Intervju o zasjedanju biskupske sinode o obitelji (Radio Vatikan)

6

RV: Preuzvišeni, jeste li općenito zadovoljni radom Sinode i ozračjem među biskupima, biste li rekli da ima više kolegijalnosti i slaganja nego podjela u prijepornim pitanjima?

Biskup Škvorčević: Uistinu sam zadovoljan svojim sudjelovanjem na Sinodi i onim što sam iskusio na njoj. Bio sam na biskupskoj sinodi i prije 10 godina, pokušavam uspoređivati to iskustvo s tih dviju sinoda. Sam sam puno naučio na ovoj Sinodi stoga što je papa Franjo unio u ovu Sinodu neki svoj osobni dinamizam koji je povezan sa sasvim jasnim načelima po kojima se Sinoda treba po njemu odvijati. Papa Franjo je jasno rekao na prvoj plenarnoj sjednici da mi nismo parlament. Sinoda je nešto drugo, svaki od nas ima polazište vjere. Mi smo dužnici Objavi, mi smo dužnici Isusu Kristu i mi ne možemo mimo toga, a najmanje protiv toga djelovati. To znači polazište nam je zajedničko o braku i obitelji, ono što smo primili, baštinili iz Objave. I to se osjetilo silno prisutno, to vjerničko polazište svih biskupa, jer nijedan nije bio protiv tih načela vjere, odnosno onoga što smo primili u Objavi. Naravno svaki od biskupa dolazi iz neke druge, različite kulturološke situacije, iz različitoga konteksta i svaki je donio sa sobom upravo ta pitanja, tu drugačiju kulturološku situaciju i svi mi koji smo nastojali posvjedočiti iz koje to sredine dolazimo, koji su problemi u našim sredinama, pomogli smo jedni drugima da shvatimo bolje u kojoj se situaciji nalaze brak i obitelj. I bila je naravno opasnost da mi pokušavamo nabrajati samo poteškoće i probleme, da isključivo sociološki krenemo razmišljati o tim pitanjima. Trajni korektiv našega pristupa, dakle problemima braka i obitelji, bilo je ono što je Nauk Božji o braku i obitelji i upravo tu se dogodio taj preokret po meni kojega papa Franjo naziva, pastoralno obraćenje; da ne ostanemo zarobljenicima problema i poteškoća kad postoji Božji naum o braku i obitelji nego da čitamo znakove vremena kako nas je učio II. vatikanski sabor i u onome što je zlo, negativno, jer u svemu tome postoji neki govor Božji kojeg treba otkriti i s kojim treba računati, na temelju kojeg treba djelovati. To znači da nismo parlament, nego smo zaista u tom nekom ozračju jedni druge prihvaćali s poštovanjem i jedni drugima zapravo bili zahvalni, a najviše Bogu što njegova svjetla nikada ne nedostaje osobito kad se vjernici iskreno nađu i osluškuju taj Božji glas, Božji govor i otvaraju se Božjem svjetlu.
To je moje iskustvo dakle, eklezijalno, ove Sinode ili ako hoćemo ovako reći malo, to je eklezijalnost u sinodalnosti i sinodalnost u eklezijalnosti. To je moje osobno, reći ću, drago iskustvo ove Sinode.

RV: Kao sudionik ove biskupske Sinode koja raspravlja o položaju, pozivu ali i izazovima koji stoje pred ljudskom obitelji općenito, možete li nam, za početak, reći kojoj jezičnoj skupini pripadate i koliko vas je?

Biskup Škvorčević: Bio sam raspoređen u njemačku govornu skupinu. Ona nije bila velika, to je jedno 18 nas biskupa, među njima dakako i kardinali koji imaju važne odgovornosti, kao što je kardinal Müller, prefekt Kongregacije na nauk vjere, kardinal Koch, predstavnik papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana, ali i kardinal Kasper te drugi biskupi. Naime, među njemačkim biskupima bili smo i mi Slaveni i očekivao sam da će u toj njemačkoj govornoj skupini biti određenih problema, poteškoća tim više što je kardinal Kasper bio jedan od promicatelja nekih pitanja koja su stvorila određene napetosti, osobito na početku prošlogodišnje Sinode, a i između dviju Sinoda. Rad se međutim odvijao u vrlo lijepom ozračju, gdje je naravno bilo različitih stavova, koji su bili obogaćujući, jer mi ako smo vjernici nismo u sustavu jednoumlja, nego je svatko od nas biskupa na koncu odgovoran za ono područje djelovanja u kojem ima poslanje, i kad progovorimo iz tih različitih svojih poslanja i odgovornosti, jesu to različiti stavovi, ali upotpunjuju one stavove koje imaju drugi. Na koncu mi smo vam sve zaključke donosili jednoglasno, što netko može reći da je iznenađujuće, ali nastojali smo zaista razgovarati iskreno i na koncu se složili u mnogim stvarima.

RV: Neki su sudionici tijekom Sinode predložili velike promjene u načinu govora Crkve. Čule su se izjave kao „više ne vrijedi načelo osuditi grijeh, a ne grješnika“ ili „ljubiti grješnika, a ne grijeh“ ili se pak reklo da je nekoristan govor o orijentacijama ili činima koji su po sebi neuredni. Kako biste vi komentirali takvo što?

Biskup Škvorčević: Gledajte, postoje različiti pastoralni pristupi, jedan od njih kaže da Crkva ima moralna načela koja jednostavno treba primjenjivati na ljude. S druge strane imate one koji i u teološkim promišljanjima smatraju da treba zaista gledati situaciju u kojima ljudi žive i nastojati onda primjenjivati ta načela s obzirom na situaciju. Dakako tu je uvijek opasnost završiti u nekom „situacionizmu“ ili „okazionalizmu“, da primjenjujete podrezano neka moralna načela onako kako zapravo diktira neka situacija. I mi zaista danas imamo mnoga očekivanja od novinara, ali i od nekih katolika, da biskupi donesu neke zaključke na ovoj Sinodi s obzirom na konkretna pitanja rastavljenih, ponovno vjenčanih i s obzirom na druga pitanja, da se donesu neki odgovori koji bi bili od općega značenja.
Međutim, želio bih opet podsjetiti na papu Franju, koji je na ovoj Sinodi, ali već i ranije dao veliki poticaj da razmišljamo u smjeru zaista zdravog kršćanskog personalizma. Što to znači? Imamo u Evanđelju jasnu situaciju gdje Isus susreće ženu preljubnicu koju drugi hoće kamenovati, dakle primijeniti Mojsijev zakon, načelo jasno i riješiti pitanje. Isus nastupa tako da kaže: „Tko je od vas prvi bez grijeha neka baci kamen“. Nitko se nije usudio baciti kamen, hoću reći, Isus je pristupao svakome čovjeku osobno: „Nije čovjek stvoren za subotu, nego subota za čovjeka“. To znači, osnovno je naše načelo kršćansko, ali i pastoralno, da je Isus Krist postao čovjekom, kako ispovijedamo u Vjerovanju, radi nas ljudi i radi našega spasenja. To znači, sve je usmjereno u našem pristupu prema čovjeku tako da mu pomognemo. Kako pomoći čovjeku ako njegovu konkretnu situaciju ne razumijete, ako njegovu osobnu situaciju ne pokušavate razumjeti? I tu papa Franjo nastupa vrlo jasno i to je to što je bilo prisutno u svim našim promišljanjima na Sinodi, načelo Božjeg milosrđa.
Naravno da postoje određene napetosti između milosrđa i istine, milosrđa i pravde, ali Bog je stvorio čovjeka. Čovjek ostaje Njegovo stvorenje, njegova svojina, pa i onaj koji je u onom najtežem moralnom ili bilo kojem drugom stanju. Ni takvoga se Bog ne odriče, to znači ni ja ga se ne smijem odreći. Isus Krist se nije odrekao nikoga. I ženi preljubnici je rekao: „Nitko te ne osudi, ni ja, idi i ne griješi.“ Milosrđe dakle traži i pokriće u mome životu, Bog me želi postaviti u ono stanje za koje me stvorio i u koje me želi konačno uvesti. Evo to su neka načela, neki vidici, neki pristupi, rekao bih novi personalni, personalistički u pastoralu, i kad pristupamo tako pojedinim ljudima koji su u poteškoćama onda ćemo vidjeti da neki ljudi, makar prolaze kroz situacije, objektivno govoreći zle i grješne, subjektivno zapravo nisu krivi ili nisu krivi za sve i bilo bi zapravo nepravedno osuditi jednostavno svakog čovjeka po istom mjerilu i po istom kriteriju, a ne provjeriti tu situaciju.
To nama pastoralcima donosi puno poteškoća, to znači da treba upotrijebiti pristup razlučivanja, prozreti situaciju. Osobni odnos svećenika prema osobi događa se redovito uvijek u ispovjedaonici. Ispovjedaonica postaje silno važna institucija, još važnija poslije svih ovih promišljanja. S druge strane naš pastoral koji je išao uglavnom masovno više ne može izdržati nego je potreban accompagnamento, govori se u talijanskim dokumentima, odnosno u dokumentima Crkve na talijanskom jeziku. To znači praćenje takvih ljudi. To zahtijeva od svećenika silno mnogo, on to ne može sam napraviti i očito je da mi u pastoralu nakon svih ovih promišljanja trebamo doći do novoga koncepta u kojem će se zaista moći pristupati svakom vjerniku u njegovim poteškoćama i problemima i nastojati mu približiti Božje milosrđe, Božje spasenje, a da se ne izda ni najmanje ono što vjerujemo o braku i obitelji. Zato bi trebalo pokrenuti veliki molitveni val da nakon Sinode uspijemo učiniti ono što nam je Duh Sveti svojim svjetlom pomogao shvatiti.

RV: Neki su također predložili prepuštanje važnih pastoralnih i sakramentalnih odluka poput pričesti za rastavljene osobe u novim vezama nacionalnim ili regionalnim biskupskim konferencijama. Drugi su se poput kardinala Pella tome snažno usprotivili. Što Vi mislite o tome?

Biskup Škvorčević: Pa meni je u tom smislu mjerodavan i smjerodavan papa Ivan Pavao II. čiji spomendan danas slavimo. Naime on je u točki 84. svoje apostolske pobudnice Familiaris Consortio progovorio ne samo načelno nego zapravo i konkretno. Mi na ovoj Sinodi i mi u pastoralu ne možemo ići ispod toga. On je potaknuo određenu otvorenost prema pojedinim osobama koje su bile u prethodnom braku pa su sada u drugom braku. Recimo imate slučajeve da je jedna majka sa 4 djece bila vjerna braku, suprug je otišao, rastao se, ona ostaje u teškoj situaciji s tih 4 djece te radi djece, više nego radi sebe ide u neku novu vezu kako bi mogla dostojno, dakle, tu djecu odgojiti i da bi ta djeca na koncu i vjernički mogla stasati.
Sam papa Ivan Pavao II. kaže kako u takvoj situaciji postoji mogućnost promišljanja da li se takvoj osobi smije uskratiti sakramentalno zajedništvo s Crkvom koje se ostvaruje u Euharistiji. To znači da ova Sinoda ne može donijeti neko opće pravilo koje bi se moglo primjenjivati na sve slučajeve rastavljenih i ponovno oženjenih, nego je zadaća biskupa, odnosno svećenika, zaista vidjeti kako u kojoj situaciji to izgleda i onda za pojedine slučajeve eventualno primijeniti tu mogućnost, tu otvorenost. Dakle, ponavljam još jedanput, to je papa Ivan Pavao II. rekao i ispod toga što je on otvorio kao mogućnost ne ide se. Ostaje pitanje hoće li se nekim našim daljnjim promišljanjem, teološkim promišljanjem, pastoralnim i na moralnoj razini moći još bolje razumjeti i primijeniti ono milosrđe koje je Isus zapravo iskazivao, očitovao prema onima koji su bili grješnici.