„Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista,
Otac milosrđa i Bog svake utjehe, koji nas tješi u svakoj našoj nevolji“ (2 Kor 1,3-4).
Preuzvišeni oci nadbiskupi i biskupi,
časna braćo svećenici i đakoni,
poštovani hrvatski branitelji,
cijenjene obitelji i rodbino poginulih i nestalih u Domovinskom ratu,
pripadnici Hrvatske vojske i policije, predstavnici državnih vlasti,
dragi vjernici!
1. Okupljeni smo na Memorijalnom groblju u Vukovaru. Obnavljamo istinu o stradanju ovoga Grada, podsjećamo se na herojstvo brojnih hrvatskih branitelja, napose poginulih i preminulih koji su mu sačuvali dostojanstvo, spominjemo se nedužno ubijenih civila i nestalih, oplakujemo brutalno ubijene i bačene u masovne grobnice, iskazujemo suosjećanje za odvedene u logore, svjedočimo solidarnost prema svima koji su pretrpjeli nasilje, poniženje, prezir i razaranje vlastite imovine. Pristupamo žrtvi Vukovara suzdržano i nježno, s poštovanjem i divljenjem, zahvalno i s ljubavlju. Vukovarska žrtva zavrijedila je da je slavimo. U ovoj svetoj misi sjedinimo je s Isusovom žrtvom na križu, povjerimo je njegovoj pobjedi uskrsnuća.
2. Zamka okrutno počinjenog zla u Vukovaru na različite načine vreba i danas. To zlo nam želi stisnuti dušu, sapeti pamet, zarobiti nas u svoje okove, usmjeriti da živimo po njegovu diktatu, uvjeravajući nas kako je smisleno ono najbesmislenije: mrziti kao odgovor na počinjeno zlo i nanesenu nepravdu. Verbalna ratobornost na javnoj sceni kod nas prostor je u kojem zlo vrti svoje kolo a mržnja brusi zube, umrtvljuje duše, vodi u sljepilo, truje sadašnjost i krade budućnost. U Vukovaru i Hrvatskoj potrebni su nam ljudi velika duha, osjetljive savjesti, sažalna srca, dalekovidni proroci koji odbacuju nasilje, praštanjem proširuju prostore slobode od zla u kojima sa svom bistrinom vide veličinu žrtve, svjedoče vjeru u pobjedu ljubavi, te pamte prošlost očišćenu od mržnje u svoj snazi njezine poučljivosti.
3. Naviještena Božja Riječ želi sve nas sudionike vukovarskog spomena na žrtvu povesti putovima takve slobode. U ulomku iz Poslanice Efežanima sv. Pavao upozorava na ono što iz iskustva znademo: Čovjek je biće ranjeno zlom i ono nas na svoj način udaljuje od nas samih, jedne od drugih i od Boga, stvara strah od drugoga, pokreće da budemo jedni protiv drugih, kopamo ponore u kojima nerijetko skončavamo. Uvjerava nas Apostol kako je to stanje mogao preokrenuti samo Bog po Isusovoj žrtvi na križu. On je u svom tijelu razorio neprijateljstvo, omogućio da oni koji su bili daleko budu blizu, te od dvoga sazdao jednoga novog čovjeka i postao naš mir. Praštanjem i pomirenjem oslobodio nas je od podvojenosti u nama samima, približio svakoga od nas samome sebi, povezao ljude i narode u svijesti da smo svi Božja stvorenja, preporođeni u svom dostojanstvu Isusovom žrtvom.
Koliku li je razdaljinu među Srbima i Hrvatima očitovala agresija minuloga rata u Hrvatskoj, napose u Vukovaru? Kako se založiti da ne ubijamo jedni druge, da dokinemo podjele u nama te ne budemo jedni protiv drugih, nego jedni s drugima, ili još bolje jedni za druge, te tako svi budemo pobjednici i postignemo dostojanstvo? Politički projekt pomirbe unutar hrvatskog društva o kojem je kod nas bilo govora, napose početkom devedesetih godina
prošlog stoljeća, kao i politički projekti pomirbe između Srba i Hrvata imaju svoje značenje, ali oni nemaju moć pobijediti čovjekovu nutarnju podvojenost zbog naše ranjenosti zlom i osigurati istinski mir. Hrvati i Srbi su većinski kršćanski narodi te su pozvani otvoriti se Božjem projektu pomirbe, omogućiti Isusu Kristu da svojim najmoćnijim sredstvom božanske ljubavi uđe u najdublje odrednice našega bića te nas liječi od naših rana, pomiri nas s nama samima i međusobno, učini nas mirotvorcima. Želio bih danas u Vukovaru izraziti nadu da će Katolička Crkva u Hrvatskoj i Srpska pravoslavna Crkva naći načina zajednički se zauzimati oko toga da Isus Krist u nama razori zlo i podjele, kako ne bismo bili jedni protiv drugih, da on bude naš mir, te nam Hrvatska bude zajednički dom.
4. Zamijetio sam da se Vukovar obnavlja, niču nove zgrade, sve je manje znakova razaranja. No, pitanje je hoće li te kuće postati domovi? To ne ovisi o tome što ćemo u njih unijeti niti kako ćemo ih opremiti. Poznato vam je da netko može imati lijepu kuću i veliko materijalno bogatstvo u njoj, ali ako među onima koji u njoj stanuju nema povjerenja, razumijevanja, uzajamnog prihvaćanja, ljubavi i spremnosti na žrtvu, ona nije dom. Štoviše, u stanju međusobne duhovne daljine nepovjerenja i mržnje, fizička blizina među supružnicima postaje nepodnošljiva, dolazi do rastave, bijega jednih od drugih, pri čemu ne pomaže nikakvo materijalno bogatstvo.
Drago mi je što nedavni rat nazivamo domovinskim, jer je on bio borba za slobodu svakog građanina Hrvatske. Radujem se što u Hrvatskoj postoje nastojanja oko gospodarskog napretka s velikim očekivanjima da će nam uskoro biti bolje. No, sa sigurnošću možemo ustvrditi da nam Hrvatska nije dom, ili domovina prvenstveno po tome koliko ćemo gospodarski napredovati, nego po tome koliko ćemo uspjeti promaknuti u našem društvu povjerenje, međusobno poštovanje, požrtvovnost jednih za druge, plemenitost i dobrotu. Zacijelo mnogi mladi se lako odlučuju otići iz Slavonije i drugih dijelova Hrvatske u inozemstvo i zbog toga što osjećaju kako međuljudski odnosi kod nas nisu ozračje doma, koje bi im pružalo dostojanstvo i sigurnost, gdje bi se isplatilo prihvatiti žrtvu. Upravo nas Vukovar potiče da promislimo je li naš odnos prema hrvatskim braniteljima, među kojima je i značajan broj Srba i građana drugih narodnosti takav da on pridonosi našoj međusobnoj povezanosti, poštovanju njihove žrtve i ljubavi uložene za našu slobodu, da oni u našem odnosu prema njima prepoznaju kako se isplatilo žrtvovati za domovinu. Uvjeren sam da i sam grad Vukovar može postati još prepoznatljiviji kao dom i domovina, ukoliko se svi njegovi građani budu trudili oko međusobnog povjerenja, uzajamnog poštovanja i ljubavi, prvenstveno oni koji vjeruju u Boga i Isusa Krista, vjernici Katoličke i Pravoslavne Crkve.
U današnjem evanđelju Gospodin Isus nas uvjerava da nam je pripravio stan u domu Očevu na nebesima. Taj dom je njegova posvemašnja blizina prema čovjeku u onoj ljubavi kojom je on pobijedio smrt, a naše povjerenje u njega put je kojim postajemo stanarima toga doma. Koliko je utješno danas u Vukovaru čuti tu Isusovu riječ u uvjerenju da naši hrvatski branitelji, ubijeni ili nestali u borbi za slobodnu zemaljsku domovinu nisu izgubljeni, nego su primljeni u domovinu gdje je Božja ljubav blizina koja ih grli za svu vječnost. Neka tako bude. Amen.
✠ Antun Škvorčević
požeški biskup
