Biskupova božićna poruka 2011.

3

JAVLJAM VAM VELIKU RADOST ZA SAV NAROD (usp. Lk 2,10)

Časna braćo svećenici i đakoni,
poštovani redovnici i redovnice,
bogoslovi, sjemeništarci i vjeroučitelji,
dragi Kristovi vjernici!

Od srca vam čestitam Božić riječima nebeskoga glasnika upućenih pastirima: Ne bojte se! Evo, javljam Vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. (Lk 2,10-11).

  1. Hrvatski pesimizam

Dva dana prije izbora zastupnika za Hrvatski sabor, u petak 2. prosinca 2011., drugi program njemačke televizije (ZDF) u dnevniku u 19,00 sati (Heute) prikazao je kratku reportažu o Hrvatskoj. U njoj je rečeno da naša država nije daleko od sloma zbog prezaduženosti, lošega gospodarstva, velike korupcije, te da je čak ni uspješan turizam ne može izvući iz krize. Na kraju je dodano da su Hrvati po nekim istraživanjima jedan od najpesimističnijih europskih naroda. Nije me to ostavilo ravnodušnim, osobito posljednja tvrdnja. Duboko sam svjestan gospodarske krize u Hrvatskoj. Dobro mi je poznata težina stanja u kojemu se nalaze ljudi bez radnoga mjesta, umirovljenici i siromašni, te da ne postoje brza rješenja za gospodarski oporavak jer je on povezan s nezavidnom gospodarskom situacijom u Europi i svijetu. No, teško mogu prihvatiti misao da su Hrvati pesimističan narod.

Uvjeren sam da je ta televizijska tvrdnja izvedena iz analize gospodarskoga stanja i da se pesimističnost Hrvata procjenjivala u odnosu na gospodarstvo, a ne na cjelovitost života. Naime, poznajem brojne vjernike u Hrvatskoj koji svoje nade i smisao postojanja ne oslanjaju na imanje ili na ljudska postignuća – nego ga trajno utemeljuju u Bogu – živeći svoj optimizam s pokrićem ukorijenjenim u ljubavi kojom je Isus na križu pobijedio smrt. Ipak, ne želim olako u stranu staviti pitanje hrvatskoga pesimizma. On je kod određenoga broja građana posljedica upornoga nastojanja da se gospodarstvo u našoj javnosti predstavi kao jedini problem, uz istovremenu sugestiju kako će se njegovim rješenjem doseći društveno stanje u kojem će čovjek postati sretnim bićem. Pokatkad se tek usputno, vezano za korupciju u gospodarstvu, čuje pitanje o moralnome problemu, tj. o duhovnome stanju pojedinoga čovjeka koji društveni život čini ljudskim ili neljudskim. Upravo tu leže prava pitanja naše sreće ili nesreće. Gospodarstvo zahtijeva primjerenu osjetljivost zbog njegova velikoga socijalnoga značenja, ali naše nam iskustvo kazuje da je čovjek daleko više od njegova vlastita materijalnoga stanja. On čezne za srećom koja nadilazi tu razinu.

 

  1. Čežnja za radošću i srećom

Svim je ljudima zajedničko što žele biti sretni. Ustav Sjedinjenih Američkih Država potragu za srećom ubraja među temeljna ljudska prava. No, ostaje mučna činjenica da je malo uistinu sretnih. Čeznemo za nečim što na zemlji nije u punini dohvatljivo, a mjeru toga poznajemo jer nas je Bog stvorio kao osobe koje samo ljubav može ispuniti i usrećiti. Čini se da je jedan od glavnih problema glede sreće u tome što čovjek zbog ranjenosti zlom i sebičnošću, lako promijeni smjer kojim mu je ići kako bi došao k cilju. Objava nas uvjerava »Bog je ljubav«, »Bog je sreća«, no, mnogi su preokrenuli te tvrdnje u »ljubav je bog«, »sreća je bog« i tako dopustili da se naša mala i ograničena ljudska iskustva sreće i ljubavi pretvore u svojevrsne idole. O takvoj vrsti sreće pjeva i finale Beethovenove Devete simfonije, koju je Europska unija uzela za svoju himnu. U njoj sreća nije stvarnost koju bi mogli doseći svi, nego samo odabrani. Njegov »Freude, Freude – radost, radost« tek je vapaj za srećom.

 

  1. Božićna velika radost za sav narod

U našoj sadašnjoj situaciji, anđeoski proglas Isusova rođenja označen kao događaj velike radosti za sav narod (usp. Lk 2,10), predstavlja pravi izazov. Iznova smo pred paradoksom objave: u siromaštvu betlehemske štalice na rubu onodobnih uljudbenih događanja, u krhkosti ljudskoga tijela i u nepoželjnim okolnostima – očituje se Bog koji usrećuje. Anđeli potiču siromašne pastire da pođu novorođenom siromahu i da se u susretu s njime – obogate. Već je pri rođenju Isus predstavljen kao osoba koja nije imovinski zanimljiva i obećavajuća, nego je duhom moćna cjelovito uvesti čovjeka u stanje koje nazivamo radošću ili srećom. Nitko se kao Isus nije usudio uvjeravati ljude da je Bog biće punine radosti i toliko jasno tumačiti svoj program poslanja: »Da moja radost bude u vama« i »da vaša radost bude potpuna« (Iv 15,11), te da njegovi učenici u svijetu označenomu zlom, »imaju puninu moje radosti u sebi« (Iv 17,13). Nadalje, Isus jamči svojim učenicima: »Ali žalost će se vaša okrenuti u radost« (Iv 16,20), i »radosti vaše nitko vam oteti neće« (Iv 16,22). A njegov učenik Ivan uvjerava da nas jedino On može uvesti u »potpunu radost« (usp. 1 Iv 1,4.12).

 

  1. Sretan Bog usrećuje čovjeka

Mnoštvo ljudi slijedilo je tijekom povijesti betlehemske pastire te u susretu s Isusom pronašlo radost i sreću. O tome svjedoče i tisućljetni hrvatski Božići koji nisu svedeni na materijalnu razinu, nego su se ostvarivali u vjernički široko otvorenim srcima, koja su u siromaštvu i drugim nevoljama zahvaćana bila iskustvom topline Božje blizine, radosti susreta božanskoga i ljudskoga, ljepote zajedništva u obitelji. Božić može biti materijalno bogat, ali bez dragocjenoga susreta ostaje duhovno prazan. Onaj koji traži Boga – nalazi radost, ali, tko traži radost – ne nalazi uvijek Boga. Tražeći radost u sebičnim užitcima, površnom konzumerizmu čovjek ide putem na kojemu postaje ovisnikom. Očekujući sreću od količinskoga ponavljanja određenih doživljaja, postaje zarobljenikom poput onoga koji ima potrebu za sve većim bogatstvom ili sve većom dozom droge, kako bi postigao isti stupanj užitka. Taj je put uvijek popločan strahom od gubitka sreće. Samo je Bog sretan i čini čovjeka istinski sretnim! Radost je stanje čovjekova duha koje ne može sam proizvesti, pribaviti ili kupiti, nego jedino kao dar od Boga primiti. Zato nas uči apostol Pavao: »Plod je pak Duha: ljubav, radost i mir« (Gal 5,22), a čovjekovo pravo stanje »pravednost, mir i radost u Duhu Svetome« (Rim 14,17).

 

  1. Svjedočenje kršćanske radosti i nade u hrvatskome društvu

Veliki francuski teolog Henri de Lubac u knjizi Drama ateističkoga humanizma, osvrće se i na filozofa Friedricha Nietschea koji je upozoravao da lica vjernika kad izlaze sa svete mise nisu drugačija od lica ostalih ljudi. Akademski slikar Ivan Biffel nedavno mi je povjerio kako je, izrađujući vitraje za obnovljenu crkvu u Voćinu čitao to djelo te nastojao da likovi na njegovim vitrajima izražavaju kršćansku radost. Zahvalni smo što nas novopodignuto svetište Gospe Voćinske pomaže i u tom smislu. No, poznato vam je da smo u Požeškoj biskupiji odlučili to ostvariti i na drugi način. Naime, istovremeno s izborom novih članova župnih pastoralnih vijeća minule jeseni, o pedesetoj obljetnici otvorenja II. vatikanskog sabora i Godine vjere koju je proglasio papa Benedikt XVI., pokrenuli smo proces nove evangelizacije s ciljem da kao kršćani u hrvatskome društvu budemo prepoznatljivi svjedoci radosne vijesti Isusa Krista. Željeli bismo doprinijeti ostvarenju zadaća na koje nas poziva Pastoralna konstitucija II. vatikanskog sabora o Crkvi u suvremenome svijetu, stavljena pod znakovit naslov »Radost i nada«. Zahvaljujem svećenicima, đakonima, vjeroučiteljima, članovima župnih pastoralnih vijeća i drugim vjernicima koji su iskazali raspoloženje i spremnost uključiti se u ta nastojanja i dati svoj doprinos. Neka nam Božić bude snažan poticaj na tom putu!

Dok vas sve povjeravam Isusovoj radosti i ljubavi, od srca molim da vam nova godina bude bogata Njegovim darovima. Uz srdačan pozdrav u novorođenome Gospodinu

Biskup
+ Antun Škvorčević, v.r.

Požega, 19. prosinca 2011.