Biskupova korizmena poruka 1998.

„Obratite se i vjerujte evanđelju“ (Mk 1,15)

Braćo i sestre, dragi vjernici!

Vama, Požeškoj Crkvi, koja je u Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu po Duhu Svetom – milost i mir! (usp. 1 Sol 1,1).

  1. Prvi puta kao Požeška biskupija ulazimo u sveto korizmeno vrijeme i to u Godini Duha Svetoga u pripravi za svršetak drugoga i početak trećega kršćanskog tisućljeća. Povijesni trenutak u kojem se nalazimo nosi sa sobom mnoge izazove. Svi smo u Hrvatskoj, a osobito u pojedinim dijelovima naše nove biskupije na svoj način još uvijek obilježeni ratnim posljedicama. Jedni nose kao pretežak teret u duši spomen na stradanja i neizmjernu tugu zbog najbližih koje je rat na okrutan način odnio. Drugi kao izbjeglice ili povratnici očevici su teških materijalnih razaranja koja vape za obnovom i nerijetko su k tome još pritisnuti bremenom vlastite duboke duhovne ranjenosti koja priječi da nađu mir i žive pomirenost sa sredinom u koju su se vratili. One pak koji još uvijek nemaju izgleda za povratak dodatno pogađa činjenica da im prijeti ili je već nastupio prestanak statusa izbjeglica te se pojačavaju stare i otvaraju nove socijalne nesigurnosti i nemiri zbog izostanka barem najmanje materijalne potpore i prava na zdravstvenu skrb. Velik broj razvojačenih branitelja i invalida pati od poratnoga sindroma te neki sami skončavaju svoj vlastiti život, dok drugi s nemalom ogorčenošću godinama bezuspješno traže zaposlenje. Najveći broj umirovljenika živi u materijalnim uvjetima koji su ispod čovjekova dostojanstva, a nisu rijetki radnici i namještenici koji ne uspijevaju dobiti svoj zasluženi prihod ili strahuju zbog gubitka radnoga mjesta a ljudi bez posla nemaju izgleda da ga uskoro dobiju. U demokratskim pak procesima dragocjeno dobro slobode biva potamnjeno očitovanjem sve izrazitije odsutnosti moralno-etičkih načela te se u tom hodu bez orijentira zaoštravaju napetosti na političkom polju, nerijetko se umnažaju nepravde u procesu prijelaza iz planskoga u tržišno gospodarstvo, vrijednosno osiromašuje javni i privatni život, izravno ili neizravno podupire kultura smrti, zamračuje obzore budućnosti, uzrokujući određenu besciljnost i posizanje za drogom i alkoholom kod mladoga naraštaja. Mogli bismo nabrojiti još mnogo drugih pojedinosti koje su pritisnule naše postojanje u ovom trenutku i neodoljivo nam dozivaju u svijest da živimo u svijetu određenih izgubljenosti.
  2. Međutim, očito je da svojom okrenutošću prema negativnim zbivanjima ne bismo po-mogli ni sebi ni drugima. Još manje bi koristilo javno optuživanje bilo koga, jer bismo na taj način pogubili u prazno svoje snage i umnožili gorčinu. Korizma je vrijeme u kojem nam Bog još jednom snažno doziva u svijest da usred svijeta u kojem su na djelu razarajuće snage zla i sebičnosti ima također mogućnosti graditi život dostojnijega i smislenijega čovjekova postojanja kroz snažniju okrenutost k prokušanim vrijednostima života te svjesno i dosljedno zauzimanje za ono što je dobro. Mnoštvo ljudi i u našoj domovini ne gubi vrijeme baveći se sebičnostima i zloćama drugih, nego – unatoč svemu – ulaže svoje snage u ono što je pozitivno, pali svjetlo u mraku, ne dopušta da bude upleteno u prljave igre zla, gradi zajedništvo boljega svijeta. Kao vjernici prepoznajemo u tome na djelu Duha Svetoga, koji tako nezaustavljivo obnavlja lice zemlje.
  3. Pozivam vas dragi vjernici, braćo svećenici, redovnici i redovnice da u prvoj godini postojanja Požeške biskupije svu svoju pozornost usmjerimo na te znakove djelatne prisutnosti Duha Svetoga u našem svijetu i budemo marni suradnici one pobjede života nad smrću koju je Isusu Krist svojom mukom, smrću i uskrsnućem izvojevao zauvijek, da i u ovoj korizmi zajedničkim naporom pružimo svjedočanstvo nerazorive nade svima onima koje je obuzeo mrak beznađa.
  4. Poduprimo hrabro sve one koji se uporno na različite načine i svim časnim sredstvima javno i privatno zauzimaju za dobro, pravednost, mir i dostojanstvo svakoga čovjeka bez razlike. Ne širimo mržnju i ne budimo sudionici ozloglašavanja bilo koga, nego pomozimo svatko na svom mjestu prema svojim mogućnostima da se politički, gospodarski, znanstveni, kulturni i ini dužnosnici u svom djelovanju ne bave samima sobom nego da se zalažu za opće dobro svih ljudi. Tome cilju pomoći ćemo i uspostavom potrebnih struktura i programa u samom sjedištu Požeške biskupije. Neka nitko od nas ne ostane samo na pozivanju drugoga da učini određene korake za poboljšanje stanja u našem društvu i ne dopustimo da osobno ostanemo po strani grčeći se u gorčini što do promjena teško ili nikako ne dolazi, nego neka se svatko pita kako on može pridonijeti zajedničkom boljitku.
  5. Postoji jednostavan program, Isus ga je obznanio za sve, na djelu je u snazi Duha Svetoga već gotovo dvije tisuće godina i glasi: “Obratite se i vjerujte evanđelju!” (Mk 1,15). Te riječi izgovorio je svećenik nad vama kad vam je na početku korizme, na Čistu srijedu, glavu posipao pepelom. Taj program vrijedan je našega osobitog ovogodišnjeg korizmenog napora. Obratiti se znači prepoznati sebe osobno i svijet oko sebe u mogućnosti mijenjanja, tvorno i ustrajno odvraćati se od zla, nastojati oko promjene vlastitih okorjelih misli, stanovišta i djela koja proizlaze iz sebičnih nagnuća. Još više, obraćenje je čin posvemašnjega osobnog okretanja Bogu, vjerovanja njemu više nego li bilo kome drugome, svjesne uronjenosti u njegov svijet kroz zauzeto slušanje i razmatranje njegove riječi, kroz neumornu svakodnevnu molitvu. Upravo molitva je najprokušanije duhovno sredstvo promjene čovjeka i svijeta. Kroz nju, kako kaže papa Ivan Pavao II., u nama diše Duh Sveti, preobražava naš osobni život, osposobljuje nas za najveću duhovnu moć – ljubav, koja u najvećoj mogućoj mjeri očovječuje cjelokupne ljudske odnose i djelovanje, razbija skamenjene odnose (usp. 1 Kor 13,4-7). To je preobrazba svijeta iz mogućnosti Božjih. Povjerovati moći molitve znači već prijeći veliki dio puta obraćenja.
  6. Molitva i slušanje Božje riječi oduvijek su bili povezani s postom, izvanrednim sredstvom koje čovjeka čini pozornijim i otvorenijim za Boga i bližnjega. Uzdržavanjem od jela kidamo se od lažnoga materijalističkog uvjerenja da čovjek živi samo od kruha(usp. Mt 4,4) i pribiremo se snažno u dubokim duhovnim dimenzijama svoga postojanja. Liječimo se od napasti da svoje odnose prema svijetu oko sebe usmjerimo na predmetnu stvarnost te postajemo sposobnijima za osobnu povezanost s Bogom i čovjekom. To osobito očitujemo kad hranu koju smo postom sebi otkinuli od usta podijelimo s drugima, s onima u nevolji. Tako promičemo i gradimo zajedništvo medu ljudima utemeljeno na ljubavi kao najizvrsnijoj ostvariteljici pravde.
  7. Socijalno pitanje jedno je od ključnih problema suvremenoga svijeta i sadašnjega povijesnog trenutka kod nas. Papa Ivan Pavao II. u svojoj ovogodišnjoj korizmenoj poruci upozorava da nedostatak potrebnoga za život ponizuje čovjeka i da je to stanje pred kojim savjest onoga koji može intervenirati ne smije ostati ravnodušna. Lakše je određivati drugima što trebaju učiniti iz solidarnosti s onima koji su siromašni, negoli sam se zauzimati za pravdu dijeleći ono malo što imamo s onima koji nemaju. Jednako tako, ne pomažu velike riječi o promjeni struktura i socijalnim sustavima, ako svatko od nas u svom svakodnevnom životu ne postane promicateljem solidarnosti kroz dijeljenje s drugima, kao poslodavac ili radnik, u privatnom ili javnom životu. Po pravednim osobnim opredjeljenjima svih nas moguće je stvoriti pravedne socijalne sustave. Siromasi ne mogu čekati da se dođe do uspješnoga tržnog gospodarstva ili uspostave određenih socijalnih struktura, nego im valja pružiti pomoć odmah pravednijom raspodjelom dobara koja posjedujemo.
  8. Najveća drama suvremenoga trenutka našega narodnog postojanja na koncu drugoga tisućljeća jest u tome, kojim ćemo se vrijednostima prikloniti u privatnom i javnom životu, hoćemo li nakon teškoga iskustva bezbožnoga i nečovječnoga totalitarnog sustava postati zarobljenicima novih zabluda, proizašlih iz sebičnosti onih koji stvaraju nečovječne odnose življenja na mnogim razinama.

Sve vas pozivam i potičem, dragi vjernici, braćo i sestre, da ova korizma u Požeškoj biskupiji bude veliko obraćenjsko događanje vjere, slušanja Božje riječi, molitve, posta i bratske solidarnosti kao zalog bolje budućnosti naše domovine u snazi Duha Svetoga.

Na vaše korizmeno nastojanje zazivam blagoslov Boga Oca i Sina i Duha Svetoga.

U Požegi, 18. veljače 1998.

✠ Antun Škvorčević
požeški biskup