Časna braćo svećenici i đakoni,
poštovani redovnici i redovnice,
bogoslovi i vjeroučitelji,
dragi vjernici!
1.Isusova majka i Crkva
»Evo ti majke« (Iv 19,27). Tim riječima umirući Isus, prinoseći žrtvu svoje ljubavi na križu, povjerio je svojoj presvetoj majci Mariji učenika Ivana. Dva tisućljeća kršćanstva svjedoče kako je u tom trenutku združenosti Majke i Sina u patnji križa, započela Marijina trajna majčinska uloga povezivanja Isusovih učenika s njegovim djelom spasenja. U dvorani posljednje večere ona je s učenicima »jednodušno postojana u molitvi« (usp. Dj 1,14), moli Snagu odozgor te oni po njezinu zagovoru primaju dar Duha Svetoga po kojem Isusovo djelo postaje živo i očituje se kao Crkva. Ona na taj način djeluje i nakon uznesenja na nebo. Proslavljena u svom uskrslom Sinu, ona svojim zagovorom moli dar Duha Svetoga za Isusove učenike, kako bi u njima živjelo njegovo spasenjsko djelo. Radi toga je vjernici časte kao pomoćnicu, zagovornicu i majku na svom životnom putu.
2.Značenje marijanskih svetišta u hrvatskom narodu
To dragocjeno, gotovo četrnaeststoljetno suputništvo s Isusovom majkom u njegovoj Crkvi Katoličkoj, hrvatski narod svjedoči osobito u marijanskim svetištima, razasutima diljem Hrvatske i drugdje. U njima, po Marijinu uzoru, hrvatski hodočasnik posebnom pozornošću sluša Božju riječ da bi je vršio (usp. Lk 11,28), po njezinu primjeru u srce pohranjuje velika Božja djela i o njima prebire (usp. Lk 2,19), razmišlja o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću. U Isusovoj milosrdnoj ljubavi i praštanju po sakramentu pomirenja čisti svoju dušu od grijeha, slabosti i nemoći, te po euharistijskom slavlju i primanju svete pričesti postaje dionikom njegove pobjede nad smrću, živi dostojanstvo slobode djeteta Božjega. Tako se povijest ljudske patnje, stradanja i smrti sjedinjuje s poviješću spasenja. Na taj način, vjernički jednostavan hrvatski čovjek daje veliki doprinos duhovnoj čvrstini i trajanju vlastita naroda usred mijena i nestalnosti ovoga svijeta. Stoga marijanska svetišta imaju nezamjenjivu vrijednost i značenje za duhovni identitet hrvatskoga naroda.
3.Mjesto i uloga Svetišta Majke Božje voćinske u Požeškoj biskupiji
Svetište Majke Božje u Voćinu, jedno od važnih hodočasničkih mjesta u našoj Biskupiji, zrači posebnom duhovnom snagom. Na svoj je način spomenica povijesti naših nevolja i stradanja, pobjeda i radosti. Voćinska crkva, sagrađena u XV. stoljeću, svjedočila je duhovnu snagu i rast našega naroda u kasnom srednjem vijeku. Preživjela je 150 godina osmanlijske vlasti, upamtila nevolje i stradanja, teško ropstvo, borbu za »krst časni i slobodu zlatnu«. U XVIII. stoljeću Marija je u toj crkvi očitovala posebnu zagovorničku blizinu, privlačila je brojne vjernike, posredujući da ih njezin Sin snagom svoje ljubavi obnovi u srcima i savjestima. Iz toga vremena sačuvana nam je slika Gospe od utočišta, koja je duše voćinskih hodočasnika uzdizala Bogu. Lurdska ukazanja sredinom XIX. stoljeća potaknula su svijet na novo obraćenje i na duhovnu obnovu. Tako je bilo i u Voćinu pred njezinim likom: hodočastilo se, vršilo pokoru, obraćalo, molilo i slavilo. Dana 20. kolovoza 1886. krenulo je iz Požege i Posavine prvo pješačko hodočašće s procesijom u Voćin, i od tada se, uz kraće prekide, održava do danas. Jednakim žarom i ustrajnošću vjernici slavonske Podravine svjedočili su svoju odanost Gospi, hodočasteći u Voćin o blagdanu Male Gospe.
Za II. svjetskog rata, godine 1944., na voćinskoj crkvi uništen je krov, zgrada je oštećena, a župnik Josip Martinac ubijen. Martinac je, vjerojatno po nekom posebnom nadahnuću sluteći zlo, prije toga pohranio spomenutu Marijinu sliku iz 1770. u Dijecezanski muzej u Zagrebu a vjernicima je na čašćenje ostao kip Gospe Lurdske. Novi upravitelj župe, slatinski župnik Julije Bürger, sklonio je taj kip iz oštećene voćinske crkve u Slatinu. I njega su potom ubili komunisti. Činjenica da su dvojica župnika, spasitelja Gospinih voćinskih likova okrutno ubijeni, uvjerava nas da se i u tim događajima na svoj način ostvarivalo otajstvo Isusove muke i smrti, po kojem smo spašeni. Komunistička vlast sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća nije dopustila popravak voćinske crkve, kao ni hodočašća u tamošnje svetište. Upornošću župnika Franje Bosnara, te uz pomoć zagrebačkoga nadbiskupa Franje Šepera, gradišćanskoga biskupa Štefana Laszla i dekana Štefana Horvata, voćinska je crkva obnovljena, vraćen je u nju Gospin lik iz Slatine, a 1963. su konačno ponovo započela hodočasnička okupljanja iz slavonsko-podravskoga, požeškoga i posavskoga kraja. Kao posebnost voćinskoga svetišta u to komunističko doba valja istaknuti hodočašće školske djece s natjecanjima iz vjeronaučnoga znanja, iz kojih su se razvila natjecanja na nacionalnoj razini, ugrađena danas u sustav školskog vjeronauka. U noći s 13. na 14. prosinca 1991. godine, srpski su pobunjenici minirali voćinsku crkvu, sravnili sa zemljom, nestao je kip Gospe Lurdske te ubijeno 45 voćinskih katolika Hrvata.
Poslije oslobođenja Voćina, premda još na crkvenim ruševinama, ponovo su se počela održavati hodočašća, a još brojnija su postala nakon što je papa Ivan Pavao II., veliki Marijin štovatelj, utemeljio 1997. Požešku biskupiju i kad je Voćin bio proglašen biskupijskim svetištem. Sliku voćinske Gospe, koju je župnik Martinac pohranio u Zagrebu, svečano su iz Požege u Marijin Voćin prenijeli 21. kolovoza 1999. hodočasnici u procesiji. Pred tom slikom održao se prvi euharistijski kongres Požeške biskupije prigodom Velikoga jubileja 2000. godine. Isusov i Marijin lik na toj je slici zlatnom krunom okrunio papa Ivan Pavao II. tijekom trećega pastoralnog pohoda Hrvatskoj u Osijeku, 7. lipnja 2003. Broj hodočasnika stalno je rastao pa se tako Gospinim zagovorom na razorenom kamenom crkvenom zdanju počela izgrađivati živa, mlada požeška mjesna Crkve, obdarena iskustvom pobjede snage Duha nad nemoći zla.
Zahvaljujući činjenici što je sačuvan detaljni arhitektonski snimak uništene voćinske crkve, Požeška biskupija donijela je odluku da se nova crkva i svetište izgradi u svom izvornom povijesnom obliku. Temeljni kamen položen je 8. rujna 2002., a sad se njezina izgradnja i uređenje prostora oko nje bliži kraju.
- «Godina Gospe voćinske» – završetak izgradnje i posveta crkve u Voćinu
Draga braćo i sestre! Skori završetak obnove voćinske crkve potaknuo me je da minuloga 21. kolovoza na hodočašću vjernika iz požeškoga, posavskoga i zapadno-slavonskoga dijela naše Biskupije proglasim »Godinu Gospe voćinske« sljedećim riječima: »Uskoro započinje dvadeseta godina od tužnoga čina potpunoga razaranja crkve Majke Božje voćinske. Ali ujedno započinje i dvadeseta obljetnica izgradnje žive Crkve na ruševinama mržnje, koju Isus snagom Duha ljubavi pod zaštitom svoje Majke podiže u hodočasničkim dušama. Stoga proglašavam ‘Godinu Gospe Voćinske’ koja će trajati do blagdana Marijina rođenja iduće godine. Središnji događaj te Godine bit će posveta iznova podignute crkve Marijina voćinskoga svetišta. Neka zvona na zvoniku crkve podignute iz praha, oglase početak ‘Godine Gospe Voćinske’«.
U skladu s navedenim voćinskim povijesnim duhom, svi programi ove Godine odvijat će se pod geslom »Evo ti majke«. Nedjelja, 12. rujna 2010. bit će «Dan svetišta Gospe voćinske» kada ćemo na početku «Godine Gospe voćinske» u svim našim župama obnoviti svijest o značenju i ulozi toga svetišta za vjeru i opstanak tijekom burnih i teških zbivanja minulih stoljeća na ovom prostoru, te za djelovanje naše mlade Biskupije. Ujedno darujmo toga dana novčani prilog za dovršenje voćinske crkve. Ugradimo u nju ljubav svakoga od nas, obnovimo ono što je mržnja razorila.
Neka nad svima vama bdije Marijina majčinska ljubav i neka vas blagoslovi svemogući Bog Otac, Sin i Duh Sveti – vaš biskup Antun.
Požega, Blagdan Gospe od suza, 31. kolovoza 2010.
Antun Škvorčević, požeški biskup
