Poštovana braćo svećenici,
redovnici i redovnice, dragi vjernici!
„Ovo je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se njemu!“ (Ps 118,24). S posebnim osjećajima blizine svakom pojedinom od vas čestitam vam svetkovinu Isusova uskrsnuća!
Može li naš ovogodišnji Uskrs biti ispunjen radošću? Posljednjih tjedana na svom pastoralnom pohodu pojedinim župama Požeške biskupije mogao sam izbliza osjetiti kako zbivanja kojih smo dionici u našoj domovini bude u vama mnoga pitanja o njihovu značenju za budućnost naše zemlje. Nada u gospodarski napredak koji bi zaustavio otpuštanja radnika i otvorio radna mjesta mladima i nezaposlenima te ujedno donio olakšanje i najsiromašnijima, među kojima su brojni umirovljenici još se ne ostvaruje. Dapače, broj nezaposlenih svakog dana sve je veći. Čuo sam ponovno vapaj vas prognanika iz Bosne i Hercegovine kao i onih s Kosova na tlu naše Biskupije. On kao da još uvijek ne nalazi ozbiljnijeg odjeka kod odgovornih te rješavanje vašeg stanja dolazi presporo ili nikako na red. U očima mnogih od vas prepoznao sam tjeskobu a u riječima naslutio grč što izlazi iz srca punog nedoumica.
S jednakom težinom osjetio sam vašu pritisnutost onim negativnostima. kojima se u ovom trenutku bave pojedinci i skupine od najviših razina nositelja javnih dužnosti do sredstava društvenog priopćavanja. Sami ste u razgovorima naglašavali koliko vas zbunjuje slučajno ili namjerno medijsko pretjerano usmjeravanje pozornosti na djela kriminala, zločine, ubojstva, optužbe, sudske procese, nespremnosti za dijalog i snošljivost, podjele. Kao da se u nama i među nama zgušnjava neki negativni naboj, uzima maha gorčina, mrače duhovni pogledi, širi ozračje nepovjerenja, nemoći i straha. Tonemo li nezaustavljivo u neko umiranje? Što više. ako nam je smrt dodijeljena kao zadnje što nam se ima dogoditi tada smo mi osuđenici na smrt koji tijekom svoga kratkog prolaska ovom zemljom, uz spomenute svakodnevne nevolje i zlo, trajno živimo označenost tom konačnom negativnošću.
Evanđeoski izvještaji o Isusovu uskrsnuću zaoštravaju to pitanje ali ujedno otvaraju put izlaska. Naime, učenici su u Isusovoj osobi i djelu naslutili neko novo svjetlo za svoje postojanje. Na kraju sve se srušilo, postali su svjedoci njegova neslavnog završetka, osude, raspeća na križ i pokopa. S njime su pokopane i nade koje je probudio. U svijest Isusovih učenika tako se snažno utisnula nepravda koja mu je nanesena i zloća koja ga je ubila te oni u tom duhovnom mraku ne uspijevaju vidjeti pravi domet događaja, ispunjeni su strahom. Dolazeći na Isusov grob još jedanput suočeni su s negativnošću zbilje u koju su upleteni.
No, anđeli, vjesnici uskrsnuća, a još više sam Uskrsli pristupaju im i hrabre ih: „Ne bojte se!“ (Mt 28,10), „Mir vama!“ (Iv 20,19). Dok prestrašeni učenici bježe iz Jeruzalema u Emaus i putem raspravljaju o zlu koje se dogodilo, pridružuje im se Isus i tumači Pisma, uvodi ih u spasenjsko značenje svoje muke i smrti, otvora im oči za svoju pobjedu nad zlom, ispunja srce svjetlom te oni počinju pravo misliti i razumijevati (usp. Lk 24.13-35). Uvjerio ih je u zakonitost pšeničnog zrna koje pada u zemlju i umire da bi života bilo (usp. Iv 12. 23-26), u život koji se osvaja kroz smrt. Od prestrašenih učenika, zarobljenih zlom i negativnošću, postadoše oslobođeni ljudi, bistra pogleda, koji uronjeni u snagu Isusove pobjede nad zlom i smrću, unatoč nevoljama svake vrste i progonima, založeni za ljubav osvajaju svijet. Na neki način i oni su s Isusom ustali iz groba.
Taj obrat od zla k dobru, od mraka k svjetlu, od negativnosti k pozitivnosti, od nemoći k snazi djelo je Isusova Duha u njegovim učenicima! To se zbiva već dvije tisuće godina u onima koji ozbiljno računaju s Isusom Kristom, koji mu se približe posvemašnjim povjerenjem i unatoč svemu vjeruju u pobjedu dobra. Kako Isus, tako i njegovi učenici znaju za zlo i grijeh, ali im oni nisu polazište za sud o životu i čovjeku a još manje za ponašanje jednih prema drugima. Znaju razlikovati samu zloću od čovjeka koji je čini, ustaju protiv zla ali nikada protiv čovjeka. Stoga oni ne raspravljaju o negativnostima drugih, jer to znači gubitak vremena i snaga u prazno, nego obuzeti Isusovim Duhom okreću vlastite oči i pozornost srca k pozitivnom i postaju snažni promicatelji praštanja, milosrđa i ljubavi te tako služe istinskoj slobodi, „novom nebu i novoj zemlji” (usp. Otk 21,1). Crkva Isusova jest zajedništvo ljudi koji se trude ići takvim Isusovim putem.
U traganju za nekim europskim ili širim svjetskim orijentirima, zacijelo je u ovom našem trenutku potrebno staviti pred vlastite oči srca i pred pozornost naše javnosti onaj životni smjerokaz koji je sam Bog postavio u središte povijesti čovječanstva: uskrslog Isusa Krista. On je najsnažnija duhovna sastavnica našeg postojanja, prekretnica smrtne sudbine svijeta. Stoga zajedno s papom Ivanom Pavlom II. znademo da nam je i na početku trećeg tisućljeća ponovno krenuti od njega. Ne trebamo izmišljati neki novi program. ”Program već postoji: (…) On ima središte u samome Kristu kojega treba upoznati, (ljubiti, nasljedovati(…) da bi s njime preobražavali povijest sve do njezina ispunjenja u nebeskom Jeruzalemu” (Papa Ivan Pavao II., „Novo millennio ineunte”, broj 29). — Krist danas i uvijeke! (usp. Heb 13,8).
Na završetku Velikog jubileja u svojoj Požeškoj biskupiji odlučili smo upravo tako biti okrenuti Isusu Kristu i usmjereni na dobro koje je moguće ostvarivati u snazi njegova Duha. Proslava prve svetkovine Isusova uskrsnuća u trećem tisućljeću neka nam pomogne da se obnovljenom vjerom približimo uskrslom Gospodinu te nam on otvori oči za dobro, srca ražari za ljubav. Pozivam vas, braćo i sestre. da se u svojim župnim zajednicama još čvršće združite s njime i međusobno, osobito kroz redovito nedjeljno euharistijsko slavlje. Unesite ga u svoje osobne i obiteljske živote, djelujte privatno i javno u skladu s njegovim Duhom. Jer čovjek uronjen u snagu Isusove pobjede sposoban je na svim razinama u privatnom i javnom životu čvrsto stajati na strani poštenja, zauzimati se za dostojanstvo i ljudska prava svakog čovjeka. Neka nitko ne popusti pod težinom svoga vlastitog životnog tereta te se prepusti beznađu, nego neka svaki dan učini barem neko dobro. Bit će to veliki korak naprijed za njega osobno i za našu zemlju.
Zahvaljujem vam što ste tijekom ove korizme svojim velikodušnim darom za braću u nevolji, prvenstveno u Kninu i Okučanima te za izgradnju kuće obitelji Hlebec posvjedočili svoju usmjerenost na dobro i na taj način ujedno potvrdili vjeru u pobjedu života nad smrću. Neka Isusova uskrsna pobjeda bude vaša radost a njegov Duh neka osnaži vaše nemoći, prosvijetli kušnje i ohrabri srce.
Bog svake nade i utjehe ispunio vas svojim mirom i bio sa svima vama! Sve vas nosi u svojim molitvama i srdačno pozdravlja —vaš biskup
✠ Antun Škvorčević
Požega, 4. travnja 2001.
