BISKUP ŠKVORČEVIĆ NA SPOMENU STOTE OBLJETNICE SMRTI IVE DULČIĆA U DUBROVNIKU

3

Ove godine 11. kolovoza stota je obljetnica rođenja Iva Dulčića, slikara izvanredno bogatog opusa, napose sakralnog sadržaja. U palači Sponza u njegovu rodnom Dubrovniku održano je 8. kolovoza svečano predstavljanje monografije „Ivo Dulčić“ autora Igora Zidića, kojoj su izdavači Požeška biskupija, Matica hrvatska Zagreb i Moderna galerija Zagreb. Predstavili su je požeški biskup mons. dr. Antun Škvorčević, dr. Damir Barbarić, potpredsjednik Matice hrvatske, ravnateljica Moderne galerije u Zagrebu Biserka Rauter Plančić, povjesničarka umjetnosti dr. Željka Čorak, povjesničar umjetnosti iz Dubrovnika Marin Ivanović te sam autor Igor Zidić. Na svečanosti je bio nazočan i dubrovački biskup mons. Mate Uzinić.
Prethodno je toga dana biskup Škvorčević zajedno s umjetnikovom suprugom Miroslavom Dulčić pohodio grob Ive Dulčića na groblju sv. Mihaela na Lapadu te služio za njega misu zadušnicu u dubrovačkoj Katedrali. Na predstavljanju monografije biskup je progovorio o svojoj osobnoj povezanosti sa slikarom Dulčićem, zahvalio njegovoj supruzi na darovnici slika po kojoj je on prisutan i u Požegi te istaknuo da je to bio razlog što je poticao i pomagao da Igor Zidić, najvrsniji njegov poznavatelj i štovatelj o stotoj obljetnici njegova rođenja napiše monografiju u izdanju triju spomenutih ustanova. Iznio je nekoliko misli na koje ga – kako je kazao – pokreće Ivo Dulčić svojim djelima a Igor Zidić svojom knjigom.
Ukazao je na to da je imenica „umjetnik“ koju primjenjujemo i na Ivu Dulčića ponešto dvoznačna i na neki način „sugerira da se on bavio nečim umjetnim, nestvarnim pa stoga sporednim i suvišnim“. Nastavio je: „Suvremeno globalizacijsko društvo usmjerava naš pogled i očekivanja na proizvodno-potrošačku razinu za koju umjetnost kao da gubi svoje mjesto i značenje, svodeći čovjeka na jednodimenzionalnost. Kao da se ponavlja starozavjetna vladavina idola, proizvod ljudskih ruku, za koje psalmist kaže a prorok Izaija i Isus tumače da ‘usta imaju, a ne govore, oči imaju, a ne vide, uši imaju a ne čuju, nosnice a ne mirišu’ i da su takvi i ‘svi koji se u njih uzdaju’“. Biskup je ustvrdio: „Uistinu postoji danas i u hrvatskom društvu nemoć vidjeti i čuti dubinu stvarnosti. Kad to kažem, ne mislim na fizičke oči i uši, nego na onu moć čovjekova duha kojom on vidi više od pojavnoga, čuje dublje od zvukovnoga što završava u ušima i ne dopire do srca“.
Potom je kazao: Kad se pojavi netko poput Iva Dulčića tko se ne da sputati u nikakve ideološke i druge tijesne okvire, tada nam progovaraju svjedoci koji svojom osjetljivošću duha tumače stvarnost u njezinim istinskim dimenzijama kojoj više po srcu nego po znanju i imanju pripadamo. Dulčićeva umjetnička djela u službi su te istine za koju Isus kaže da oslobađa: ‘Istina će vas osloboditi’ (Iv 8,32). Njegov Stradun, plaža, požar na otoku, portreti ljudi i drugo što je naslikao oživjelo je navedene stvarnosti u nekoj dimenziji koja nadilazi pojavnu i opipljivu razinu, uvodi nas u svijet duha gdje nestaju granice, izranja punina i cjelovitost postojećega, susrećemo sebe u mjerama sklada i smisla. Dulčićeve oči koje vide pomažu i našim očima da progledaju. Postajemo tako dionicima blaženstva o kojem je Isus prozborio svojim učenicima: ‘Blago očima koje gledaju što vi gledate! Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!’“
Biskup se zatim osvrnuo na sakralno slikarstvo i rekao: „Sve spomenuto ima osobito značenje za Dulčićevo sakralno slikarstvo za koje neki misle da je bilo udaljavanje ili lutanje od nekog slikarskog kanona koji je trebalo slijediti i suvremenom umjetničkom izrazu kojem je trebalo pripadati. Pribojavam se da je taj sud posljedica onodobnog ideološkog pristupa slikarovoj društvenoj ulozi koji nije poštivao slobodu duha. Uvjeren sam, napose polazeći od Dulčićeva Krista Kralja u splitskoj crkvi Gospe od zdravlja, da je njegovo sakralno slikarstvo izraz njegove najdublje izvornosti, nutrine koja se susrela s bogoljudskom snagom Isusove osobnosti, iskustva Božje ljubavi koja se u Isusovu križu očitovala jačom od smrti. Bezgranični Božji svijet s kojim se na svoj način u vjeri susreo nije bio za njega ograničenje, nego oslobođenje da ne robuje ničijem izrazu, nego bude izvoran u isitni koja ga je nosila. Na neki način Dulčićevo slikarstvo bilo je odgovor na Isusov poziv upućen Petru: „Duc in altum“ (Lk 5,4) izvezi na pučinu, zaveslaj dublje, šire, dalje, više, potraži istinu o čovjeku u Isusu Kristu i njegovoj pobjedničkoj snazi nad silama zla i smrti, pronađi u njemu puninu slobode i smisla.
Ako postoji bogoduho Pismo, kako uvjerava sv. Pavao Timoteja, koje uvodi u duboko zajedništvo Božjeg života, usuđujem se govoriti i o bogoduhim slikama, kod istočnjaka su to ikone, koje nas stavljaju u Prisutnost Isusa Krista, nadilazeći materijalnost platna, kista pa i same boje te nas na svojevrstan sakramentalan način uvode u zajedništvo s njegovom pobjedom nad smrću. To je sakralno slikarstvo kojem je mjesto u liturgijskom prostoru kako bi vjernicima pomoglo u njihovu uzdizanju Bogu, sudjelovanju u otajstvu koje se slavi. Dulčić je snažan i jedinstven protagonist takvog slikarstva u XX. stoljeću upravo po onom što je iskustveno duhovno proživljavao i to pretočio u sliku kao živu stvarnost svoje osobnosti u kojoj se u uvjerljivoj sintezi susretalo ljudsko i božansko, nebesko i zemaljsko. Bilo je u njegovo doba slikara koji su se bavili biblijskim i religioznim temama, čije se slikarstvo ipak ne može nazvati sakralnim jer je ostalo na izvanjskosti, nesposobno izraziti nutarnju dubinu božanske stvarnosti. Tako Dulčić svojim djelima pokreće raspravu o sakralnom i religioznom slikarstvu koju bi i danas trebalo promaknuti u hrvatskom društvu, zauzimajući se za dijalog između vjere i kulture, Crkve i umjetnosti.“
Na kraju je biskup Zaključio: „Poznato nam je kako je Isus, ispričavši određenu prispodobu ili navijestivši neko otajstvo znao uzviknuti: ‘Tko ima uši neka čuje’ ili ‘Tko ima uši da čuje, neka čuje’ – a ja bih dodao ‘Tko ima oči neka vidi’! Monografija Igora Zidića je upravo takav poziv pred stvaralačkim djelima Iva Dulčića. Stavom sabrane poniznosti Zidić pred svakom njegovom slikom osluškuje dubinu, mjeri širinu, snagu i visinu koja iz nje progovara i otkriva dimenzije stvarnosti u koje nas ona želi uvesti. Stoga njegova monografija nije tek obimna zbirka informacija o Dulčiću i njegovim djelima koja zadovoljava umnu znatiželju, nego svjedočanstvo o istini o kojoj je umjetnik u njima progovorio i duhu koji ga je zahvatio. Odsada Zidićeva monografija postaje neizostavnim priručnikom u iščitavanju Dulčićevih djela koja nam pomažu da s njime bolje vidimo i čujemo svijet kojem pripadamo i otkrivamo smisao za kojim tragamo. Stoga Igoru Zidiću još jedanput velika hvala, a njegovu Ivi Dulčiću neka je sretno u onima koji će monografiju čitati.“