BISKUP NA PROSLAVI SV. IVANA KAPISTRANA U ILOKU

8

Požeški biskup msgr. Antun Škvorčević predvodio je euharistijsko slavlje u nedjelju, 23. listopada u svetištu sv. Ivana Kapistrana u Iloku, zaštitnika župe i grada Iloka. S njim su u koncelebraciji bili svećenici Vukovarskog dekanata na čelu s dekanom fra Ivicom Jagodićem, gvardijanom fra Ivanom Utješinovićem te ostali oci franjevci koji su tijekom zadnjih godina bili na službi u župi Ilok. Nakon što su se vjernici, pripadnici vojske, policije, branitelji te svećenici okupili oko obližnje kapele sv. Ivana Nepomuka, uslijedila je molitva i blagoslov s relikvijom sv. Ivana Kapistrana te procesija do crkve gdje je potom počelo euharistijsko slavlje.
Na početku slavlja biskup Antun je izrazio radost što danas zajedno s okupljenim vjernicima može proslaviti dan prijelaza sv. Ivana Kapistrana s ovoga svijeta u vječnost, rekavši da je on odavde otišao tjelesno, odložio smrtnost, ali je ostao živ prisutan među nama u onoj snazi uskrslog Gospodina u kojoj je cijeloga života djelovao ovdje na zemlji. Podsjetio je da se u svečevom relikvijaru nalazi komadić njegova raspadljivoga smrtnog tijela, i da mi štujemo njegovu relikviju i njegov grob zbog toga da se podsjetimo kako je i u njegovom krhkom i prolaznom tijelu progovorila ona snaga Isusova Duha koja je pobijedila smrt. Zamolio je sv. Ivana Kapistrana da moli za okupljene vjernike, ali i za sve druge u našoj Domovini, da bi što snažnije u njih ušla upravo ta pobjednička snaga Isusove ljubavi te prošavši ovom zemljom u slabosti i krhkosti, dospjeli u onu vječnost u kojoj se sv. Ivan sada nalazi.
Na početku homilije biskup je Antun je zapitao nazočne kako su, rekavši kako puno toga što se danas događa u Hrvatskoj nije dobro, i da nas u to nisu uvjerili ni političari, ni gospodarstvenici niti netko drugi, nego nas je u to uvjerio živi Bog, koji je u naše srce upisao da mi nismo stvoreni za ovdje, nego za onu puninu koju nam samo Bog može dati. Ustvrdio je da, kad ne bi bilo te dubine za kojom svaki dan čeznemo, mi bismo bili najnesretnija bića na ovom svijetu. Spomenuo je ruskog pisca Dostojevskog koji je govorio da životinje imaju u sebe upisanu formulu kako se trebaju ponašati i po njoj ostvaruju smisao svog postojanja. Za razliku od životinje, koja je čudesan sustav u kojem se ostvaruje život, ali je taj sustav zatvoren, jedino čovjek je otvoren sustav, rekao je biskup, pojasnivši da ono što je u nama ljudima otvoreno jest dah Božji koji je Bog udahnuo u nas, i da taj duh u nama sluti i osjeća kako mi nismo stvoreni za ovdje, nego za vječnost.
Naglasio je da je tu istinu o nama na poseban način živio sv. Ivan Kapistran. Podsjetivši na najvažnije podatke iz njegova života, biskup je rekao da je Ivan kao odvjetnik imao svjetovnu karijeru i bogatstvo i da je bio važna osoba u ondašnjem društvu, ali da je zbog ljudske zloće i pokvarenosti sve to izgubio. Međutim, Ivan se nije zaustavio pred tom činjenicom zla i nije rezignirano zaključio da se u životu ništa ne isplati i da sve na koncu završava u zlu, nego je osluškivao govor neba, i to ponajprije onaj Božji govor koji je bio zapisan u njegovu srcu, a onda i onaj Božji govor koji je zapisan u Svetom Pismu, u objavi Isusa Krista u iskustvu Crkve. I nakon osluškivanja Božjeg govora u sebi i oko sebe zaključio je da ga njegovo srce i duša ne varaju, i da ga je Bog kroz nevolju koja mu se dogodila pozvao da krene novim putem. Čovjek je biće kojeg ne može ispuniti nikakvo bogatstvo i potrošnja materijalnih dobara. Najteže što se čovjeku može dogoditi jest nutarnja praznina, jer se od praznine ne može živjeti. Lišen materijalnog bogatstva Ivan je krenuo putem srca, nutrine i prisutnosti Božje u sebi i sav se pretvorio u propovjednika Božje riječi. Poslušao je Isusovu riječ iz današnjeg evanđeoskog ulomka u kojem Isus šalje apostole propovijedati Evanđelje, dajući im moć izgoniti zloduhe i liječiti bolesne. Biskup je ustvrdio da je teško biti bolestan tjelesno, ali da je još teže biti bolestan duhovno, a mi ljudi jesmo upravo to – duhovni bolesnici, jer smo ranjeni zloćom, pokvarenošću, sebičnošću i u konačnici smrću. Kazao je da Isus ima lijek za to naše bolesno stanje – Božju Riječ koja ozdravlja dušu, i da zato šalje svoje učenike navješćivati je svakom čovjeku. Velika je radost kad čovjeku ozdravi tijelo, ali još je veća radost kad mu ozdravi duša. U tom smislu razumljivo je zašto Pavao svog vjernog učenika Timoteja, u ulomku drugog čitanja, zaklinje samim Isusom Kristom da propovijeda Božju Riječ, jer će na taj način ljudima omogućiti da u njih uđe Božja moć koja ih čisti i ozdravlja. Ivan Kapistran se sav stavio u službu propovijedanja Božje riječi u njegovo doba koje je bilo prepuno sukoba, a na ovim našim prostorima vodile su se bitke protiv Osmanlija za slobodu.
Potaknut ulomkom iz prvog čitanja u kojem Sirah pravednika opisuje kao biće koje voli mudrost, biskup je najprije protumačio razliku između mudrosti i znanja, a potom između pravednika i bezbožnika. Podsjetio je nazočne kako u posljednje vrijeme s raznih govornica slušamo kako Hrvatska treba biti zemlja znanja, i to je dobra poruka, ali su nam u Hrvatskoj daleko potrebniji mudri ljudi koji računaju s Bogom, koji su moćni duhom, jači od zloduha i koji raskrinkavaju njegove zamke. Pojasni je da je znanje ono što smo naučili u školi; instrumentarij, sredstvo pomoću kojega čovjek organizira svoj život na društvenoj razini, naglasivši da za ulazak u raj nije dovoljno samo znanje, nego da je potrebna vjera. Kad vjerom čitamo ono što je Bog upisao u dubinu našeg bića, u našu savjest krećemo se u svijetu duha, koji nadilazi ono do čega mi možemo doprijeti našim znanjem, i na taj se način uzdižemo na razinu mudrosti. Mudrost dakle, za razliku od znanja nije jednodimenzionalno funkcioniranje čovjeka, nego je povezana sa savješću, srcem, vjerom, s cjelovitošću istine o nama ljudima. Potom je protumačio da su pravednici oni ljudi koji su svojom vjerom sebe smjestili u Božje ruke, i koji se ničega ne boje jer znaju da je njihova sudbina u Bogu. Bezbožnici su pak oni koji Božju stvarnost ne vide dobro, i onda Božje projekte stavljaju u stranu te zbog toga ostaju zarobljenici svojih grješnih ljudskih planova i kombinacija, svojih sebičnosti i nemoći te ne kraju završavaju kao gubitnici.
Nastavljajući razmišljanje o sv. Ivanu Kapistranu biskup je rekao da je on je u svom propovjedničkom žaru prokrstario cijelom Europom, da je dospio i do naših krajeva, i tu kršćanskim vojnicima, dok su branili ove prostore od osmanlijske najezde, neprestano govorio da ne smiju biti protiv nikoga, pa niti protiv neprijatelja s kojim biju bitke, nego da uvijek trebaju biti za Boga, oslonjeni isključivo na Božju pomoć i nikad ne povjerovati da je njihova snaga u kesi, torbi, oružju ili bilo čemu drugom, što Isus zabranjuje svojim učenicima nositi sa sobom, dok propovijedaju njegovo Evanđelje. Rekao je kako je jučer – na blagdan sv. Ivana Pavla II., utemeljitelja naše Biskupije, u požeškoj Katedrali pripadnicima 123. požeške brigade na misnom slavlju prigodom 25. obljetnice njezina osnutka – rekao da su hrvatski branitelji izvojevali pobjedu u Domovinskom ratu ne zato što su u nj krenuli s osjećajima mržnje prema neprijateljima i želje za osvetom, nego s osjećajem ljubavi za svoju Domovinu, čiju slobodu i dostojanstvo su željeli obraniti. Podsjetio je nazočne da su poput sv. Ivana Kapistrana, koji je u svoje vrijeme pratio kršćanske vojnike u ratovima s Osmanlijama, i naši svećenici u Domovinskom ratu pratili hrvatske branitelje i neprestano im ponavljali Božju istinu da se strategijom protiv drugoga nikad ne pobjeđuje, ni u ratu, ni u obitelji, ni u politici, ni u gospodarstvu, nego uvijek i svugdje strategijom ljubavi za ono što je dobro, vrijedno i plemenito. Naglasio je da se toj strategiji »za« Božje pobjedničke ljubavi učimo na svakoj svetoj misi u kojoj se obnavlja Isusov »za nas«, i kad se pričestimo, postajemo sakramentalni dionici Isusovog opredjeljenja »za nas«, moćni živjeti jedni za druge. »Vaša iločka i naša hrvatska šansa nisu sustavi koje ćemo mi smišljati, nego onaj pobjednički sustav koji je Bog smislio u križu i uskrsnuću svoga Sina Isusa Krista«, poručio je biskup nazočnima. Podsjetio ih je na nauk Drugoga vatikanskog sabora da sveci nisu ljudi koji su u prvom redu činili neke izvanredne stvari, već ljudi koji su dopustili Bogu da on u njima ostvaruje svoj pobjednički sustav. Rekao je da u tome leži i smisao našeg kršćanskog štovanja relikvija. Krhki i propadljivi posmrtni ostaci nekog sveca podsjećaju nas na moć koju je Bog nekoć u tom smrtnom tijelu očitovao. Završavajući homiliju biskup je naglasio da sv. Ivan Kapistran nama danas, kad sa svih strana slušamo jadikovke kako se ništa ne može promijeniti nabolje i kako se ništa ne isplati poduzimati, poručuje da se isplati biti Božji, i da s Božjim sustavom i strategijom njegove ljubavi za nas, svaki čovjek može uspjeti na razini svoje jedinstvene i neponovljive osobe i dubine svoga bića.
Na svršetku euharistijskog slavlja, fra Ivan Utješinović, gvardijan i župnik uputio je riječ zahvale biskupu Škvorčeviću na spremnosti i otvorenosti da na sam Dan grada i zaštitnika župe Ilok predvodi slavlje i uputi pastirsku riječ. Biskup se zahvalio brojnim vjernicima, vojsci, policiji te predstavnicima vlasti na trenutku zajedništva i molitve u kojoj je osjetio iločko molitveno srce i duh te zazvao Božji blagoslov zagovorom sv. Ivana Kapistrana.