Intervju uoči zasjedanja XIV. opće skupštine biskupske sinode o obitelji (HKR)

U razdoblju od 4. do 25. listopada u Rimu zasjeda XIV. opća skupština biskupske sinode na temu „Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu“ u čijem će radu kao predstavnik Hrvatske biskupske konferencije sudjelovati i požeški biskup Antun Škvorčević. Tom je prigodom Hrvatski katolički radio objavio eksluzivni intervju s Požeškim biskupom koji ovdje donosimo u cijelosti.

– S kojim očekivanjima idete na Sinodu?

Sudjelovao sam na Sinodi o Euharistiji 2005. godine te mi je duboko ostalo u pamćenju snažno iskustvo Crkve koja je po svojim predstavnicima iz svih dijelova svijeta očitovala vjeru u živoga Isusa Krista i njego djelovanje u Crkvi snagom Duha Svetoga te iz te svijesti progovorila o različitim pitanjima i problemima i na njih tražila odgovore. Odlazim na Sinodu radostan zbog takvoga novog eklezijalnog iskustva, napose dragocjenog za mene kao pastira mlade Požeške biskupije koja se ovih dana spomenula 18. obljetnice svoje uspostave. Pored toga, drago mi je što ću zajedno s drugim sinodalnim ocima moći promišljati o tako važnoj ustanovi kao što je brak i obitelj, unoseći u rad Sinode naša iskustva i razmišljanja, naše tuge i nade, napose s obzirom na teške gospodarske okolnosti koje onemogućuju mlade ljude da ostanu u svojoj domovini te ovdje zasnuju brak i obitelj.

– Na što ćete staviti naglaske u interventima?

Globalizacijski procesi sa svojim liberalnim pristupom – među ostalim i braku i obitelji – stavljaju u pitanje kršćansko poimanje čovjeka i stvaraju stanje koje ima svoje nesagledive posljedice za budućnost. Ne želim se priključiti onima koji su spremni samo upućivati osude s obzirom na posljedice liberalnog pristupa tim stvarnostima jer to ni malo ne pomaže, niti se boriti protiv nove kulture koja se ne može pobijediti, nego želim osluškivati na Sinodi koje su to mogućnosti u novim okolnostima predstaviti napose mladim ljudima ljepotu i smisao kršćanskog poimanja čovjeka te braka između muškarca i žene kao Božjeg projekta o nama. Drugim riječima, stalo mi je do toga da Sinoda pomogne u tom smislu i Crkvi u Hrvatskoj pronalaziti nove evangelizacijske modele, primjerene sadašnjem društvenom stanju, napose braka i obitelji.

– Može li Sinoda nešto promijeniti?

Uvjeren sam da može! Naime, prvo što može jest osvijestiti cijelu Crkvu o različitim dimenzijama problema s kojima se susreću brak i obitelj, te drugo, obnoviti Crkvu u vjeri da je i u ovakvim društvenim okolnostima prisutan i djelatan Bog u snazi svoga Duha koji i iz najtežih situacija može izvesti dobro. Sinoda je prigoda vježbati se u toj vjeri i ohrabriti se za nova evangelizacijska nastojanja u uvjerenju da im samo Bog može dati uspjeh. Ali i da ih mi trebamo poduzimati!

– Kako Hrvatska stoji s obzirom na obitelj!

Posvuda kod nas čujemo samo pesimistične procjene. Usudio bih se – unatoč svemu – biti optimist, vjerujem s pokrićem. Naime, ma referendumu 2013. godine većina hrvatskih građana opredijelila se da definicija braka kao zajedništva muža i žene uđe u Hrvatski Ustav a u nedavno provedenim anketama među mladim ljudima mogli smo doznati da oni među prve vrijednosti svoga života svrstavaju obitelj. To je dragocjeno svjedočanstvo, polazište na temelju kojega mladima valja pružiti svaku potporu. Napose državne strukture trebaju žurno nastojati oko poboljšanja gospodarskih uvjeta koji bi omogućili da mladi mogu u domovini ostvarivati svoj vrijednosni životni projekt. Zakonodavna tijela moraju se truditi oko zakona kojima će jamčiti dostojanstvo braka i obitelji te dati potporu roditeljima u njihovu opredjeljenju za prihvaćanje potomstva. Govorim to iz iskustva mnogih obitelji s brojnom djecom koje susrećemo i podupiremo u našoj Biskupiji. Premda Crkva nije u mogućnosti na tom području mnogo učiniti, ona ipak može i mora pomoći mladima, i onima koji su u braku i obitelji da se ne daju zavesti poteškoćama nego da imaju dovoljno duhovne snage kojom će i u najtežim okolnostima ustrajati u opredjeljenju za one vrijednosti koje jedine mogu donijeti smisao vlastitog života i osigurati zajedničku budućnost. U različitim prigodama, napose na hodočašćima, silno sam utješen i ohrabren kad susretnem brojne obitelji s djecom koje svjedoče da one usred velikih poteškoća duhovnom snagom nastoje nositi terete te da su po žrtvi i ljubavi ispunjene smislom. U okviru svojih mogućnosti trebamo im biti na pomoć u svakom pogledu.