5. siječnja 2018.

1 Iv 3, 11-21; Ps 100 (99); Iv 1, 43-51
Istiniti Izraelac

Natanael je vjerojatno bio učitelj zakona, pismoznanac (Iv 1, 45), i po običaju mudrih ljudi sjedio je pod smokvinim stablom (Iv 1, 49). Isus ga poziva da svrne svoj pogled (da mogne »vidjeti«), i malo pomalo od njegova čovještva dopre do njegova mesijanstva, a onda od njegova mesijanstva do vazmenog otajstva njegova poniženja i uzdignuća (»uzlaziti« i »silaziti«). U tom trenutku Natanael postaje »istiniti Izraelac« (Iv 1, 47), jer on gleda Boga, kojega je njegov predak (patrijarh Jakov) u viđenju anđela koji silaze i ulaze nebeskim ljestvama uzalud nastojao ugledati. Što je potrebno da i mi također zavrijedimo naziv »istiniti Izraelci«? Čisto osjećajna privrženost djetetu Isusu? Čisto ljudsko odobravanje njegovih »ideja«? Ili pak, što je mnogo važnije, vjera u njegovo vazmeno otajstvo, svakodnevno življena u hodu za njim?