MJESEČNI SUSRET TRAJNE FORMACIJE MLADIH SVEĆENIKA I ĐAKONA U POŽEGI

5

U prostorima Odgojno-obrazovnog centra u Požegi, 5. prosinca održan je redoviti mjesečni susret trajne formacije mladih svećenika i đakona. Nakon molitve Trećeg časa riječ pozdrava uputio im je biskup Antun Škvorčević. Polazeći od činjenice da su se svećenici i đakoni zbog radova na ulazu u Dvoranu bl. Alojzija Stepinca Biskupskog doma ovom prigodom iznimno okupili u školskoj učionici Odgojno-obrazovnog centra, opisao je trajnu formaciju kao svojevrsnu školu, ne u smislu pohađanja ustanove kojoj je cilj pružiti informacije za njihovo obrazovanje, nego u smislu osobne izgradnje svakoga pojedinog od njih.
Podsjetio ih je da je čovjek – za razliku od stvarnosti oko njega – otvoreni sustav, on je duhovno biće, ustvrdivši da je trajna formacija nastojanje oko cjelovita rasta po mjeri Duha i zato nikad dovršena. Upozorio je da bi mladi svećenik, koji ne bi bio otvoren vlastitoj izgradnji putem trajne formacije, posvjedočio ravnodušnost prema onome što se događa s njime kao bićem duha. Aktualizirajući ulomak kratkog čitanja, u kojem prorok Izaija govori o ostatku Izraela i Bogu jakom, rekao je nazočnima da su oni članovi svojevrsnog ostatka Božjeg u suvremenom društvu, koji mu svjedoči vjernost usred civilizacije koja načinom svoga života pokazuje da joj on nije potreban. Ustvrdio je da je „dan“ o kojem govori prorok, upravo ovaj trenutak, pozvavši svećenike i đakone da danas usred vlastitih slabosti prepoznaju prigodu za susret s Bogom jakim. Uvodeći u temu izlaganja naglasio je da se problematici rada može pristupiti s krivih polazišta, doživljavati ga kao kaznu. Istaknuo je kako teologija rada povezuje čovjekovu aktivnost s kreativnom sposobnošću koju mu je darovao Bog te je on radom Božji sustvaratelj. Naglasio je da svećeništvo nije bilo kakav rad, nego povezan s poslanjem, sastavni dio svećeničke duhovnosti. Podsjetio je da se u doba komunizma svećeničko poslanje odvijalo ograničeno na sakristiju, ali da se sada u demokratskom hrvatskom društvu tom djelovanju otvaraju nove evangelizacijske mogućnosti, osobito na javnoj razini. Jedno od temeljnih pitanja sadašnjega pastoralnog djelovanja je kako što kvalitetnije i plodonosnije iskoračiti na javno područje. Preduvjet takvog djelovanja biskup Antun vidi u prevladavanju poimanja Crkve kao zatvorene zajednice, u njezinu otvaranju novim oblicima svećenikove suradnje s vjernicima laicima, koje Požeška biskupija promiče napose po župnim pastoralnuim vijećima. U tom smislu spomenuo je i djelovanje novih udruga i pokreta, koji su zastupanjem kršćanskih vrijednosti u javnosti kroz aktivnosti uobičajene u demokratskim društvima, postigli ohrabrujuće i poticajne uspjehe, što je poziv i svećenicima na nove oblike pastorala.
Potom je nastupio dr. Vladimir Dugalić, profesor moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, s izlaganjem pod naslovom »Teologija rada s posebnim naglaskom na svećenikov rad. Suvremeni problemi i izazovi«. U prvom dijelu izlaganja predavač je govorio o tome kako se poimanje rada tijekom povijesti mijenjalo: od antičke Grčke preko kršćanskog poimanja u srednjevjekovnom i novovjekovnom razdoblju, sve do suvremenih poimanja rada, s osobitim naglaskom na teologiju rada sv. Ivana Pavla II. U drugom dijelu izlaganja prof. Dugalić je govorio o naravi svećeničkog rada koji je drugačiji od drugih oblika rada, ustvrdivši da svećenikov rad nužno proizilazi iz njegove svećeničke duhovnosti. Rekao je da se suvremeni svećenik u svom radu treba čuvati da ne upadne u napast funkcionalizma, i ne svede svoj rad na uslužnu djelatnost u okviru zadanog radnog vremena, naglasivši da kad svećenik radi, on ne obavlja neki posao za koji mu pripada pravedna plaća, niti je on nakon što ga obavi slobodan posvetiti se aktivnostima po svom slobodnom nahođenju, jer svećeništvo nije zanimanje, nego poziv darivati se i služiti zajednici cjelodnevnom raspoloživošću. U trećem dijelu izlaganja iznio je moralno-pastoralne implikacije poimanja svećenikova rada kao potpunog i služenja zajednici kojoj je poslan, a progovorio je i o važnosti svećenikova »slobodnog vremena« i odmora, ne kao vremena dokolice, nego vremena posvećenog njegovoj osobnoj izgradnji i duhovnosti.
Nakon stanke za odmor uslijedila je rasprava tijekom koje su sudionici postavljali pitanja i tražili pojašnjenja te iznosili osobna iskustva iz svoga svećeničkog rada. Potom su se uputili u kapelu Odgojno-obrazovnog centra, gdje su svoja razmišljanja o radu pretočili u molitvu. Susret je završio objedom u Svećeničkom domu.