Na Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan, 2. studenog 2024. u požeškoj Katedrali svetu misu za preminule građane Požege predvodio je požeški biskup emeritus Antun Škvorčević u zajedništvu s biskupom Ivom Martinovićem. Pozdravio je kanonike Stolnog kaptola, svećenike iz biskupijskih središnjih ustanova i Župe sv. Terezije, đakone, sestre redovnice, predstavnike različitih slojeva grada Požege, osobito članove pojedinih udruga i vojnike koji su trenutno u Požegi na odsluženju vojnog roka. Kazao je da se svojom molitvom u vjeri, nadi i ljubavi želimo približiti onima koji su se prije nas na različite načine ugradili u naše postojanje, napose onima koji su položili svoje živote za našu slobodnu domovinu. Pozvao je sudionike slavlja da se vjerničkom budnošću i raskajanošću svoga srca uzdignu do one razine na kojoj žive u Bogu naši preminuli.
Homiliju je biskup Antun započeo potaknut naviještenim evanđeljem o Lazarovu uskrsnuću u kojem se vodi rasprava o životu i smrti te je upitao vjernike: „Ima li među vama netko tko bi želio umrijeti?“ Protumačio je kako je povezano s Lazarovim uskrsnućem apostol Toma rekao drugim apostolima: „Hajdemo i mi da umremo s njime“. Potom je biskup nastavio: „Hoćemo li i mi danas na Dušni dan, kad se spominjemo svojih preminulih, poželjeti umrijeti ili ćemo tu misao odagnati od sebe i biti raspoloženi u srcu tako da odbijamo smrt kao neku činjeničnu stvarnost života. To je izazov, paradoks: smrt kao stvarnost života! 
Naš Gospodin Isus koji je, kako vjerujemo, došao s one obale našeg postojanja, tumačio nam je da on želi umrijeti. Došao s Božjih strana i hoće umrijeti, a mi želimo živjeti. Dobro nam je zatim protumačio, ne teoretski, nego svojim konkretnim životom., da se život rađa, događa, osvaja, samo umiranjem. Ima umiranja za nestanak, kojima se ne osvaja život. To su ona koja se događaju u sebičnosti i mržnji. Ali Isusovo je umiranje za život. To je ono umiranje koje se naziva ljubav. On je došao položiti sebe za nas. Ovo je put u život: položiti sebe za drugoga i živjeti za drugoga. Sebičnost je ta koja se okreće prema samome sebi, uvjeravajući nas da ćemo nešto postići time kad ostvarujemo svoje postojan je na račun drugoga. Kad svedem 
sebe na sebe, obolio sam od sebe i umirem od sebe. Napast je to Zloga koji nas želi uvjeriti u protuživotnu istinu, pa onda umiremo. Upravo time što je sebe darovao za nas Isus je kroz svoju smrt uzdigao čovjeka Isusa, i sve nas u njemu do nebeske pobjede. Vjeruješ li ti da je sam ja uskrsnuće i život upravo tim putem, upitao je Isus Martu i nas. Sinoć su nam protumačili na našoj javnoj televiziji da oko 60% građana u Hrvatskoj vjeruje u život vječni. Jeste li vi dio tih 60% koji vjeruju u život? Tko bi se usudio od ljudi za sebe reći: „Ja sam uskrsnuće i život, tko vjeruje u me živjet će ako i umre?“ Usudio se to reći On, Bog i čovjek, Isus Krist, vrijedan našega povjerenja, naše vjere i naše budnosti srca s obzirom na život, s obzirom na vječnost. To je naš vjernički pristup i danas dok prilazimo grobovima naših preminulih: u Isusu Kristu je naša pobjeda života nad smrću.
Kako smo čuli u prvom naviještenom čitanju, sv. Pavao tumači pišući Rimljanima, da smo u svom krštenju ukopani u Isusovu smrt. Ne u smrt zbog bolesti, sebičnosti, nego zbog darovanosti sebe za nas, u smrt njegove ljubavi, pobjede života, uskrsnuća. To je najplodnija ukopanost zrna našega života. Naša krsna ukopanost u njegovu smrt ima neke svoje naznake u ukapanju pšeničnog zrna i drugog sjemenja u zemlju. Iz iskustva vam je dobro poznato što to znači nešto ukopati u zemlju. Koji se bave poljoprivredom postavljaju pitanja je li oranje dovoljno duboko, je li zemlja plodna, hoće li zrno pšenice ili neko drugo pasti dovoljno duboko u izoranu brazdu pa da ima dostatno vlage i svega drugoga što mu je potrebno za rast. Valja, dakle, najprije sjeme ukopati u zemlju da ono umre, istrune, da bi života bilo.
U zemlji se rađa pobjeda života! Uspoređujući sebe sa zrnom pšenice, Isus je sa svom jasnoćom rekao ono mora pasti u zemlju i umrijeti da bi donijelo ploda. U zemlju ukapamo i ljudska mrtva tjelesa. Ona trunu u zemlji, ali zapravo ne nestaju. Božja izjava nakon čovjekova grijeha na prapočecima svijeta ima duboko značenje: „prah si, u prah ćeš se i vratiti“. To nije kaznena, nego spasenjska tvrdnja. Zemlja, naime, ima neku moć koja nije naša, nego Božja. Ona preobražava. Sve ono što trune, ukapamo u zemlju u uvjerenju da će zemlja sve srediti, zemlja će to ozdraviti, zemlja će to preobraziti. Istrunut će nešto do kraja, ali ne da nestane, nego da se preobraženo iz praha uvijek pojavi novi život. Isusa nas uvjerava da ćemo uskrsnuti iz zemlje. Tijelo koje je položeno u zemlju dakako da će ondje istrunuti, ali 
Bog je stvaranjem u naša tijela utisnuo besmrtnu dušu, koja na svoj način oduhovljuje našu tjelesnost te je ona više od propadljivosti. Isus nije prividno umro, odglumio smrt, nego je potpuno umro, da bi snagom životvornog Duha Svetoga bio podignut u život. Duh je taj koji našoj tjelesnosti daje konačno značenje. Reći će Isus: „Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa“. Kakvih li božanskih činjenica oko nas, a mi pričamo neke svoje priče o životu i smrti. Hajdemo se usuditi razmišljati o sebi, o životu i smrti i o našim preminulima, polazeći od Božje riječi te pokušati svjedočiti sebi i drugima kako ovaj svijet nije ono što mi pripovijedamo u nekim našim ljudskim koordinatama. 
Svijet je u Božjim koordinatama. Ti i ja pripadamo tom Božjem svijetu. U njem postoji moć rasta i pobjede života nad smrću. Unatoč tome što se žalostimo jer su nam i naši najbliži preminuli, radujmo se danas što je smrt stvarnost u koju je Bog ušao svojom životvornom moći te za nju s pjesnikom možemo reći: „I smrt će biti sasma nešto ljudsko“. Usuđujete li se tako razmišljati? I na koncu još jedanput pitanje: tko od nas želi umrijeti? Mi smo već umrli, ali ne za nestanak, nego za 
život, za pobjedu života. Isus je to učinio za nas i za naše preminule. Zato i svoje preminule uključite u takvo razmišljanje, i molite za njih u tim dimenzijama da ne biste u svojim molitvama ostali u svojim kratkim ljudskim mjerama, nego neka Božje budu u vama, u vašem srcu i u vašoj molitvi za naše preminule. To će vas sjediniti s njima najdublje i najsnažnije. Neka Marija, Isusova majka pomogne da upravo ta Božja istina u svakom pojedinome od nas postane stvarnost, zaključio je biskup Antun.
Nakon popričesne molitve biskupi Antun i Ivo zajedno sa svećenicima i drugim vjernicima uz pratnju zvona na spomen preminulih uputili su se u procesiji Trgom sv. Terezije u kriptu Katedrale, gdje je u drugoj polovici 18. i prvoj polovici 19. stoljeća sahranjeno 35 svećenika i oko 200 požeških građana. Ondje su predstavnici svećenika i redovnica, pojedinih gradskih ustanova i 
udruga, hrvatskih branitelja, policije i vojske, djece i mladih pred velikim križem izrekli molitvu i položili svijeće za pokopane u kripti i druge preminule iz svih redova građanstva, a biskup Antun je zaključio molitvom odrješenja. Otpjevavši „Kraljice neba raduj se“, biskup je zahvalio nazočnima što su se na ovom slavlju molitveno spomenuli svih preminulih, i na taj način oživjeli zajedništvo između nas živih i njih preminulih, između neba i zemlje. Kazao je da je molitva duhovno ozračje u kojem se svi prepoznajemo kao Božje djelo, kao Božji sinovi i kćeri. Preminulima je poželio vječni mir, sudionicima slavlja puno utjehe i hrabrosti na zemaljskom putu, da žive po predlošku Isusa Krista, po kojem se stiže do vječnosti.
