Biskupova uskrsna poruka 2015.

3

»VRIJEME JE DA KRENEMO«

Časna braćo svećenici i đakoni,
poštovani redovnici i redovnice,
bogoslovi i vjeroučitelji,
draga braćo i sestre!

»Vrijeme je da krenemo!« Riječi su to koje je izgovorila sv. Terezija Avilska prije svoga odlaska s ovoga svijeta. Duboko je iskusila da je smrt po njezinu posvemašnjemu životnomu sjedinjenju s Isusom Kristom »umiranje da ne umre«, »kraj bez kraja«, hod u punu slobodu, uranjanje u beskrajni dinamizam svemoćne Božje ljubavi, prijelaz u vječnost koju samo ta ljubav može darovati. U tome raspoloženju vjere, od srca Vam čestitam Uskrs o 500. obljetnici rođenja sv. Terezije Avilske, zaštitnice požeške Katedrale.

Smrt u našem iskustvu
1. Spomenuto iskustvo avilske svetice potiče nas da se u trenutačno teškoj osobnoj i društvenoj situaciji – za Uskrs o 500. obljetnici njezina rođenja – zaustavimo nakratko pred činjenicom smrti, kao pred stvarnošću koja se odnosi na svakoga od nas i za koju trebamo imati primjeren odgovor s kojim joj možemo poći ususret. Smrt svi doživljavamo kao stanje manjka, kao odsutnost života ili jednostavno kao poništenje života. Smrt je suprotnost životu. Na svoj način susrećemo je već u prolaznosti kojoj smo podloženi, u bolesti i siromaštvu pa nas ta stanja kao suprotna životu pokatkad pritišću do nepodnošljivosti. Duboko je u našemu biću upisana istina o određenosti za život pa se u nama sve buni protiv smrti, opiremo joj se na najrazličitije načine. Suvremena kultura, s jedne strane, činjenicu smrti pokušava odstraniti iz naše svijesti i svakodnevice gospodarskim napretkom koji vodi višemu životnom standardu, omogućuje lagodan, hedonistički život. S druge strane, taj isti suvremeni čovjek u svojoj nostalgiji za vječnim životom, znanstvenim putem traži mogućnosti nadvladavanja smrti ili što trajniju njezinu odgodu. Prije nekoliko godina jedan naš splitski znanstvenik objavio je u medijima da je pronašao eliksir života koji će pomoći da se ljudski život produži do neočekivanih granica. Čuli smo također da je vlasnik poznate tvrtke Google nedavno obznanio odluku da velik dio svoje financijske dobiti uloži u medicinska istraživanja u uvjerenju da će se tim putem za nekoliko desetaka godina ostvariti mogućnost produljenja ljudskoga vijeka i do 500 godina. Navedeni pokušaji imaju svoje značenje, no nisu cjeloviti u pristupu čovjeku i smrti, bave se mogućnošću odgode smrti ali je ne mogu nadvladati.

Bog i smrt
2. Vlastito nam iskustvo kazuje da smrt nije tek pitanje naše psihosomatske strukturiranosti provjerljive kliničkim putem, nego je daleko složenija stvarnost jer je čovjek biće duha, neponovljiva i jedinstvena osoba. Što se događa u smrti na toj razini, nije moguće utvrditi nikakvim pozitivnim znanstvenim pristupima, to ostaje nedokučivom tajnom. Ono što čovjek svojim duhom naslućuje, rasvijetljeno je u Božjoj objavi zapisanoj u Svetome pismu, u iskustvu koje je čovjek dohvatio nadahnućem i snagom Duha Svetoga. Pismo nam svjedoči: »Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane« (Mudr 1,13). Sam pisac Knjige Mudrosti uvjeren je da je »pravednost besmrtna« (Mudr 1,15), povezuje smrt s onom stvarnošću koju nazivamo grijehom, svojevrsnim atakom na naš duh koji razara čovjeka na najdubljoj razini njegova bića. Razlikuje prirodnu tjelesnu smrt od mogućnosti da čovjek bude usmrćen na razini svoga duhovnoga bića, jedinstvene i neponovljive osobe. Pismo nam svjedoči da pravednikova smrt kao pomirna žrtva dragovoljno prinesena za grijehe drugih ljudi po kojoj on ispunja Božji naum (usp. Iz 53,8-12) ima svoje duboko značenje za oslobođenje od smrti koja zahvaća cjelovito naše biće i u njegovoj duhovnoj sastavnici, da nas od nje može osloboditi samo ljubav, izvor, temelj i jamstvo života u njegovu vječnomu trajanju.

Pobjeda smrti u Isusu Kristu
3. Tako nam je otvoren obzor Božje otajstvene strategije, ekonomije spasenja koja je svoj vrhunac imala u Isusovoj smrti, u polaganju njegova života »za nas« da bi svojom smrću pobijedio smrt. Svoju moć nad smrću Isus je očitovao liječenjem bolesnih, istjerivanjem Zloduha, pomaganjem siromašnih, uskrišavanjem mrtvih, napose otpuštanjem grijeha snagom svoje ljubavi i milosrđa kojom je duhovno razorene ljude liječio u njihovu cjelovitom zdravlju, podizao ih u život. Isus je po nepravednoj osudi – u svojoj muci i smrti po volji Očevoj »poslušan do smrti« (Fil 2,8) – preuzeo na sebe našu smrt, kao Pravednik uvršten je među zločince (usp. Lk 22,37; Iz 53,12), učinjen »mjesto nas grijehom« (2 Kor 5,21), umirući grijehu oduzeo svaku vlast (Rim 6,10). Bog ga je uskrisio od mrtvih i darovao mu »ime nad svakim imenom« (Fil 2,9). Svojom smrću ponio je sve nas na križ pa smo u njemu svi umrli da bismo u njemu svi oživjeli.
Sakramentalno se to ostvaruje u svetome krštenju u kojem smo snagom Isusova Duha oslobođeni od kraljevanja smrti nad nama, tim smo činom odložili staroga čovjeka i od mrtvih postali živima (usp. Rim 6,13). Za nas vrijedi obećanje: »Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživjet će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama« (Rim 8,11). Tako i naša tjelesna smrt dobiva novi smisao, jer je ona umiranje »u Gospodinu« kako bismo u njemu živjeli (usp. Rim 14,7). To se mora očitovati u svakodnevnom kršćaninovu životu. On poput sv. Pavla nastoji usmrćivati tjelesna djela, strasti, nastoji prihvatiti slabosti, bolesti i poteškoće kao umiranje u kojem se treba očitovati Gospodinova pobjeda. No, trajno treba imati na umu da se drama smrti i života, drama prijelaza iz smrti u život događa po vjeri u Isusa Krista kojom postajemo jedno s njime. Jer, po Gospodinovoj riječi, samo onaj »Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će« (Iv 11,25).

Poput Terezije s Isusom »umrijeti da ne umremo«
4. Draga braćo i sestre! Ovim kratkim prisjećanjem na značenje i smisao naše smrti u svjetlu Božje objave, želio bih vas potaknuti da s još više žara stavite Isusa u središte svoje svakodnevice. U tome nam pomaže i primjer sv. Terezije Avilske. Svojom velikom znatiželjom i tragalačkom upornošću otkrila je da nam je Bog u Isusu Kristu otvorio mogućnost novoga čovjeka utemeljena u njegovoj posvemašnjoj ljubavi koja se utjelovljenjem započela ostvarivati u malenosti, prolaznosti, trpljenju te konačno u smrti. Oduševila se Isusovim malim putom, duboko zavoljela njegovo čovještvo, sjedinjavala je s njime svoje nemoći i patnje, svakodnevno nastojala biti posvema njegova u ozračju molitve, pokore i žrtve te živjeti od snage njegova Duha. Ona je duboko razumjela da Isus poput pšeničnoga zrna bačena u zemlju »umire da ne umre«, umire kako bi pobijedio život, kako bi donio bogat plod, te je prihvatila umiranje samoj sebi, svojoj sebičnosti, opredijelila se za siromaštvo i život za druge u želji da u njoj pobijedi Isusov »za čovjeka«. U jednoj svojoj pjesmi nakon svakoga stiha ona kao refren ponavlja to svoje opredjeljenje: »Umirem da ne umrem!« Svoju fizičku smrt smatrala je korakom prema konačnoj stvarnosti, vidjela ju je kao »vrijeme da krenemo«. U smrti je konačno postala dionicom preobraženoga i proslavljenoga čovjeka. Na njoj se ostvario Božji naum o čovjeku pa je s pravom nazivamo Velikom sv. Terezijom. Pozivam vas da i vi u svojoj svakodnevici učinite tako.

Molim Uskrsloga da po zagovoru sv. Terezije Avilske ostvari naše duboke čežnje za ljubavlju koja pobjeđuje smrt i ispuni nas konačnim smislom.
Sve vas pozdravlja i blagoslivlja vaš biskup – Antun.

Požega, na 500. rođendan sv. Terezije Avilske, 28. ožujka 2015.