Biskupova uskrsna poruka 2013.

4

AKO KRIST NIJE USKRSNUO, UZALUDNA JE VJERA VAŠA
(1 Kor 15,17)

Časna braćo svećenici i đakoni,
poštovani redovnici i redovnice,
cijenjeni vjeroučitelji i bogoslovi,
dragi vjernici!

Želio bih sa svima vama podijeliti radost vjere u Isusovu pobjedu nad smrću, u njegovu trajno djelatnu prisutnost među nama po Crkvi, u snagu žrtve njegove ljubavi kojom liječi našu ranjenost zlom i grijehom, darivajući nam dioništvo u božanskome životu i podržavajući nadu naše uskrsne proslave. Od srca Vam čestitam Uskrs u Godini vjere!

Uskrs usred ljudske nemoći i beznađa

1. Navedene dobre želje kao da odudaraju od stvarnosti u kojoj se nalazimo. Naime, svakodnevno hrvanje s nedaćama, s nevoljama zbog ozbiljnih gospodarskih poteškoća, potom gubitci radnih mjesta, siromaštvo, društvene napetosti, obiteljske razmirice i nerazumijevanja te patnje i bolesti na zaoštren način postavljaju pitanje: Kamo nas vode sva teška zbivanja u koja smo bez vlastita htijenja upleteni? Svjesni smo da se stanje u kojemu se nalazimo neće brzo značajnije poboljšati, možda ni do kraja našega života. Osim toga, znanstveni napredak i tehničke mogućnosti ne uspijevaju dati odgovor na pitanje prevladavanja naše prolaznosti, trpljenja i smrti pa se pred tim činjenicama pojavljuje najveći problem smisla našega osobnog života.

Prodor božanskoga u našu smrtnost

2. Čovječanstvo do sada nije dobilo izazovnijega odgovora na stanje svoje bezizlaznosti nego li je Isus Krist. On je nastupio božanskom sigurnošću upravo na granicama i u uvjetovanostima našega postojanja. Sin Očev postao je čovjekom, uzeo naše smrtno tijelo, ušao u našu povijest, preuzeo zlo, bol i smrt, iskusivši njihove razorne posljedice za našu ljudsku egzistenciju. Tako se u najtamnijoj zoni našega postojanja dogodio susret između Boga i čovjeka, te njegov prolaz preobražava naše trpljenje i umiranje. Sjeme vječnosti, svjetla, života i spasenja zasađeno je u našu ograničenost i zlo, jer je kroz nju prošao Onaj koji se objavio kao vječni »Ja-jesam« (Iv 21,7) – neugasivo svjetlo i život. Taj njegov prolaz kroz našu smrtnost ima konačni pobjeđujući ishod – uskrsnuće. Sv. Pavao nas uvjerava: »Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša« (1 Kor 15,17). Još više, uzaludan nam je život! Ako čovjek nema mogućnost biti pobjednikom nad smrću, tada sve što radi i ono što jest ostaje besmisleno. „Hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu“ (1 Kor 15,57). Antropološki gledano, Isusovo je uskrsnuće od takva značenja da mu upravo radi nabujalih ljudskih nemoći i beznađa treba posvetiti najveću pozornost. Učinimo to s posebnim žarom o Uskrsu u Godini vjere te obnovimo svoju vjeru u „uskrsnuće tijela i život vječni“.

Oslobađajući susret s Uskrslim

3. Evanđeoski prikazi Isusova uskrsnuća daju nam provjerljiv okvir događaja, a to je prazan grob (Mt 28,6; Mk 16,6; Lk 24,3), platneni povoji (Lk 24,12; Iv 20,5), žene svjedoci (Mt 28,1; Mk 16,1; Lk 24,1; Iv 20,1). No, bit stvarnosti nije opisana kao oživljavanje zamrloga ljudskog tijela, nego nas evanđelje uvodi u transcendentni smisao događaja. Valja zamijetiti dvosložnost uskrsnoga događaja. S jedne strane u Isusovu uskrsnuću nije nestala utjelovljenska povijesna dimenzija, s druge pak strane taj događaj se ne iscrpljuje u povijesno-faktografskoj provjeri, utemeljenoj na riječima prvih svjedoka, jer njegovoj biti pripada božanska razina koja nadilazi ljudsku.
To je napose očito kod Isusovih ukazanja gdje se susret s Uskrslim ne može svesti na čistu fenomenološku vidljivost ili pak na neku ekstatičku ili mističnu intuiciju. Da bi se prepoznalo Krista uskrsloga i proslavljenoga – čija je ljudskost potpuno obuhvaćena božanstvom – nije dovoljno samo njegovo prethodno povijesno poznavanje, stečeno na putovima Galileje i Judeje u razgovoru i blagovanju s njime. Upravo zbog toga učenici u više slučajeva ne prepoznaju odmah Uskrsloga koji im se ukazuje ili pridružuje na putu, kao dvojici učenika od Jeruzalema do Emausa (usp. Lk 24, 13-35). U tom evanđeoskom prikazu naznačene su razumska spoznaja i vjera kao dva koraka koja vode do susreta s Uskrslim: prvi je u slušanju suputnikovih tumačenja i shvaćanju dubokoga značenja Pisma, a drugi u trenutku kad putnici u strančevu lomljenju kruha vjerom prepoznaju Uskrsloga. Kruh i vino znakovi su njegove nove prisutnosti koju je obećao u kafarnaumskoj sinagogi, a uspostavio na posljednjoj večeri. To su dvije sastavnice svakoga euharistijskog slavlja u kojem je po opipljivoj stvarnosti – kruhu i vinu na sakramentalan način – provjerljiva njegova trajna utjelovljenska povijesna ukorijenjenost među nama i ujedno susret s njegovom božanskom proslavljenom onostranošću. U pristupu tom otajstvenom zbivanju vjera pomaže razumsku spoznaju u shvaćanju stvarnosti koja je nadilazi, kako je to na zgodan način izrazio poljski pisac Jan Dobraczyński u svom djelu Nikodemova pisma: »Treba imati hrabrosti vjerom zaroniti u otajstvo kao kad zaranjamo u vodu, sigurni da će se ona pod nama rastvoriti. Zar niste primijetili kako postoje stvarnosti u koje najprije trebamo vjerovati da bi ih mogli shvatiti?“

Zaglavak

4. Draga braćo i sestre. Zahvaljujem vam na svim korizmenim naporima oko boljega upoznavanja vjere po Katekizmu Katoličke Crkve i na nastojanjima da odjelotvorite vjeru ljubavlju prema najpotrebnijima. Od srca vam želim da na svakome nedjeljnom euharistijskom slavlju u tumačenju Pisma i u lomljenju kruha trajno susrećete živoga Isusa Krista, gospodara povijesti. Želim vam da dublje shvatite na koju ste nadu pozvani u njegovoj pobjedi nad smrću, da njemu povjerite sav teret svoga ljudskoga postojanja te da vas on obasja svojom besmrtnom slavom i zahvati snagom svoga Duha. Tako ćete u trenutku velikih hrvatskih nevolja biti osposobljeni svjedočiti siguran ishod naše sudbine, puninu života u proslavljenom Gospodinu. U ozračju uskrsne radosti srdačno Vas pozdravlja vaš biskup –

Antun

Požega, 25. ožujka 2013.