Na mjesnom groblju u Lozanu, 27. kolovoza 2024. pokopan je Henrik Kupčak, otac svećenika Roberta Kupčaka, kancelara Požeške biskupije. Sprovodne obrede uz sudjelovanje tridesetak svećenika, obitelj, rodbinu i prijatelje te župljane Župe sv. Petra Apostola u Starom Gradcu predvodio je požeški biskup Ivo Martinović.
Na početku obreda biskup Ivo je izrazio svoje kršćansko suosjećanje kancelaru Robertu, sinu preminulog Henrika, supruzi Ruži, djeci Danijelu i Marini s obiteljima, svoj rodbini i ožalošćenima te je uz izraze zahvalnosti 
povjerio Henrikov život ljubavi Božjoj koja se objavila u Isusovu križu. Nakon naviještenih svetopisamskih čitanja biskup je uputio nazočnima prigodnu riječ. „Okupili smo se ovdje u ime Božje da našega brata pokojnog Henrika ispratimo na vječni počinak i molimo Boga da ga uskrisi i uvede u slavu vječnoga života. Njegova smrt i odlazak iz naše sredine i s ovoga svijeta, osim što stvara bol i nemir, u živote i srca članova njegove obitelji: supruge, djece, unučadi, rodbine, prijatelja i svih koji su ga poznavali, ostavljaju prazninu i donose tugu. Mi vjernici njegovu smrt i odlazak s ovoga svijeta promatramo u Božjem svjetlu, s vjerom u uskrsnuće tijela i život vječni u Krist objavljen i darovan.“
Osvrnuo se potom na evanđeoski odlomak te ponovio riječi koje je Isus uputio Marti koja je tugovala zbog smrti brata Lazara: „Uskrsnut će brat tvoj!“ (Iv 11, 23) i „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?“ (Iv 11, 25-26). Kazao je kako se ove riječi odnose i na preminuloga Henrika. „Vjera koju je primio na krštenju od svojih roditelja i u kojoj je odrastao u Derventi, bila je duboko utkana u pore njegovog života. Pratila ga je od rođenja, kroz djetinjstvo i mladenaštvo, brak i obiteljski život, kroz rađanje i odgoj djece, ali nadasve u nevoljama i zlu koje je njega i obitelj zahvatilo s Domovinskim ratom i progonstvom. Vjera u Boga i molitva bili su mu snaga i utjeha kad je ni iz čega morao započeti novi život u novoj sredini gdje je sa svojom suprugom Ružom i troje djece došao kao siromah, putnik i prognanik te započeo novu životnu borbu i veliku brigu za svoju obitelj. Vjerujem da je ta gorka stvarnost života i ratnog užasa kod njega, kao i kod mnogi drugih osoba izazvala krizu vjere i bezbrojna pitanja upućena Bogu na koja nisu odmah dobili odgovor. Možda je izgledalo ili se činilo da se zbog toga udaljio od Boga, ali sigurno ga nije napustio, zaboravio ili odbacio u svojim mukama i nejasnoćama životnih stvarnosti“, kazao je biskup.
Pozvao je zatim nazočne vjernike da u trenucima oproštaja od pokojnog Henrika zahvale Bogu za dar njegova života i za sve ono što je svojim životom, radom i patnjom ostvario i darovao obitelji, Crkvi i našem narodu. „Smrt je razlog da se danas opraštamo od njega, ali usudio bih se reći, da je njegova svojevrsna smrt i prvo umiranje bilo, kad je sve što je u životu imao i stekao morao ostaviti te napustiti voljenu Derventu, kada je s tugom u srcu i bez radosti morao započeti život u novoj sredini. 
Henrikova marljivost, predanost građevinskom poslu, poštenje i odgovornost razlog su, da i mi danas, sa svetim Pavlom možemo za njega reći: ipak, ništa te nije uspjelo rastaviti od ljubavi Kristove, od vjere u Njega (usp. Rim 8, 35-39). U svemu si, kao hrvatski branitelj i vjernik, pobjeđivao nevolje života po onome koji te je uzljubio, a koga si ti na različite načine tražio i do smrti mu bio vjeran. Prihvatio si svoj životni križ te kroz kušnje, nevolje i teškoće, kroz bolest i patnju rastao u ljubavi njegovoj dok te Gospodin nije pozvao k sebi.“
U nastavku govora biskup je u ime nazočnih zahvalio Bogu za dar Henrikova života. „Posebno želimo zahvaliti Bogu za tvoj život u vjeri i ljubavi, za tvoju očinsku ulogu u obitelji u kojoj si sa suprugom Ružom odgojio svoju djecu, a nadasve za najmlađeg sina Roberta, svećenika i kancelara Požeške biskupije što si ga i kada je bilo teško, podržavao i pratio na putu svećeničkog poziva i života. Hvala ti u ime Crkve, u ime Požeške biskupije, biskupa u miru Antuna, svećenika, redovništva, bogoslova i svih vjernika, jer se po njemu i po ostaloj vašoj djeci ljubav Kristova prenosi i širi na mnoge ljude i vjernike.“
Na svršetku svoga govora biskup je ohrabrio nazočne da unatoč žalosti smrti brata Henrika ne gube nadu i vjeru u Boga i vječni život te ih je pozvao da ustrajno mole za nebeskog Oca da uskrisi Henrika i udjeli mu nagradu vječnosti.
Nakon sprovodnih obreda biskup Ivo je predvodio svetu misu zadušnicu u filijalnoj crkvi sv. Florijana u Lozanu. Započinjući misno slavlje biskup se osvrnuo na ulaznu pjesmu te kazao kako je Krist Kralj koji donosi mir, a njegovo je Kraljevstvo nebesko i vječno, Kraljevstvo mira. Potaknuo je vjernike da nakon molitvenog ispraćaja preminulog Henrika prikažu Bogu svetu euharistiju za pokoj njegove duše da mu Bog udijeli svoj vječni mir te ga uvede u svoje Kraljevstvo ljubavi, pravde, istine i mira. Posvijestio je vjernicima kako je ovo euharistijsko slavlje i znak njihove ljubavi i zahvalnosti Bogu za dar njegova života te najveći dar koji mogu prikazati Bogu za preminulog Henrika.
Na početku homilije biskup Ivo se osvrnuo na naviještenu Božju riječ ističući kako ona usmjerava naš pogled na vječni život te je pozvao vjernike da u tom svjetlu promatraju pokojnoga Henrika koji se preselio u nebeski dom. Podsjetio je sudionike slavlje na riječi iz Druge poslanice Korinćanima u kojima sv. Pavao poručuje da „ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima“ (2 Kor 5, 1) te je kazao kako se ove riječi ostvaruju na životu preminuloga Henrika. „Pavao nas podsjeća i napominje da smo mi iseljenici na ovoj zemlji, putnici, hodočasnici koji se trebamo useliti ka Gospodinu. Trebamo doći Gospodinu u vječnu domovinu na nebesima. Pavao nadalje govori i da ćemo se svi pojaviti pred sudištem Božjim kako bismo dobili što smo zaslužili svojim djelima, bilo dobro, bilo zlo. Ove riječi su nam teške jer smo svjesni svojih grijeha i slabosti i svega onoga što ne bi bilo dostojno Boga i vječnosti. Zato nam je potrebno trsiti se dobrim djelima da mu omilimo ljubavlju. Naš hod Bogu je hod u vjeri, a na tom hodu Bog nam daje sebe“, zaključio je biskup.
Biskup se potom osvrnuo na evanđeoski ulomak u kojem Isus govori o svom poslanju. „On je onaj koga Bog šalje na naš životni put da nas hrani svojom riječju, da nas prosvjetljuje, vodi, mijenja, čisti, ali i hrani svojim Tijelom i Krvlju. Njegovo Tijelo, tajna presvete euharistije je mjesto gdje nam on daje sebe da bismo ostvarili život vječni“, poručio je biskup te podsjetio na Isusove riječi: „Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.“ (Iv 6, 54). Kazao je kako se ove Isusove riječi danas ostvaruju i kod svakog sudionika euharistije, a ostvarivale su se i u životu pokojnog Henrika kad god je on dolazio na svetu misu. Ostvarivanje i djelovanje toga Božjeg otajstva i Božjeg djelovanja u ljudskom srcu ostaje tajna i misterij, poručio je biskup. „Krist je djelovao u životu pokojnog brata Henrika kroz cijeli njegov život, u svakoj euharistiji Bog je na njega djelovao. Kako, ne znamo, ali znamo da je djelovao kao što i sad u ovom slavlju djeluje na svakoga od nas. Njegova božanska milost i moć posvećuju, izgrađuju i pomažu nam da živimo svoju vjeru. Snagom euharistije i Božje ljubavi vjerujemo da je brat Henrik ostvario ono što je potrebno da uđe u nebesku slavu. Vjerujemo da su ona njegova djela koja je učinio u dobroti i ljubavi prema svojoj obitelji i svakom koga je susretao, bila ojačana u Bogu i da su ga uvela u vječni dom na nebesima“, poručio je biskup. Pozvao je potom vjernike da mole za pokojnog Henrika, ali da i sami rastu u svijesti kako im je potrebna hrana Isusova tijela i krvi. Potaknuo ih je da kao sudionici euharistijskog slavlja ne budu puki promatrači, nego aktivni vjernici svjesni da Bog mijenja, djeluje i posvećuje naše živote po svojem Tijelu i Krvi, po svojoj riječi, ljubavi i dobroti. „Neka nam i ova euharistija bude ono što će nas ojačati ne samo u našem životu, nego što će nam pomoći da shvatimo kako je Gospodin i našeg brata Henrika oblikovao kao svoga sina, na putu prema vječnosti“, zaključio je biskup.
Na kraju misnog slavlja kancelar Požeške biskupije Robert Kupčak, sin pokojnoga Henrika, zahvalio je u ime obitelji svim sudionicima, braći svećenicima, a napose biskupu za molitvenu blizinu te bratsko zajedništvo i potporu koju su iskazali njegovu, obitelji i svima ožalošćenima.
