Stručni skup vjeroučitelja – “Lice milosrđa”

4

U subotu, 9. travnja u Dvorani svete Terezije Avilske u Požegi, održan je redovni stručni skup za vjeroučitelje osnovnih i srednjih škola Požeške biskupije u organizaciji Katehetskog ureda i Agencije za odgoj i obrazovanje. Tema stručnog skupa bila je „Lice milosrđa“, a predavači doc. dr. sc. Davor Vuković, doc. dr. sc. Boris Vulić i dr. sc. Zdenko Ilić. Stručni skup je započeo molitvom posvećenom razmatranjem o Božjem milosrđu.
Prvo predavanje bilo je na temu „Sažaljenje i simpatija – izričaji Božjeg milosrđa prema čovjeku“ koje je održao doc. dr. sc. Davor Vuković. Polazište za ovo razmišljanje je Božja objava, odnosno njezino biblijsko-teološko značenje. Cijela Biblija prikazuje milosrdnog Boga. U Starom zavjetu se koriste dvije riječi koje opisuju Božje milosrđe: heset, koja označava Božju vjernost sklopljenom Savezu, obvezujuću ljubav, ali i nezasluženu dobrohotnost prema čovjeku, ljubav koju Bog potpuno slobodno iskazuje, i rahamim, koja označava majčinu bezuvjetnu ljubav koja rađa niz osjećaja kao što su dobrota, nježnost. Božje milosrđe je poput ljubavi majke prema djetetu, ali nadilazi čak i tu ljubav.
p>Novi zavjet se nastavlja na tu logiku, ali donosi i novost. Isus se sažaljeva nad bolesnicima, Lazarom, i to sažaljenje dolazi iz same Božje nutrine. To je i obveza koja se očekuje od apostola – budite milosrdni (hrv. milo, srce). Na primjeru prispodobe o milosrdnom Ocu i o milosrdnom Samarijancu vide se upravo navedena dva starozavjetna značenja milosrđa koje ne ostaje na razini osjećaja već prelazi u konkretno djelovanje. Isus je utjelovljeno Božje milosrđe, Bog koji ulazi u ljudsku povijest i preuzima ljudsku patnju. On je simpatičan, su-pati, sudjeluje u situaciji drugoga, u patnji i boli. Biblija ne poznaje apatičnog, distanciranog Boga, a u Novom zavjetu pokazuje vrhunac te simpatije u muci, smrti i uskrsnuću Isusovom. Božja patnja i simpatija nije izraz nemoći i ograničenosti, već ljubavi i apsolutne slobode – iz ljubavi prema nama i radi našega spasenja. U suvremeno doba sveprisutni ateizam srca, nezainteresiranost za Boga, poziv je kršćanima na svjedočanstvo o živom i simpatičnom Bogu. Na kraju predavanja, kroz poticaj na milosrđe upućen Crkvi i svakom čovjeku, dr. Vuković je istaknuo da on nije izvanjska zapovijed nego je milosrđe dar iz kojega se rađa naše djelovanje te da posebnu pažnju u tom djelovanju treba obratiti na grijeh propusta. Također je dao i dva poticaja vjeroučiteljima: da otkrivaju, svjedoče i naviještaju milosrdnog Boga objave i pomognu drugima u izgradnji njihovog odnosa s milosrdnim Ocem.
Drugo predavanje na temu „Milosrđe i čistilište“ održao je doc. dr. sc. Boris Vulić koji je započeo tezom da čistilište pretpostavlja Božje milosrđe. Pod negativnim vidom, spominjemo prevladavajuće mišljenje o tome da je čistilište mučilište koja nas priprema za susret s Bogom. Tek od 60.-ih godina Y. Congar govori o čistilištu čistilišta i dovodi ga u vezu s milosrđem. Temelj, klicu za dogmu o čistilištu nalazimo u Svetom pismu, a zatim slijedi pojašnjavanje i izricanje u Tradiciji Crkve, te naposljetku dogmatiziranje u pogodnim povijesnim okolnostima za konačno definiranje vjere. Dva su teksta ključna u razumijevanju jezgre vjere u čistilište: 2 Mak 12,41-45 i 1 Kor 3,12-15. Tako nam se na temelju navedenoga javljaju neka pitanja, tj. svijest o postojanju oprostivih i neoprostivih grijeha te se pitamo što se događa s kršćanima koji umiru u lakim grijesima? Biblijsko uvjerenje da će samo istinski čisti (sveti) ljudi biti dostojni vječne sreće nalazimo u Otk 21,27, a čovjekova je osobna odgovornost za grijeh kao i za pomirenje s Bogom. Moguće je da vjernik umre u nepotpunoj zrelosti za zajedništvo s Bogom. Većina Otaca govori da oni koji umru u lakim grijesima trebaju proći određenu vrstu čišćenja (pročišćavajuća vatra, čistilišni oganj, mjesto čišćenja), a sv. Augustin govori o patnji za nepotpuno dobro. Također, od 12. st. počinje se razlikovati krivnju za grijeh od kazne za posljedice oproštenih grijeha. II. lyonski koncil (1274.) svečano formulira nauk o čistilištu odnosno konačnom čišćenju. U svjetlu rečenoga, potrebno je promisliti kako u logici kazni misliti čistilište da ne bude govora o mučilištu? Tako dolazimo do govora o čistilišnoj kazni kao samokažnjavanju gdje onaj koji dolazi pred Boga u stanju čistilišta kažnjen je samim sobom, svojom krivnjom, te govora o čistilišnoj kazni kao izvana nametnutom kažnjavanju, ali samo pod vidom Božje blizine gdje čovjek sve više razotkriva sebe, svoje slabosti i grijehe, propuste i krivnju što u njemu izaziva bol zbog udaljenosti od Boga, nesavršenosti vlastita bića kao i bol suočavanja s grešnim posljedicama počinjenih grijeha. Vjernik u čistilištu mora iskusiti svoju grešnost u Božjoj svetosti, svoju okaljanost grijehom u Božjoj čistoći. To stanje je i bolno i preobražavajuće. Čistilište postaje susret grešnika s Kristovom ljubavlju – oslobađajući susret njegovim milosrđem (čišćenje, bol, preobrazba su dimenzije toga susreta s Bogom, a ne preduvjeti i njegova cijena). Dr. Vulić je predavanje završio navodeći područja na kojima možemo učiti iz vjere u čistilište koja preobražava osobnu molitvu u molitvu za pokojne. Tako vjernik ostaje povezan sa svojim pokojnicima i ulazi u prigodu zacjeljivanja narušenih odnosa preobražavajući se Kristovom ljubavlju. Vjera u čistilište otkriva da je pokora bitni dio potpuna obraćenja i sjedinjenja s Bogom te otvara put istinskoj plodnosti sakramenta pomirenja. Poslije oproštenja ostaje mnogo toga za učiniti, kako bi odluka sakramenta prožela sve dimenzije života. U konačnici, ne postoji dualistička podjela na dobre i zle. Svaki je čovjek potreban čišćenja i svi mogu pridonijeti rastu dobra u drugome.
Treće predavanje održao je dr. sc. Zdenko Ilić na temu “Milosrđe i Zakonik” počevši od potrebne ispravnog tumačenja pojmova „pravednost“ i „milosrđe“ i njihove primjene u životu Crkve. Temeljne karakteristike zakona su trajnost, općenitost, obvezatnost, razumnost, proglašenje. Obdržavanje zakona jest pravednost, a neobdržavanje istoga dovodi do kršenja prava bilo pojedinca bilo zajednice. Milosrđe možemo shvatiti kao manu ako se zlouporabi i ako postaje opraštanje bez obveze za promjenom. „Milosrđe je važan element, štoviše neophodan u međuljudskim odnosima, da bi postojalo bratstvo. Samo mjera pravde nije dovoljna. S milosrđem i oproštenjem Bog ide iznad pravila, uključuje ju i nadmašuje u jednomu višem činu u kojemu se doživljava ljubav, koja je temelj istinske pravde.“ Citirajući papu Franju, dr. Ilić je naglasio da pravda postaje pravednija ako se provodi s milosrđem, te da na taj način ostvaruje samu sebe. Jedno drugom ne smiju biti suprotstavljeni jer pravednost bez milosrđa dovodi do okrutnosti, a milosrđe bez pravednosti do raspuštenosti i još većeg zla. Milosrđe i pravednost se ostvaruju u istini, u onoj istini koju Crkva u svom pologu vjere naviješta, tumači te vjernicima uz pomoć sredstava spasenja omogućuje osobni rast i sazrijevanje. Naglašavajući besplatnost dara milosrđa, dr. Ilić je naveo kako se vlastiti čin milosrđa sastoji se u otklanjaju bijede drugoga. Takvo milosrđe može se odnositi bilo na materijalno bilo na duhovno kao, npr. poučavanje ili ispravljanje. Tko prakticira milosrđe, taj je dobar i sretan. Crkveni zakon, pri uređenju načina podjeljivanja milosrđa preko spasenjskih sredstava, prepoznaje i određuje prava, ali također i obveze koje obvezuju vjernike, pa čak i onda kada se nalaze u određenim iregularnim situacijama. Govoreći tako o milosrđu u crkvenom pravu dolazimo do govora o epikeji, subjektivnom pravilu savjesti zbog kojega obveza zakona ne prestaje izvana preko zahvata javne vlasti, nego iznutra, tj. zbog nadolaska posebnih okolnosti koje, čineći zakon prekomjerno mučnim ili čak nemogućim, navode subjekt da se smatra ispričanim od njegova obdržavanja. Drugi je primjer dispensatio ili opros, ukinuće obveze obdržavanja samo crkvenog zakona u pojedinačnom slučaju. Navodeći nekoliko primjera iz svakodnevnog života dr. Ilić je posebno istaknuo problematiku ženidbenog pastorala i ponovno civilno vjenčanih, pobačaja, te zatvorenika. Ako je milosrđe »besplatno«, ono ne može biti nametnuto niti se može imati pravo na milosrđe, a konkretno očitovanje pravednosti i milosrđa ne sastoji se u ograničenju automatske primjene opće odredbe ili zakona nego treba imati na umu osobne potrebe uvijek poštujući prava vjernika i same kršćanske zajednice.
Nakon predavanja uslijedila je tematska rasprava te drugi dio stručnog skupa pod nazivom „Milosrdno lice vjeroučitelja“. Predstavili su se vjeroučitelji Posavskog, Podravskog, Zapadno-slavonskog i Katedralnog arhiđakonata te srednjoškolski vjeroučitelji. Navodeći anonimno brojne primjere duhovnih i tjelesnih djela milosrđa koji su nastali kao plod vjeronauka i vjeroučiteljskog poslanja, sami vjeroučitelji su mogli vidjeti kolika je njihova uloga u naviještanju Božjeg milosrđa te potaknuti jedni druge na revnost i savjesno izvršavanje svoga vjeroučiteljskog poslanja.
U trećem dijelu skupa održano je zajedničko Županijsko stručno vijeće za sve vjeroučitelje na temu cjelovite kurikularne reforme i stručne rasprave u koju bi se vjeroučitelji trebali uključiti prije donošenja Kurikuluma katoličkog vjeronauka. Predavanje je održala vjeroučiteljica Tihana Petković, voditeljica Zapadno-slavonskog stručnog vijeća vjeroučitelja, a koja je sudjelovala u radu ekspertne radne skupine za provedbu Cjelovite kurikularne reforme. Nakon predavanja uslijedila je diskusijama s uputama kako se uključiti u stručnu raspravu. Stručni skup je završio molitvom Kraljice neba.