PROSLAVLJENA 40. OBLJETNICA ŽUPE SV. LEOPOLDA MANDIĆA U POŽEGI

5

Na blagdan sv. Leopolda Mandića, 12. svibnja požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je u požeškoj župnoj crkvi istoimenog hrvatskog sveca svečano misno slavlje tijekom kojega je Bogu upućena zahvala za 40. godina postojanja ove župe. Na njezino osnivanje i život tijekom proteklog vremnena podsjetio župnik Jozo Jurić, uputivši ujedno dobrodošlicu biskupu, svećenicima iz središnjih ustanova na čelu s generalnim vikarom Josipom Devčićem i prepoštom požeškoga Stolnog kaptola Ivicom Žuljevićem, prvom dugogodišnjem župniku Vjekoslavu Mariću, svećenicima iz Požeškog dekanata i drugih dijelova požeškoga kraja, prijašnjim kapelanima u župi te brojnim vjernicima među kojima je bio zamjenik požeško-slavonskog župana Ferdinand Troha i požeški gradonačelnik Vedran Neferović. Biskup je potom vjernicima čestitao svetkovinu nebeskog zaštitnika i četrdesetu obljetnicu župe a župniku u miru Mariću 65. godišnjicu misništva. Podsjetio je na četrdesetgodišnju prisutnost živoga, uskrsloga Isusa Krista u ovoj župi, rekavši da je sv. Leopold poput uskrsne svijeće, koja predstavlja Isusa Krista pobjednika nad smrću, i koja goreći i nestajući daje svjetlo, i sam trošeći se za druge postao svjetlom. Kazao je da je po njegovu liku tijekom minulih 40. godina u ovoj župi bila prisutna Božja snaga, i da su po svečevu primjeru i zagovoru na istom svjetlu Isusa Krista bili ražareni mnogi ljudi, opredijelivši se potrošiti u služenju Bogu i ljudskom dostojanstvu. Zahvalio je Gospodinu Isusu što je u ovoj župi po zagovoru svoga vjernog sluge sv. Leopolda Mandića 40 godina ulazio u ljudske nemoći i liječio ih.
Homiliju je biskup Antun započeo svjedočanstvom vjernika koji su prošlog mjeseca hodočastili u zagrebačku Katedralu i u crkvu u Dubravi204 kako bi iskazali poštovanje smrtnom tijelu sv. Leopolda Mandića. Na upit što su tom prigodom doživjeli, odgovorili su kako su u blizini Leopoldova smrtnog tijela osjetili da im je Bog blizu. Bio sam obradovan odgovorom, rekao je biskup, ustvrdivši kako nam je Bog blizu upravo po svecima, i da sveci nisu veliki ponajprije zato što su oni nešto činili, nego zato što su kao slabi, krhki ljudi omogućili Bogu da u njima i kroz njih ostvaruje svoje djelo. Kazao je da je sv. Leopold bio malen tjelesnim stasom, ali velik srcem, jer je od malena u pobožnoj obitelji naučio živjeti u Božjoj blizini te shvaćati i ostvarivati svoje postojanje u njegovim dimenzijama. Naglasio je da se čovjekova veličina ne mjeri centimetrima, niti po onome što ima u rukama ili što zna svojom glavom, niti po onome što je proizveo gospodarenjem, nego ponajprije i na kraju po onome tko je postao u svom srcu.
Tumačeći ulomak iz Izaije proroka, naviješten u provom čitanju, biskup je podsjetio nazočne da se temeljni događaj našeg postojanja zbio kad je u našu ljudsku slabost i krhkost po svetom krštenju ušao Isus Krist snagom svoga Duha te se u nama počelo događati ono što može Bog koji je Ljubav, kako nas uči sv. Ivan u današnjem drugom čitanju. Apostol nas uvjerava da je Bog prvi ljubio nas, da je inicijativa Božje ljubavi u Isusovoj smrti na križu išla za nas do krajnjih granica, i da se po toj Božjoj ljubavi dogodio novi čovjek, u kojem život pobjeđuje smrt. Primijenivši biblijska čitanja na sv. Leopolda, biskup Antun je ustvrdio da je on bio takav novi čovjek u kojem je prebivao Duh Božje ljubavi. Četrdeset godina u Padovi Leopold je sjedio zatvoren u ispovjedaonicu, gdje ga ljudi nisu vidjeli, ali su ga po Duhu koji je bio u njemu, osjetili oni koji su bili srca slomljena, pritisnuti brojnim nevoljama, bolešću, neimaštinom, sukobima, ranjeni grijehom, koji razara ljude daleko teže od tjelesnih rana Zahvaljujući daru Duha Božjega, čitao je ljudima savjest, znao im točno progovoriti o njihovu grješnom stanju prije negoli su oni sami išta rekli, da bi ih povjerio Božjoj ljubavi. Bio je služitelj Božjeg milosrđa.
Biskup je ustvrdio da je u toj činjenici razlog zašto je papa Franjo upravo njega postavio za jednoga od zaštitnika Godine milosrđa u kojoj se nalazimo. To je također razlog da je njegovo tijelo iz Padove preneseno na nekoliko dana k nama u Zagreb. Podsjetio je župljane da je sv. Leopold na neki način trajno među njima prisutan po relikviji, djeliću njegova tijela u njihovoj župnoj crkvi, kako bi im svjedočio da Bog snagom Duha i kroz našu slabosti, krhkost i prolaznost može ostvarivati svoja velika djela. Istaknuo je da je sv. Leopold svjedok jednoga svijeta koji nama u Hrvatskoj kao da sve više nedostaje. U javnom životu ljudi su postali grubi i neprijateljski raspoloženi jedni protiv drugih, jedni o drugima ružno govore. Osjećamo kako su nam potrebne duhovne dimenzije našeg postojanja, po kojima i u najtežim situacijama možemo dostojanstveno živjeti. Našu nutarnju pokvarenost i zloću može izliječiti samo Duh Božje ljubavi. Zahvalio je sv. Leopoldu što je, ne teoretski, nego svojim životom posvjedočio, napose onima koji su dolazili k njemu na ispovijed, kako se liječi čovjek ranjen iznutra, u srcu i savjesti, i kako se milosrđem Božjim dižemo u svom dostojanstvu.
Podsjetio je nazočne da je sv. Leopold Hrvat, i da je papa Pavao VI. proglašavajući ga blaženim, 2. svibnja 1976. rekao da je on iz Boke Kotorske došao u talijanski grad Padovu, i ondje četrdesetak godina vršio službu ispovjednika, liječeći dušu tamošnjega naroda. Voleći svoju domovinu i svoj narod, nije prezirao druge, nego dapače, tom svojom hrvatskom ljubavlju volio je i Talijane, služio zdravlju njihove duše. Time je povezao ljude u njihovoj različitoj nacionalnoj pripadnosti. Biskup je upozorio da samim time što je nešto hrvatsko nije odmah i dobro. Ako je u onom što nazivamo hrvatskim prisutna sebičnost, napose mržnja protiv drugoga, uzrok podjela i sukoba među ljudima, tada je to nečisto hrvatstvo. Pozvao je nazočne da poput sv. Leopolda svoje hrvatstvo ispune evanđeoskim vrijednostima. Hrvatstvo pretvoreno u ideologiju prestaje biti rodoljubljem. Naš hrvatski svetac Leopold Mandić nam je poziv i poticaj da u spomenutom pogledu ispitamo svoju savjest na različitim razinama: od političke preko obiteljske pa do naše crkvene.
Potom je biskup naviještenim evanđeljem osvijetlio lik sv. Leopolda. Sveci su ljudi koji su nastojali živjeti Evanđelje. Isus za sebe kaže da je dobri pastir, a ne najamnik, jer život polaže za svoje ovce, što je na svoj način svjedočio naš hrvatski svetac. Mi postajemo vlastiti najamnici, ustvrdio je biskup, kad sebe svedemo na svoju sebičnost. Tek kad počnemo živjeti odnos nesebičnosti prema drugome, počinje se u nama događati dinamizam Božje ljubavi, istinski život. Biskup je zamolio sv. Leopolda da posreduje kod Boga kako bi se u nama snažnije nastanila Božja ljubav, da nas njegovo milosrđe liječi od naše nutarnje ranjenosti. Spomenuo je da je sv. Leopold silno trpio zbog činjenice da su katolici i pravoslavci međusobno podijeljeni, te je želio cijeloga svog života djelovati za njihovo jedinstvo za koje moli Isus u današnjem evanđelju. Kad mu je bila dodijeljena služba ispovjednika, shvatio je da on svojom vjernošću i žrtvom u ispovjedaonici služi ekumenizmu. Biskup je naglasio da kršćane nije podijelio Bog, nego sebičnost i zloća kojom su ranjeni, a nisu je povjerili Isusu Kristu da je izliječi. Završavajući homiliju ustvrdio je da nas sv. Leopold potiče da molimo za liječenje rane kršćanske podijeljenosti, ali i one među nama katolicima, i da se trudimo prevladavati je vjernošću Isusu Kristu. Zamolio je sv. Leopolda da blagoslovi sva naša nastojanja da budemo iskrenije Božji te mu zahvalio za četrdesetgodišnju zaštitu nad ovom župom.
Na svršetku slavlja biskup je zahvalio župniku Mariću za njegovo 36-godišnje vođenje župe sv. Leopolda Mandića u Požegi a sadašnjem župniku Juriću za nastavak toga služenja i za sve što je u pripravi za današnje slavlje u suradnji sa župljanima ostvario, te je na daljnji život župe zazvao Božji blagoslov.