Biskupova uskrsna poruka 2010.

2

NADA PAK NE POSTIĐUJE (Rim 5,5)

Časna braćo svećenici i đakoni,
poštovani redovnici i redovnice,
bogoslovi, sjemeništarci i vjeroučitelji,
dragi vjernici!

Svima vam od srca čestitam Uskrs! Zahvaljujem Bogu i Ocu Gospodina našega Isusa Krista što nas je njegovim uskrsnućem nanovo rodio za životnu nadu (usp. 1 Pt 1,3) i molim da svakoga od nas ispuni njezinom snagom.

U procjepu suvremene kulture

1. Početkom minuloga mjeseca ožujka desetak sam dana ležao u bolnici. Iskustvo koje sam ondje stekao čini mi se vrijednim da ga upravo za Uskrs, barem djelomice, podijelim s vama. Naime, dionici smo kulture koja nas svakodnevno uključuje u vrijedna ljudska nastojanja oko gospodarskoga blagostanja i pravednijega društva. Visoki zahtjevi natjecateljskoga tržišnoga gospodarstva i javnoga djelovanja postavili su visoke kriterije prema kojima se samo s potpuno predanim, ustrajnim i poštenim radom može nešto postići. Poslovna uspješnost zahtijeva cijeloga čovjeka kojemu potom ostaje malo ili gotovo nimalo vremena za obitelj i osobni život. Posljedica je takvoga načina života u velikog broja ljudi stres, iscrpljenost osobe na dubokoj nutarnjoj razini, i onesposobljenost za djelovanje. Isto stanje može uzrokovati i gubitak radnoga mjesta ili nezaposlenost. Paradoksalno je da u društvu koje nastoji oko blagostanja, pravednosti i ostvarivanja ljudskih prava, stradava čovjek, brak i obitelj. Stoga se nameće pitanje: Kako pronaći ravnovjesje između rada kojim postižemo materijalna dobara potrebna za dostojan život s jedne strane i očuvanja vlastitoga i obiteljskoga integriteta s druge strane?
Ulaskom u bolnicu napustio sam svijet zaokupljen spomenutim problemima i uključio se u drugačiju stvarnost. Tih su dana mediji izvješćivali o više važnih pitanja za hrvatsku i svjetsku sadašnjost i budućnost. Nas bolničke pacijente gotovo ništa od svega toga ozbiljnije nije zanimalo. Svatko je od nas tražio nove mogućnosti da govori o vlastitim zdravstvenim problemima, da što bolje prikaže svoju bolest i izrazi želju za ozdravljenjem. Čovjek se tek boravkom u bolnici zatekne u središtu vlastite pozornosti, a sve drugo učini mu se nevažnim.

Čovjek – najvažnija činjenica

2. Unatoč nelagodama koje donosi bolnički život, godio mi je određeni odmak od diktata svakodnevice, godila mi je mogućnost da budem sâm sa sobom, dadnem sebi važnost postavljajući si pitanja o sebi, o smislu vlastita života, o značenju svega što radim. Među ostalim, iskustveno sam se uvjerio kako oni koji se nalaze u smrtnoj opasnosti drugačije vrjednuju život i shvaćaju kako nema važnijega pitanja od činjenice vlastita postojanja. Kad umremo, za nas nema neko značenje ono što smo radili i izgradili za života, ako smrću posve nestajemo, ako sve što smo svojim radom izgradili i stvorili ostaje, a mi zauvijek nestajemo. Koji bi smisao i korist bila od materijalnoga svijeta koji smo izgradili i doprinijeli njegovoj budućnosti, ako svaki čovjek ponaosob, smrću gubi svaku budućnost? Sve je to Isus sročio u jednostavno, ali zamašno pitanje: »Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi«? (Lk 9,25).

Iznoseći bolničko iskustvo koje čovjeka izdiže na razinu najvažnije činjenice s kojom treba računati, nisam želio podržati podvojenost između čovjeka i stvarnosti koja ga okružuje. Sveto pismo na temelju ljudskoga uvjerenja od davnina svjedoči da čovjeka njegova tjelesnost najtješnje povezuje sa svom drugom postojećom stvarnošću. On je u sebi objedinjuje i po duhovnoj dimenziji nadilazi. Biblija slikovito kaže da je čovjek nastao od praha zemaljskoga u koji je Bog udahnuo svoj životvorni dah te je on po njemu u najdubljem odnosu sa svojim Stvoriteljem. Tako je u čovjeku svemir postao svjestan sebe, čovjek je postao mjera stvari koje sebi treba podložiti a ne stvarima služiti. Upravo zbog naše najdublje povezanosti sa Stvoriteljem, upravo zbog Božjega traga u nama, razumljivo je da se bunimo protiv smrti pa i onda kad je očito da nam je pred vratima.

Ljubav – čovjekov životni poziv i smisao

3. U bolnici sam među ostalima susreo i jednu vremešniju gospođu kojoj su liječnici otvoreno govorili o zloćudnosti njezine bolesti, a ona je uporno i neopterećeno svima tumačila da će ozdraviti. Učinilo mi se kao da ne računa sa stvarnošću, da njezina nada nije utemeljena, da gaji svojevrsnu utopiju pred smrću. No, u bolničkim dugim danima i još dugočasnijim noćima, nizali su mi se pred očima svetopisamski argumenti o čovjekovoj smrti i uskrsnuću, Isusove riječi i djela po kojima bolest i smrt imaju drugačije, dublje značenje nego što im ga mi pridajemo. Pismo nam među ostalim svjedoči da je čovjek biće sazdano Božjom Riječju, koja je Isus Krist, da je stvoren na sliku Božju. Apostol Pavao se ne susteže ustvrditi: «Njegov smo čak i rod»! (Dj 17,28). Što je čovjekov životni poziv i po čemu se očituje čovjekova sličnost Bogu? Budući da je Bog ljubav (usp. 1 Iv 4,8.16) i da nas je stvorio na svoju sliku, mi u svom biću nosimo upisanu istinu da smo i u bolesti, i u smrti označeni i određeni tom Božjom ljubavlju koja nas je stvorila, koja nas se nikada neće odreći. Štoviše, ta je ista Riječ po kojoj smo stvoreni, upravo postavši tijelom uzela na se našu smrtnost te i nju preobrazila snagom posvemašnje ljubavi na križu, otkupila nas i spasila. Isus Krist umro je i uskrsnuo za nas, tj. za naš život, te nas je uspostavio u ono stanje koje je za nas smislila Božja ljubav. Naš je poziv ljubav koja ide i preko smrti. Isus Krist nam je osigurao osobnu budućnost. Stoga Evanđelist Matej na njega primjenjuje riječi Izaije proroka: »Ime njegovo nada je narodima!« (Mt 12,21).

Nada utemeljena u Božjoj ljubavi

4. Uvjeren sam da je ona starica u bolnici osjećala to na svoj jednostavan, ali vjernički dubok način, te je unatoč liječničkim smrtonosnim dijagnozama u sebi iščitavala kôd Božje ljubavi koji je pri stvaranju u svima nama upisan, kôd zatamnjen grijehom, ali i obnovljen Isusovom ljubavlju na križu. Osjetila je i ona starica da je ljubav na križu jača od smrti, znala je da je ta ljubav po svetom krštenju ušla u njezin život, a ostala djelotvornom zahvaljujući trajnoj duhovnoj povezanosti i suradnji s Isusom Kristom po molitvi, primanju svetih sakramenata i životu po vjeri. I tako je ta starica i meni, i drugim bolničkim pacijentima pomogla da život, bolest i smrt ne mjerimo samo ljudskim, gospodarskim ili liječničkim kriterijima nego da si dublje posvijestimo Božje mjerilo ljubavi. Tek se tako pred bolešću i smrću može živjeti sloboda nade koja je utemeljena u Božjoj ljubavi, za koju sveti pisac kaže da je to »nada puna besmrtnosti« (Mudr 3,4). O takvoj je nadi progovorio i sv. Pavao uvjeravajući Rimljane: »Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije« (Rim 5, 5-8).

Braćo i sestre, iskreno vam svima želim radostan Uskrs u svjetlu nade ukorijenjene u Božjoj ljubavi za svakoga čovjeka. Sve vas od srca pozdravljam i blagoslivljam – vaš biskup

+ Antun Škvorčević, v.r.

Požega, 25. ožujka 2010.