Biskupova korizmena poruka 2008.

4

Nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se obrati i živi (usp. Ez 33,11)

Časna braćo svećenici i đakoni,
poštovani redovnici i redovnice,
cijenjeni vjeroučitelji, draga braćo i sestre!

»Milost, milosrđe i mir od Boga Oca i Krista Isusa, Gospodina našega« neka bude sa svima vama. (2 Tim 1,2).

Početak ovogodišnje korizme poklapa se sa sto pedesetom obljetnicom ukazanja Gospe u Lurdu. Marija je u tom francuskom mjestu po četrnaestogodišnjoj djevojčici Bernardici podsjetila čovječanstvo na temeljnu evanđeosku poruku da se obraćenjem, pokorom, vjerom i molitvom ulazi u kraljevstvo nebesko, koje je navijestio i ostvario Isus Krist svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Lurdska poruka u skladu je s Isusovim pozivom na početku njegova javnoga djelovanja: »Obratite se i vjerujte evanđelju« (Mk 1,5). Taj zahtjev Isus je ponovio posebnom odlučnošću kad su On i njegovi učenici bili očevidcima teških nesreća: »Ako se ne obratite svi ćete (…) propasti« (Lk 13,4-5). Tijekom stotinu i pedeset godina mnoštvo se ljudi u svijetu i kod nas odazvalo Marijinu majčinskom poticaju i nastojalo oblikovati život u skladu s Božjom voljom. Među njima je i Alojzije Stepinac, čije se četrdeset i osme godišnjice blažene smrti spominjemo na početku ove korizme. Lurdske poruke i Stepinčev primjer neka nam budu poseban poticaj da u pripravi za Uskrs novim žarom hodimo evanđeoskim putem obraćenja, pokore i svjedočenja vjernosti Bogu. U duhu toga nastojanja odvijat će se i naše drugo biskupijsko hodočašće u Lurd, u tjednu nakon Duhova, od 13. do 18. svibnja.

1. Svake godine u korizmi pred nama je ista zadaća: obraćenje, pokora i molitva. Međutim, značajke naše svakodnevice mogu nažalost preusmjeriti naša korizmena nastojanja. Svakodnevica nam je ispunjena najrazličitijim obvezama koje su jednim dijelom naš osobni izbor, a drugim su nam dijelom nametnute kroz medije, školu, različite gospodarske i bankovne ovisnosti. Često se bez pokrića u nama raspiruje potrošački mentalitet primamljivim reklamama i modnim trendovima, izazivajući, napose u mladih, otklon od pravih vrijednosti, dezorijentaciju, lakoumnost, buđenje hedonističkih poriva – a sve pod kapom tzv. globalizacijskih procesa.

Ako tome pridodamo i znanstvena istraživanja koja se čovjekom bave prvenstveno kao laboratorijskim materijalom sa svrhom biogenetskoga poboljšanja njegova stanja, možemo zaključiti da je čovjek postao predmetom konstrukcije, rekonstrukcije ili određene manipulirane prokreacije. Iščitavamo iz svega rečenog da smo dionicima svojevrsnoga dirigiranog društva koje čovjeku ne ostavlja dovoljno prostora za osobnu slobodu potrebnu za uspostavljanje relacije s Bogom. Čovjeka se perfidnim smicalicama nastoji smjestiti u zatvoreni sustav bez transcendencije i perspektive Duha. Talijanski mislilac Indro Montanelli izrazio je svoju intelektualnu nedoumicu pred takvim svijetom ustvrdivši: »Za mene manjak vjere stvara duboku melankoliju. Osjećam da mi nedostaje najvažnija stvarnost, koja čini sporednima sve druge, uključujući i sam život. Ako moram sklopiti oči bez da znam otkud dolazim, kamo idem i što sam došao ovamo raditi, nije se isplatilo niti ih otvarati.«

2. U društvu koje uz pomoć svojih mogućnosti nastoji »proizvesti« čovjeka, prava je dragocjenost čovjek kršćanin vjernik koji se trudi živjeti po Isusovu izazovnom i nepotrošenom modelu kao biće trajne izgradnje, čijoj cjelovitosti pripada duhovna dimenzija, nutarnja sloboda, ljubav kao izvor, temelj i smisao postojanja. Vjernik će se i ove korizme u iskrenosti srca propitivački udubiti u svoj osobni, obiteljski i javni život te pred Bogom provjeravati što nam se događa. Neće se miriti s osrednjošću ili površnošću općega načina razmišljanja i nametnutih životnih shema, nego će svoje razmišljenje i djelovanje usklađivati s Božjim te u Njegovu duhu novim načinom života unositi u svijet evanđeoski kvasac promjene. To ponašanje nazivamo obraćenjem, a ono se ostvaruje u Crkvi kao zajednici koja sluša Božju riječ, po njoj oblikuje mišljenje i u njoj nalazi nadahnuće za djelovanje u svijetu. Kad vjernik živi i nastupa s evanđeoskim mentalitetom, širi oko sebe pozitivno ozračje i osjeća da se ono oko njega umnaža. Istina, može mu se dogoditi da naiđe i na otpor, ismijavanje ili čak progon onih kojima smeta, no snagom Duha to svladava. Međutim, paradoksalna je činjenica da postoje ljudi koji sebe nazivaju katolicima, osobito u javnim službama, a ponašaju se suprotno moralnim načelima, očekujući od Crkve da se prilagodi određenim stavovima tzv. civilnoga društva. Umjesto da iz zajednice Crkve u svijet prenose kvasac evanđeoske preobrazbe, oni nastoje u Crkvu unijeti ono što nije sukladno njezinoj biti. Crkva i njezini članovi moraju ostati »sol zemlje« i »svjetlost svijeta« (Mt 5,13-14), jer će samo tako biti u službi istinskoga života i čovjekova spasenja.

3. Stanje u Hrvatskoj dijelom je i posljedica komunističkoga sustava koji je vjeru proglasio privatnom stvari, zabranio javno očitovanje pripadanja Crkvi, osobito djelatnicima u javnim službama. U sjećanju su još vremena za kojih su se parovi noću vjenčavali i krstili svoju djecu, potajno slavili Božić i druge blagdane. Pripadnost Crkvi gajili su kao nešto skrovito, a u javnosti su se ponašali kao nevjernici, prihvaćajući sustav protivan evanđeoskim vrijednostima. U takvoj podvojenosti s distance su živjeli kripto pripadnost Crkvi. U novim demokratskim okolnostima mnogi se vjernici javno priznaju katolicima, ali se u Crkvi ne žele angažirati kao aktivni laici, niti se u društvenom i političkom životu zauzimati za evanđeoske vrijednosti. Za njih stoga posebno vrijedi poziv na obraćenje, poziv na povratak Bogu, na usklađivanje vlastita mišljenja i djelovanja s Njegovim naumom o čovjeku, kako bi zauvijek bili svjesni riječi koje je Gospodin izrekao po proroku Izaiji: »Jer moje misli nisu vaše misli, i moji puti nisu vaši puti« (Iz 55,8). Za napredak i blagostanje naše domovine Hrvatske, potrebni su stručni, školovani ljudi, ali su još potrebniji obraćeni ljudi koji će živjeti svoju duhovnu snagu i tankoćutnost promičući moralne istine u slobodi.

4. Braćo i sestre! Pokora je izvanjski čin povezan s obraćenjem kojim svjedočimo svoju odmaknutost od sebe i primaknutost Bogu, čistimo se od sebičnosti i osposobljujemo za bližnjega. Nasuprot tome potrošački i hedonistički mentalitet odbacuje žrtvovanje pa ne uspijeva promicati solidarnost s ljudima u nevolji. U vašoj dragovoljnoj žrtvi i novčanom prilogu kojega ste u svojim župama za prošlogodišnje korizme skupljali za starije prognanike iz Bosne i Hercegovine – koji na tlu naše Biskupije žive od vrlo skromnih ondje zarađenih mirovina – posvjedočili ste velikodušnost koja je jedan od plodova obraćenja. Svojim darovima obradovali ste više od pedeset staračkih usamljeničkih obitelji u našoj Biskupiji. I ove korizme prikupljat ćemo za njih vaše milodare, osobito prigodom slavlja molitve križnoga puta. Kao i prijašnjih godina, vaši će ih župnici na Veliki četvrtak predati na misi posvete ulja u našoj Katedrali.

Neka Isusova Majka pomogne da pokret obraćenja i pokore što ga je ona pokrenula svojim ukazanjem u Lurdu zahvati što veći broj ljudi u našoj domovini za njihovo osobno i naše zajedničko dobro. Molim za vas Božji blagoslov te vas sve od srca u Gospodinu pozdravljam – vaš biskup

+ Antun Škvorčević, v.r.

Požega, 2. veljače 2008.