BOŽIĆ U POŽEŠKOJ KATEDRALI

5

Na svetkovinu Rođenja Gospodnjega, 25. prosinca u požeškoj Katedrali biskup Antun Škvorčević predvodio je svečano euharistijsko slavlje u zajedništvu sa svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i iz Župe sv. Terezije Avilske. Na početku je biskup čestitao nazočnima dvadeseti Božić u Požeškoj biskupiji, rekavši da se »danas ponovno zaustavljamo pred otajstvom Božje nedokučive ljubavi, koja je smislila biti blizu nama ljudima na našem životnom putu po prisutnosti Sina svoga rođenog kao čovjeka u betlehemskoj štalici“.

Ustvrdio je da ono »što je Bog naumio s nama u Isusu Kristu nikada do kraja ne uspijevamo doseći«, ali da i danas vjerom želimo dublje prodrijeti u to otajstvo. Pozvao je nazočne da u ovu svetu misu uključe »sve svoje radosti, tjeskobe, muke, uspjehe i neuspjehe« s molitvom da »Isus koji je za nas postao čovjekom sve to preuzme i preobrazi svojom božanskom snagom«. U homiliji biskup je najprije upozorio na snažnu činjenicu da se već dvije tisuće godina, od skromnih betlehemskih pastira i smjernih mudraca do danas, veliki broj ljudi neprekinuto spominje Isusova rođenja. Kazao je da rođendane drugih ljudi nakon njihove smrti više ne slavimo, nego se sjećamo dana njihova odlaska s ovoga svijeta. Isusovo je rođenje izvanredan podatak, događaj Božji ‘za nas’, neizbrisivo upisan u svijest čovječanstva te i danas pokreće mnoštva ljudi, koji u Isusu Kristu prepoznaju dostojanstvo što im ga je Bog udijelio, kazao je biskup. Pozvao je nazočne da se danas utvrde u povijesnoj činjenici Isusa Krista, obnove u vjeri tko su u njemu postali te mu zahvale za taj dar.
Podsjetio je zatim na svoju božićnu poruku, koju je uputio vjernicima Požeške biskupije, pod naslovom »Tijelo je moje – za život svijeta«, koja se danas čita u svim župama, te je preporučio vjernicima da nakon svete mise uzmu biskupijsko glasilo „Zajedništvo“ i u njem je pročitaju. Obrazložio je kako je ovog Božića izabrao za razmišljanje temu kruha i tijela zato što se o 20. obljetnici Požeške biskupije nalazimo u pripravi za Treći Biskupijski euharistijski kongres, 24. rujna 2017., kazavši kako sam Isus govori o svom tijelu kao putu kojim ostvaruje Božji spasenjski naum „za nas“. To je ono tijelo koje je bilo položeno u jaslice, na križu izmučeno, slavno uskrsnulo i u svetoj euharistiji prisutno za nas.

Osvrćući se na tvrdnju sv. Ivana u Evanđelju da je Riječ tijelom postala, biskup je upozorio da tijelo nije samo materijalna stvarnost, krhkost i prolaznost, nego je ono više od biologije i kemije, jer se u njem očituje naša neponovljiva i jedinstvena osoba. Naglasio je da sličnu ulogu ima i riječ kao sredstvo komunikacije jedne osobe s drugom, da je ona više od zvuka koji ulazi u naše uši, nositelj sadržajnog smisla osobe koja je izgovara. Protumačio je vjernicima kako sv. Ivan prikazuje cijelu povijest kao djelo Riječi, Isusa Krista, koji je na početku stvoriteljska Riječ, potom Riječ koja je tijelom postala, ušla u našu ranjenost zlom i smrću da bi nas oslobodila za puninu života, Riječ u kojoj sve postojeće postiže svoj konačni smisao. Istaknuo je da s obzirom na naš život posredničku ulogu ima znanost, gospodarstvo, kultura i druge ljudske vještine, ali da je po tvrdnji današnjeg ulomka iz Poslanice Hebrejima Isus Krist jedini posrednik između Boga i ljudi koji ostvaruje pobjedu nad smrću. Kazao je da tu Isusovu moć Ivan oslikava i simbolom svjetla. Kao što svjetlo pobjeđuje tamu, tako Isus Krist pobjeđuje zlo i smrt. Tek kad je priroda oko nas obasjana svjetlom, vidimo je u njezinoj punoj stvarnosti. Tako i naš život, obasjan Isusom Kristom prepoznajemo u punini smisla koji mu on daje svojom ljubavlju, pobjednicom nad smrću. Pozvao je nazočne da učine sve kako bi Isus Krist bio istinsko svjetlo njihova života, da ne dopuste trgovačko-potrošačkom mentalitetu isprazni im Božić od njegova pravog značenja.

Upozorio je na dramu o kojoj govori apostol Ivan u naviještenom Proslovu svog Evanđelja: »K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše«. Rekao je da smo trajno izloženi napasti ne prihvatiti Isusa Krista u onoj veličini i istini koja nas jedina oslobađa i donosi smisao našeg postojanja, nego da Božić pretvorimo u neku našu djelatnost, iskoristimo za neke ljudske svrhe. Spomenuo je kako je nedavno u razgovoru s jednom skupinom ljudi čuo primjedbu da trgovci najviše razmišljaju o Božiću. Dodao je da su i štandovi na nedavno obnovljenom trgu ispred požeške Katedrale postavljeni gotovo do njezina ulaza predstavljali određenu napast da našu pripravu za Božić zaustave na trgovačkim policama.
Podsjetio je kako u komunističko vrijeme nije bilo Božića u javnosti, ali su crkve bile pune ljudi koji nisu dopustili da im ga netko otme iz srca. Kazao je da se danas o Božiću govori na svim razinama naše javnosti, ali da je opasnost da on nestane u srcu i da ga sve manje slavimo u crkvi. Izrazio je uvjerenje kako su oni koji su nastojali sudjelovati na misama zornicama, ispovjedili se, svjedočili osjetljivost za siromašne i osamljene, otvarali srce za božićno Svjetlo koje pobjeđuje mrak, iskusili Božić u njegovim dubokim sastavnicama. Pozvao je nazočne da omoguće Isusu Kristu, Riječi koja ih je pozvala u život i raskinula okove njihove prikovanosti za smrt, da svojim pobjedničkim svjetlom trajno raspršuje njihovu životnu tamu i bude njihov smisao. Zaželio im je puno mira i radosti u duši.