvi i našega tijela, postao sav naš, kako bi nam omogućio da i mi postanemo cjelovito Božji. Biskup je pozvao nazočne redovnike i redovnice da svoju posvećenost i darovanost Isusu Kristu ne ograničavaju na neke svoje ljudske djelatnosti, kako to, primjerice na hvalevrijedan način čine znanstvenici koji se posvema posvećuju znanosti, ili liječnici bolesnicima, ili supružnici jedno drugome u bračnom životu. Najveće je, naime, ono posvećenje u kojem se čovjek potpuno predaje Bogu u duhovnom zvanju. Potpuno predanje Bogu ostvaruje se i u različitim drugim zvanjima i poslanjima, kad se ono vrši polazeći od svijesti vjere i sjedinjenosti s Isusom Kristom i njegovim djelom preobrazbe našeg ljudskog postojanja, u kojoj je vidio svakoga pojedinog od nas kao svoje najuspjelije stvorenje. Ako se isključimo iz tog Božjeg djela za nas, ostajemo na nekim svojim malim razinama života, istaknuo je biskup.
Potom je na primjeru starca Šimuna i starice Ane podsjetio na koji se način svaki od nas može uključiti u Božje djelo spasenja. Svjedoči nam evanđelje da je starac Šimun čovjek na kojem je bio Duh Sveti, životvorac te je on očima vjere prepoznao u djetetu Isusu „svjetlost na prosvjetljenje naroda“ i Spasitelja svijeta. Dodaje evanđelist da je starica, proročica Ana u hramu postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Od osobite je važnosti uočiti da je Duh Sveti onaj koji daje vidjeti i prepoznati što je Božje u Isusu Kristu, pomaže za nj se opredijeliti, imati u njem udjela i svojim životom svjedočiti. U suvremenom društvu, zahvaćenom tminama besmislenih ratova u kojima pogibaju mnogi nevini ljudi i razaraju tolika ljudska dobra potrebni su ljudi koji će poput spomenutih dvoje vjernih staraca proročki unositi u njega svjetlo Isusa Krista, jedinog spasitelja čovjeka i njemu se potpuno predati, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja na molitvu za vođe naroda i upravitelje država da i do njihova srca dopre Božje svjetlo u kojem će prepoznati čovjekovo dostojanstvo i veličinu te se zauzimati za nj.
Na temelju prvog čitanja iz Knjige proroka Malahije, u kojem on naviješta dolazak Božjeg pomazanika koji će očistiti hram u Jeruzalemu, onečišćen grijesima hramskih svećenika i pripadnika izraelskog naroda, te uspostaviti pravo štovanje Boga, biskup je ustvrdio da je Bog u Sinu svome Isusu Kristu poduzeo čišćenje svoga hrama, i da je on prikazavši na križu sama sebe spasio čovječanstvo od grijeha. Događaj Isusova prikazanja u hramu, što ga danas slavimo, i njegova žrtva na križu ostvarenje je spomenutog Malahijina proroštva, pripomenuo je biskup. Istaknuo je kako je Isus poistovjetio svoje tijelo s hramom, najpotpunijom Božjom prisutnošću među ljudima, a sv. Pavao uvjerava da je svaki kršćanin hram po Duhu Svetom koji mu je dan.
Biskup Antun je poručio sestrama redovnicama i braći redovnicima da su oni iz vjere prihvatili biti ljudi ostvarivanja posebne karizme utemeljiteljâ i utemeljiteljicâ svojih redova, podsjetivši ih da je karizma dar Duha Svetoga pojedincu na korist Crkve, za izgradnju Tijela Kristova, kako uči sv. Pavao. Kazao je da ga obuzme tuga kad primijeti da ima onih u Crkvi koji govore o karizmi, darovima Duha Svetoga, ali je svode na neke svoje vlastite potrebe i interese, te potamni i ono što početno možda jest bilo djelo Duha Svetoga. Istaknuo je da nas spomenuti Apostol uči kako je karizma Duha Svetoga ono što služi za izgradnju Crkve i kako su pojedini osnivači redova bili od Crkve prepoznati kao takvi te su primili od nje potvrdu i poslanje. Spomenuo je kako se jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva po tvrdnji Drugog vatikanskog sabora ostvaruje u mjesnoj Crkvi, te se kroz redovničku ukorijenjenost u nju i spremnost suradnički izgrađivati je razaznaje koliko oni žive karizmu darovanu općoj Crkvi.
Pozvao je nazočne redovnike i redovnice neka u ovom svetom slavlju mole da nijedna karizma koju Duh Sveti budi u Crkvi, ne postane nešto što joj je protivno, svojevrsno iskorištavanje Crkve za neke svoje vlastite potrebe. Zamolio je Duha Svetoga da nam svima dade svjetla i snage te uvijek u srcu nosimo Isusa Krista kao svjetlo i temelj našega poslanja u Crkvi, povjerivši Isusovoj Majci neka pomogne da tako bude.
