Biskupova korizmena poruka 2015.

4

»SAMO JE BOG DOSTATAN«

Časna braćo svećenici i đakoni,
poštovani redovnici i redovnice,
vjeroučitelji i bogoslovi,
kršćanska braćo i sestre!

Slavimo korizmu u Godini sv. Terezije Avilske, zaštitnice požeške Katedrale o 500. obljetnici njezina rođenja pod geslom – „Samo je Bog dostatan“. Mogao bi netko posumnjati da svetica iz daleke Španjolske koja je živjela prije pola tisućljeća može imati određeno značenje za današnjega čovjeka, napose za nas u Hrvatskoj. No, dovoljno je svratiti pozornost na neke odrednice njezina života pa da se otkrije kako je Terezija prava osoba s kojom se upravo danas isplati zapodjeti razgovor o našemu vlastitu putu, o cilju koji želimo dostići i smislu koji nam valja postići. Svoju duboku životnu mudrost Terezija je sažela u nekoliko stihova trajne vrijednosti, pronađenih na jednome listiću papira koji je držala u svome Časoslovu: »Ništa neka te ne straši, / ništa ne uznemiruje. / Sve prolazi. / Samo Bog ostaje isti. / Tko je strpljiv, sve postiže. / Tko ima Boga, ima sve. / Samo je Bog dostatan«. Ona nam jednostavno i snažno svjedoči trajnu istinu svih vremena da je čovjekovo središte Bog i da je središte Božje čovjek.

Osluškivanje istine srca
1. Terezija je živjela u vrijeme burnih promjena, novih misaonih nastojanja, kulturoloških procesa kasnije nazvanih humanizmom i renesansom, povezanih s novim shvaćanjem čovjeka i svijeta. Doba je to otkrića Amerike i drugih svjetova, što je pokrenulo mnoge ljude na putovanja, na nove inicijative i na spremnost za avanturu. Živahna duha, i sama je na svoj način željela biti novim čovjekom, biti dionicom novoga svijeta, spremnom za izvanredne pothvate, za nova iskustva. Sve to u nje nije ostalo tek pokušajem površna maštanja i lakomislena odlučivanja. Prolazilo je duboko njezinim srcem u kojemu je osluškivala istinu o sebi koju može ostvariti s Bogom u svojemu nutarnjem biću, istinu koja je snažnija od one o kojoj su svjedočili dionici otkrića novih svjetova, povratnici s dalekih putovanja. Otkrila je Terezija da naše srce nije izmjereno izvanjskim mjerilima pa se ne može zadovoljiti putovanjima u nove svjetove, ni avanturama i bogatstvom koja ona donose. Otkrila je temeljnu i nepromjenljivu vrijednost za svako vrijeme i za svaku ljudsku situaciju, Boga kao jedino dostatnu stvarnost našemu srcu te shvatila kako mu treba omogućiti da se u njem nađe u punini. Uvjerila se da duša može dohvatiti Boga koji stanuje u njezinu središtu i da se ta mogućnost ostvaruje u molitvi, trajnom razgovoru s Bogom, prijateljevanju, životu u zajedništvu s njime. On nije neki daleki nejasni Bog, nego onaj koji ima lice i ime, Isus Krist raspeti i uskrsli, čije je presveto čovještvo vidljiva „slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1,15), kojega voli u Crkvi kao njegovu Tijelu, i za njega živi posvemašnjim predanjem. Terezija je tako u novim povijesnim prilikama potvrdila ono što je tisućljeće prije nje sv. Augustin otkrio u svojim traganjima za smislom: »Za sebe si nas stvorio, Bože. Nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi!« »Samo je Bog dostatan«, to je istina kojoj se Terezija posve predala, istina prema kojoj je usmjerila cijeli svoj život, put na kojemu je obnovila sebe i Crkvu, pomogla mnogima da se ne izgube na krivim putovima traganja za smislom. Hodeći tim duhovnim putem pred smrt je rekla svojoj najbližoj suradnici Ani od sv. Bartola: »Vrijeme je da krenemo«. Slično je sv. Ivan Pavao II., utemeljitelj naše Biskupije, prikovan za invalidska kolica, gotovo oduzeta govora pisao: »Ustanite, hajdemo«. Oni koji su s Bogom putovali cijeloga života, u smrti ustaju i hode u vječnost.

Novi hrvatski koraci s Bogom
2. Naše vrijeme slično je Terezijinu vremenu. Duboko osjećamo da se danas u globalizacijskim procesima mijenja određeni okvir ostvarivanja ljudskoga postojanja i smisla, pojavljuje se novo poimanje čovjeka, braka i obitelji, dosadašnje vrijednosti gube na značenju i postavlja se pitanje dokle možemo stići tim novim putem koji još nije konačno trasiran. Uvjeren sam da i za ovu našu situaciju vrijedi odgovor sv. Terezije: »Samo je Bog dostatan«! Nijedan model ostvarivanja ljudskoga života koji ne računa da je čovjek po srcu određen za Boga i da bez njega ne može biti sretan – nije realan. Stoga će najbolje za sebe i za hrvatsko društvo učiniti onaj tko, prema Terezijinim mjerilima, ove korizme odluči napraviti nove korake s Bogom, pročistiti se i učvrstiti na njegovu putu.

Obraćenje – šansa nedovršenoga čovjeka
3. Među prvim polazištima za svoj životni put s Bogom, Terezija je na pameti imala izazovnu činjenicu da je čovjek nedovršeno biće, otvoren projekt te da ni u jednome trenutku za sebe ne može reći – dovoljno sam čovjek. Mi živimo iskustvo čovjeka u trajnoj čežnji za drugačijim, u iščekivanju novoga i konačnoga! Radi toga ni jedno naše stanje ni situacija ne trebaju nas plašiti, oni su prolazni, a mi smo na putu. Onoliko koliko imamo Boga u ovome trenutku, toliko već početno živimo stvarnost svoje konačnosti i punine. Na toj pozadini u Terezijinu životu sasvim konkretno značenje imao je Isusov poziv: »Obratite se i vjerujte evanđelju!« (Mk 1,15). Taj poziv trajno nas podsjeća da postoje mogućnosti drugačijega, punijega, istinskijega i smislenijega ostvarivanja čovjeka, da se trebamo odvažiti i prihvatiti ih, odvratiti se od vlastite samodostatnosti, posve se okrenuti Bogu te osnaženi njegovom milošću nastojati živjeti u skladu s njegovim poimanjem čovjeka. Trebamo ući u svijet njegovih mogućnosti, osloboditi se zarobljenosti vlastitim slikama o sebi i trebamo prihvatiti njegovu sliku nas samih po njegovoj stvarateljskoj zamisli (usp. Post 1, 27). Obraćenje se ne može svesti na pokornički čin, na emociju žaljenja osobnih grijeha, niti na psihoanalitičke pokušaje sublimacije vlastite savjesti. Obraćenje nije pragmatički poziv protiv nepravde, legalizma ili nečega sličnog. Obraćenje je nastojanje oko integralnoga čovjeka, njegova mentaliteta i djelovanja koje treba biti u skladu s Bogom koji ga poziva da se odvrati od vlastita ropstva i slijedi put istinske slobode. To je sinteza cjelokupna kršćanskoga iskustva koje je Terezija svojim naporima postigla uz pomoć Božju. Upravo se iz obraćenja rađa novi svijet koji je za nju bio daleko više nego li otkriće Amerike, jer se po obraćenju događaju novi odnosi između Boga i čovjeka, čovjeka i njegova bližnjega, čovjeka i svemira. Obraćenje znači našu vlastitu radikalnu promjenu, kako bismo postigli prave dimenzije Kristova života darovana u sakramentu svetoga krštenja.

No, tko je poput sv. Terezije iskreno nastojao oko vlastita obraćenja, iskusio je da se ono trajno ostvaruje uz napastovanje Zloga. Napastovanje je stvarnost našega ljudskog stanja koje je proživio i sam Krist, kako nam prikazuje evanđelje prve korizmene nedjelje. Ono je polje na koje smo smješteni i na kojemu se može roditi naš jasan i odlučan »da« Bogu u Isusu Kristu, ali i bijeda našega odbijanja Boga.
Sa sv. Terezijom na korizmenom putu

Draga braćo i sestre! Svetica iz Avile snažno nas podsjeća da se u svako doba trebamo vraćati razlozima srca u kojima progovara Bog te nas potiče da se pod geslom »Samo je Bog dostatan«, odvažimo s njome ove korizme odlučno se opredijeliti za život s Bogom. U tome vam od pomoći žele biti kateheze nadahnute iskustvom sv. Terezije Avilske koje će se svakoga petka, povezano s pobožnošću križnoga puta, održavati u svim našim župama. Dok se po razmišljanju Božje riječi, po postu i molitvi budete ovih svetih dana ispunjali Božjom blizinom, rast će u vama osjećaj za bližnjega, napose za onoga u nevolji, osamljenoga, ostarjeloga, bolesnoga ili siromašnoga. Posvetite toj našoj »najmanjoj braći« (usp. Mt 25,40) dio svojega vremena, pažnje i srca, odvojite za najpotrebnije i svoj novčani prilog petkom koji prikupljamo pod geslom »Podijelimo kruh s gladnima«. Iskusit ćete duhovno bogatstvo od kojeg se živi više nego o kruhu, kako je Isus protumačio Napasniku u pustinji (usp. Mt 4,4). Želim vam korizmu punu novih plemenitih koraka koji će učiniti da se sve vaše poteškoće i trenutno društveno stanje u Hrvatskoj liši mraka i osvijetli Božjim smislom. Sve vas nosim u molitvama i od srca pozdravljam – vaš biskup

Antun
Požega, 14. veljače 2015.