Biskupova božićna poruka 2007.

2

NA ZEMLJI MIR LJUDIMA… (Lk 2,14)

Časna braćo svećenici i đakoni,
poštovani redovnici i redovnice,
dragi bogoslovi i sjemeništarci,
cijenjeni vjeroučitelji,
draga braćo i sestre!

Srdačno vam čestitam svetkovinu Božića anđeoskom pjesmom: Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim! (Lk 2,14).

1. Ovih sam se dana prisjetio pitanja koja je engleski pjesnik Thomas Stearns Eliot postavio u drami Ubojstvo u katedrali: »Ne čini li vam se neobičnim da su anđeli navijestili mir, a svijet je trajno pogođen ratovima ili ratnim strahom? Ne čini li vam se da su anđeoski glasovi pogriješili, i da njihovo obećanje nije drugo nego razočaranje i prijevara?« Podsjeća potom sebe i čitatelje da je Isus rekao svojim učenicima: »Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem« i iznova se pita: »Je li mislio reći mir kako ga mi shvaćamo: englesko kraljevstvo u miru sa svojim susjedima, baruni u miru s kraljem, glava obitelji koja zbraja svoju mirnu zaradu, dobro uređen dom, najbolje vino na stolu za prijatelja, žena koja pjeva svojoj djeci?« Na kraju, Eliot pokušava razumjeti i protumačiti Isusove riječi o miru upućene apostolima pa zaključuje: »Oni ljudi koji su bili njegovi učenici nisu znali ništa o tim stvarima; oni su pošli na dugo putovanje trpjeti na kopnu i moru, susresti torture, razočaranja, podnijeti mučeničku smrt. Što im je dakle htio reći? Ako želite znati, sjetite se da je on još dodao: ‘Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje’. Dakle, dao je mir svojim učenicima, ali ne mir kao što ga daje svijet.«

2. Ove su me Eliotove misli potaknule da se ovoga Božića zajednički zapitamo što je zapravo mir i što nam spomenuti evanđeoski tekst pročitan na misi ponoćki uistinu priopćuje? Krenimo od vlastita iskustva. Premda ne uspijevamo reći što sve tvori mir, svatko od nas iz najveće dubine svojega bića čezne za njim i osjeća nekim svojim nutarnjim »osjetilom« da je mir stvarnost koja nam pripada. Mi ljudi trećega tisućljeća, poslije teških iskustava s ratovima, posebno tijekom minuloga stoljeća, nastojimo izgrađivati takav međunarodni poredak koji će sprječavati sukobe, uspostavljati i osiguravati izvanjski mir. S druge pak strane, suvremeno čovječanstvo nalazi se pred sve većom prijetnjom terorizma i nasilja koji ozbiljno ugrožavaju mir, a protiv kojih ne uspijeva pronaći pravu strategiju. Pribjegava ratnim pothvatima ili policijskoj represiji pa ipak postaje žrtvom još većega nasilja. Čovjek i čovječanstvo nalaze se u paradoksalnom stanju: s jedne strane silno čeznu za mirom kao svojim izvornim stanjem, a s druge ga strane nisu kadri uspostaviti.

3. Biblijska Objava tumači nam da je ta nemoć posljedica čovjekove naravi ranjene zlom i sebičnošću pa iz nje nezaustavljivo navire ono što ugrožava mir i što ga razara. To znači da je potreban duboki zahvat u ljudsko biće koji bi ozdravio tu bolesnu narav, pomirio čovjeka sa samim sobom i stvarnošću izvan njega. Upravo o tome govore anđeli u božićnoj pjesmi: obznanjuju da se takav čovjek dogodio u novorođenom djetetu u betlehemskoj štalici, da je u njemu uspostavljena Božja slava i ljudski mir, te da je čovjek u Isusu Kristu postao dionikom njegove dobrohotnosti i ljubavi. Sveti Ivan otkriva nam tu istu stvarnost tvrdnjom: I Riječ tijelom postade i nastani se među nama (Iv 1,14). Biblijski stručnjaci kažu da bi točnije bilo prevesti »nastani se u nama« nego kako je prevedeno »nastani se među nama«. Rođeni u Betlehemu je – Bog i čovjek.

4. U evanđeoskom izviješću nije zabilježeno, ali zacijelo nije teško zamisliti da je plač pratio rođenje djetešca u hladnoj betlehemskoj štali. U tom je plaču bio prisutan sav nesklad ljudskoga bića ranjenoga zlom, čovjekovi nemiri od iskona, svaki ljudski plač i svaka suza do danas, jer Bog je Isusovim rođenjem preuzeo našu slabu narav, trpljenje i smrt da bi je iznutra ozdravio svojom ljubavlju. Sin Očev započeo je u jaslicama, a dovršio na križu sa silnim vapajima i suzama prikazivati molitve i prošnje (…) i postigavši savršenstvo, postao svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja (Hebr 5, 7.9). Mir se odnosi prvenstveno na oproštenje grijeha koje se dogodilo u Isusovoj žrtvi na križu i daru Duha Svetoga po kojemu je čovjek pomiren s Bogom i uspostavljen u svom izvornom stanju. Mir je stoga najuže povezan s riječju milost. On nije tek odsutnost rata i ljudskih suprotstavljenosti nego ostvarenje čovjekova sinovskoga odnosa s Bogom kojeg nazivamo spasenjem. Mir se poistovjećuje s Isusom za kojega sv. Pavao kaže: Doista, on je mir naš u kojem je sazdan novi čovjek (Ef 2,14-15).

5. Biblijska nam objava k tome svjedoči da se čovjek mira, uspostavljen u Isusu Kristu kao novo stvorenje, na ovom svijetu ostvaruje u svakome onome tko ga primi u svoj život otvorenim vjerničkim srcem. Po služenju Crkve On ga sakramentom svetog Krštenja, Potvrde i Pričesti, te po drugim sakramentima u snazi Duha Svetoga čisti i ozdravlja, uvodi u stanje pomirenosti s Bogom, uspostavlja u njegovu pravom identitetu, daruje mir. To što u nama započinje već sada, ispunit će se na svem stvorenju kad Sin Očev, rođen od Marije Djevice, umro i uskrsnuo, ponovo dođe u slavi na svršetku svijeta. On je Bog silni, Otac vječni, Knez mira, koji uspostavlja mir bez kraja (Iz 9,5-6) i čovjeka oslobađa straha. To je mir kojeg On daje, ali ne na način kako ga svijet daje!

6. Duboko smo danas svjesni da sebi ne možemo darovati mir za kojim čeznemo i u kojem pronalazimo svoj identitet, zato imamo silnu potrebu za Kristom, darovateljem mira. Pozivam vas, braćo i sestre, da nitko od vas ne ostane izvan događaja Božjega mira za nas; pristupite i ovoga Božića jaslicama i otkrijte Novorođenom sa svom iskrenošću svoje nemire i praznine; povjerite mu pritisnutosti grijehom i sebičnošću i zamolite neka vas On ozdravi snagom svojega Duha i osposobi za život u skladu s ljubavlju koja donosi mir u osobnom, obiteljskom i javnom životu.

Po daru Isusove ljubavi i mira želim vam blagoslovljenu 2008. godinu te vas od srca pozdravljam – vaš požeški biskup

+ Antun Škvorčević, v.r.
U Požegi, 17. prosinca 2007.