SPOMEN 11. OBLJETNICE SMRTI SV. IVANA PAVLA II. U POŽEŠKOJ KATEDRALI

4

U Nedjelju Božanskog milosrđa, 3. travnja, požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je misno slavlje u požeškoj Katedrali i tom prigodom se spomenuo jedanaeste obljetnice smrti pape Ivana Pavla II., utemeljitelja Požeške biskupije. S njim su koncelebrirali svećenici iz središnjih biskupijskih ustanova i iz katedralne župe sv. Terezije Avilske. Na početku misnog slavlja biskup Antun je pozdravio nazočne vjernike, podsjetivši ih da Uskrs slavimo osam dana kao jedan dan, a uskrsno vrijeme pedeset dana sve do Pedesetnice. Također ih je podsjetio da je papa Ivan Pavao II. ovu nedjelju proglasio Nedjeljom Božanskog milosrđa, i da danas tu nedjelju slavimo u Godini milosrđa. Rekao je da se on upravo u predvečerje ove nedjelje prije jedanaest godina s ovoga svijeta preselio k Ocu i da ga se u ovom misnom slavlju želimo zahvalno spomenuti i s zajedno s njime stati pred Božje milosrđe.
U homiliji je biskup nazočne najprije podsjetio da je ritam naših nedjeljnih okupljanja na svetu misu započeo uskrsli Isus ukazanjima svojim učenicima, i da su taj ritam naraštaji vjernika nastavili tijekom dva tisućljeća sve do nas danas. Naglasio je da nam današnja sveta čitanja, a osobito evanđelje, govore o rukama. Apostol Ivan u ulomku knjige Otkrivenja opisuje viđenje u kojem uskrsli Krist stavlja na njega desnicu i hrabri ga govoreći mu da se ne boji, jer on pobijedio smrt«, naglasio je biskup, ustvrdivši da postoji jedna moćna ruka koju je Bog stavio na naša ljudska ramena onda kad smo u svetom krštenju bili poliveni vodom, i svojim milosrđem ušao u najtežu činjenicu našeg postojanja, a to je ranjenost zlom, zloćom i konačno osuđenošću na smrt. Napomenuo je da sveti pisci vole za Duha Svetoga reći da je on prst na Božjoj ruci, kojim je Bog sve stvorio i pozvao u život. Ali osim Duha životvorca, upozorio je biskup, postoji i zao duh, duh pokvarenosti, i mi smo svi ranjeni tim duhom. Podsjetio je nazočne kako se mi za života brinemo za grob u koji će biti položeno naše tijelo poslije smrti, i da ta briga ima određenog smisla, ali je naglasio da trebamo biti svjesni da smo već položeni u grob onda kad se u našu savjest naselila ranjenost zloćom i smrću. Umire se daleko dublje i konačno na razini našega duha, naše jedinstvene i neponovljive osobe. Taj grob naš treba očistiti i izliječiti. Isus Krist prihvaća našu ranjenost zlom i našu smrtnost; on ju je pobijedio milosrđem Božjim i izliječio nas snagom Duha Svetoga, rekao je biskup, i nastavio: »To je ta inicijativa Božja koja se dogodila u Isusu Kristu, ne za onaj grob u kojem će biti položeno naše smrtno tijelo, nego za onaj grob u kojem živimo već od prvoga dana našeg postojanja. Isus Krist moćnom desnicom Duha Svetoga, pobjedničkom desnicom Božjeg milosrđa ušao je u naše sudbine po svetom krštenju, i mi nismo prepušteni umiranju i smrti, jer se on zauzeo za nas. Zato je ustao od mrtvih da našu smrt može pobijediti i preobraziti«, zaključio je biskup.
Govoreći o aktualnom stanju u Hrvatskoj rekao je kako se mi mučimo s tolikim pitanjima, koja su pokatkad i beznačajna, a ovom najsudbonosnijem pitanju naše ranjenosti negativnošću, zlom i smrću malo razmišljamo i premalo mu dajemo pozornosti; a Bog je tom pitanju dao najveću pozornost u Isusu Kristu. Da mognemo razumjeti taj Božji pristup, potrebna nam je vjera, čuli smo u evanđeoskom ulomku koji govori o ukazanju uskrsloga Isusa učenicima. Biskup je naglasio da ukazanja nisu izmislili učenici, nego se uskrsli Isus njima ukazuje svojom vlastitom inicijativom, želeći ih time uvjeriti da je živ, i da je on onaj isti Isus koji je bio razapet, pozivajući ih da pogledaju rane na njegovim rukama i na drugim dijelovima tijela. Apostol Toma se želio uvjeriti vlastitom rukom da je Isus koji mu se sada ukazuje, isti onaj Isus kojeg je vidio raspetog na križu. Biskup je naglasio da nas apostol Toma uči da se vjernima postaje kroz milosrdne ruke Isusove, koje žele promijeniti našu određenost za smrt u određenost za život. Isusova ruka je ruka Božje dobrote i smilovanja. I ljudske ruke mogu biti takve, ustvrdio je biskup, navevši kao primjer majčine ruke pune ljubavi i spremne na požrtvovnost, koje su nas primile u našoj najvećoj nemoći, onda kad smo se tek rodili; i ruke koje nam u trenutcima slabosti i bolesti, a osobito u trenutku umiranja pružaju dobri ljudi, ruke koje nam svjedoče da nismo sami ni u najtežim trenutcima svoga života. Govoreći o današnjem ulomku iz Djela Apostolskih, biskup je istaknuo primjer prvih kršćana koji su zajedno s apostolima, okupljajući se u Salomonovu trijemu jeruzalemskog Hrama, primali mnoge bolesne, opsjednute zlodusima, siromašne i druge bijedne ljude na rubu života te ih moćnom Isusovom rukom ozdravljali. Kazao je da i mi današnji Isusovi učenici u Hrvatskoj imamo moć i sposobnost imati milosrdne ruke prema onima koji su na rubu, ali je pitanje koristimo li se mi tom moći. Kao primjer čovjeka koji je imao takve moćne ruke, biskup je naveo sv. Ivan Pavao II. On je pružao svoju milosrdnu ruku prema svima, također i onda kad je bio najslabiji, kad su ga atentatom htjeli ukloniti sa svjetske pozornice, on i u starosti i u invalidskim kolicima pokazivao silnu moć; nemoćan tjelesno, ali moćan duhom i milosrđem, moćan u Bogu i po Bogu, rekao je biskup, i posvjedočio: »Radostan sam što je upravo taj i takav papa utemeljio našu Požešku biskupiju, i neprestano nam svijetli kao primjer i poticaj, ali i zagovornik i pomoćnik da čujemo dobro Ivanovu riječ iz Knjige otkrivenja: ‘Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključeve smrti, i podzemlja’. Ova nedjelja Božanskog milosrđa u Godini izvanrednog jubileja milosrđa, u kojoj se spominjemo 11. obljetnice smrti pape milosrđa Ivana Pavla II., želi nas podići i ohrabriti da se ne bojimo, jer postoji Božje milosrđe na koje uvijek možemo računati. Neka se u Hrvatskoj umnože ruke milosrđa, pa da bude boljih vremena!«, poželio je biskup, uputivši na koncu homilije molitvu sv. Ivanu Pavlu II. da on bude ruka Božjeg milosrđa za nas u Požeškoj biskupiji, kako bi u nama bila prisutna moć Božjeg milosrđa te je očitujemo svojim životom!
Na koncu misnog slavlja biskup je podsjetio da nas sa sv. Ivanom Pavlom povezuje relikvija njegove krvi u kapeli katedralne kripte. Kazao je da nas s njime povezuje i misno ruho u kojem je slavio euharistiju a poklonio mu ga dugogodišnji osobni tajnik pape Ivana Pavla II., sadašnji krakovski nadbiskup kardinal Stanislav Dziwisz, i s kaležom koje je papa Ivan Pavao II. poklanjao a darovao mu ga također kardinal Dziwisz. Nakon blagoslova ministranti, svećenici i Biskup sišli su u kriptu katedrale, i ondje u kapelici Sv. Ivana Pavla II., izmolili molitvu njemu na čast.