Četrnaesta nedjelja kroz godinu (09.07.2017.)

4

LECTIO

1. čitanje: Knjiga proroka Zaharije 9, 9-10

Ovo govori Gospodin
⁹ »Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska!
Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan,
krotak jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.
¹⁰ On će istrijebit kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema,
on će istrijebit luk ubojni, on će navijestit mir narodima.
Vlast će mu se proširit od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje.«

Riječ Gospodnja

Drugi dio knjige proroka Zaharije djelo je drugog autora (kojeg nazivamo Deuterozaharija). I povijesni kontekst je drugačiji: ovdje nema najave skore obnove Davidova kraljevstva, više se ne govori niti o izgradnji hrama. Narod, razočaran i ravnodušan, mora pojmiti nadu s mnogo širih obzorja. I zbog toga ovo proročanstvo ovdje, izrazima kojima se slavi Gospodinovo kraljevanje i dolazak mesijanskog doba, poziva na radost i pobjedničko klicanje. I ovdje susrećemo tradicionalne pravce političkog mesijanizma, međutim sada s novim i neočekivanim elementima. Kralj koji dolazi nema značajke snažnog gospodara kojega se iščekivalo: njemu njegova snaga dolazi jedino iz odnosa s Bogom. Naime, on je »pravedan«, to jest savršeno vrši volju Gospodnju i donosi pravdu siromasima, zbog čega ga je Bog učinio »spasiteljem« (doslovno tako). Vjerojatno se osjeća utjecaj pjesama o ‘Sluzi Jahvinu’ (osobito Iz 53, 11c-12a: »Sluga moj pravedni …Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu«); i u ovom ulomku vidik je sveopći, u očitoj suprotnosti s obećanjima iz kojih se ne bi mogla naslutiti takva budućnost. Paradoksalno, poniznost je put do kraljevanja: odbijanje nasilja pobjeđuje, umjerenost onoga koji usvaja mirotvornost drevnih načela proširuje svoje gospodstvo do krajnjih granica zemlje. Mesijanska očekivanja postaju ovdje toliko uzvišena i čista da zahtijevaju potpuno promijenjeno poimanje načina njihova ostvarivanja; traže pravo obraćenje uma, srca i dijelâ.

1. čitanje: Poslanica Rimljanima 8, 9.11-13

Braćo,
⁹ Vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov.¹¹ A ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama. ¹² Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ¹³ ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.

Riječ Gospodnja

Tko se krštenjem sjedinio s Kristom smrću i uskrsnućem (Rim 6, 3s), taj je oslobođeni čovjek. Doista, zbog krhkosti naše naravi (koja se u pavlovskom govoru naziva «tijelo») skloni smo olako potpasti pod vlast grijeha: Pavao tu stvarnost izriče izrazima ‘živjeti’. ‘hoditi’ «po tijelu». To međutim više nije neminovna sudbina, budući da životom onoga koji pripada Kristu upravlja jedno novo počélo: sâm Duh Isusov, zalog uskrsnuća vjernika (rr. 9.11). A gdje je Duh Gospodinov ondje je sloboda (2 Kor 3, 17). Novo, blistavo stanje u kojem se kršćanin nalazi, a koje Pavao s ponosom naviješta (Rim 8, 1-4), istovremeno je neopozivi dar Božji (usp. 11, 29) i svakodnevno zalaganje čovjeka. Prava sloboda trajno se bira i konkretno se ostvaruje u onoj samozatajnosti koja je neizostavni uvjet za nasljedovanje Krista (Lk 9, 23-25). Duh daje svjetlo i snagu da svaki pojedini mogne vidjeti i zakoraknuti stazom slobode, stazom koja po mrtvljenju od sadašnjeg trenutka vodi do života u punini (r. 13).

Evanđelje: Matej , 11, 25-30

U ono vrijeme reče Isus:
²⁵ »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. ²⁶ Da, Oče, tako se tebi svidjelo. ²⁷ Sve je meni predao otac moj i nitko ne pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. ²⁸ Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. ²⁹ Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. ³⁰ Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako«.

Riječ Gospodnja.

Ovaj se ulomak, koji su gotovo u istom obliku nalazi i u Lk 10, 21s, naziva ‘Isusov Magnificat’. Sinoptici svjedoče da je Isus po svom čudesnom rođenju na jedinstveni način bio svjestan da je Sin Božji. Dovoljno je nekoliko redaka da se otkrije srce tog Sina i da se osjetimo pozvani nastaniti se u njemu. Kontekst, kojega zbog redakcijskih razloga Matej i Luka tek neznatno mijenjaju, u oba slučaja osvjetljava apsolutnu oprečnost između općega mijenja ljudi i Božjih misli (usp. Iz 55, 8s). Isus blagoslivlja »Gospodara neba i zemlje«, nazivajući ga bliskim obiteljskim nazivom »Oče«, i hvali njegovu mudrost koju, jer je neistraživa u svojoj jednostavnosti, čovjek ne može osporiti naporom svoje oštroumnosti i učenosti. Božja mudrost ostaje čisti dar, objava Jednostavnoga jednostavnima (nēpíoi: r. 25). Jedino ti »maleni«, doista mogu sasvim prirodno prihvatiti otajstva kraljevstva nebeskog što ih Isus naviješta. On to veoma jasno potvrđuje: to je Očev naum. U toj nam pak tvrdnji Isus pokazuje svoj vlastito nutarnje lice, određeno najiskrenijim prihvaćanjem volje Boga od kojega sve prima i kojemu sve vraća u poslušnosti ljubavi (rr. 26-27a). Ta poslušnost otvara put savršenom zajedništvu s Bogom, koje se u biblijskom govoru izriče riječju ‘poznavanje’: to nije pojmovno znanje, već životni odnos u koji nas Sin može uvesti (r. 27b). Usvajajući drevni poziv Mudrosti (Izr 8, 5; 9, 5), on zove k sebi one koji su pritiješnjeni teretom žIvotnih nevolja i nudi sasvim drugačiji jaram od onoga zakonskog. Doista, podvrgnuti se Isusovom naučavanju ne znači natovariti si na vrat određeni broj zapovijedi koje treba izvršavati, nego od njega naučiti blagost i poniznost srca, koji kušnju čine slađom, a nevolju lakšom (rr. 28-30). Tko tako suobličuje vlastito srce srcu Sina počiva u Očevom spokoju (r. 29b): teret Ljubavi podupire onoga koji ga nosi.

MEDITACIJA

Bogoslužje današnje Riječi, kao gutljaj izvorske vode gasi žeđ nas putnika. Sve ono što je jednostavno i netaknuto sada nas može očarati i dubinski obnoviti, ako se samo želimo na trenutak zaustaviti i u tome uživati. S jednostavnošću malenih Isus je došao ukloniti ciljeve koje smo si postavili, možda u dobroj vjeri, a koji nisu u skladu s Božjim mislima. Ne tako rijetko, događa nam se da radimo za Kraljevstvo s krivim materijalima i alatom: imamo neki naš pojam ‘uspjeha’ koji je još uvijek zatvoren u skučenom obzoru, »pod vlašću tijela«. Riječ nas naprotiv poziva na poniznost Boga i njegova Pomazanika (Krista), vraća nas onoj ispravnosti koja će pobijediti u dan Gospodnji, zove nas da razoružavajući srce izgradimo mir u nama i oko nas. Moramo priznati da još uvijek nismo naučili tu lekciju; ne poznajemo istinski ni Oca ni Sina. No upravo je posvješćivanje te činjenice prvi plod poslušane Riječi. Vratimo se u njegovu školu kao učenici: »Dođite k meni«, kaže nam Mudrost. Dajte da padnu skele što ih je podigla vaša tobožnja pamet, vaša učinkovitost: one vas na koncu zarobljavaju. Uronite naprotiv u najdublje poniženje moje smrti, i moj će vas Duh u nutrini uskrisiti na nov, slobodni život. Pa ipak, premda su sloboda i mir još uvijek cijenjene vrednote, njihovo tajnovito ime nije u modi: a to je poniznost i blagost srca. Razmatrajmo ih u Bogu koji je postao čovjekom: upravimo pogled u njega i lica će nam zablistati.

MOLITVA

Molim te, Gospodine: obori skele moga ljudskog znanja; oslobodi me iskrivljene logike mojih razmišljanja; od moje ohole samodostatnosti i daj mi jednostavnost djeteta, da mognem svako jutro otkriti novost svega što se događa i što izgleda da je uvijek isto. Gospodine, učini da postanem malen, kako bih se mogao osloboditi i biti među blaženima koji imaju oči da vide i uši da čuju velike stvari koje si došao objaviti. I tada ću moći razumjeti da si novi svjetski poredak, poredak pravednosti i mira, povjerio i u moje ruke. Amen.

KONTEMPLACIJA

»Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti« (Mt 11, 28). Ne zove posebno ovoga ili onoga, nego se obraća svima onima koji more brige, koji su žalosni ili se nalaze u grijehu. Dođite, ne zato da od vas zatražim račun za vaša zlodjela, nego da vam ih oprostim. Dođite, ne zato što su mi potrebne vaše hvale, nego zato što vruće žudim za vašim spasenjem. Doista, on kaže: »Ja ću vas odmoriti«. Ne kaže jednostavno ja ću vas spasiti, već nešto mnogo više: dovest ću vas u apsolutnu sigurnost, jer to je smisao riječi »odmorit ću vas«. Nemojte se dakle preplašiti kad čujete govoriti o »jarmu«, jer je on »sladak«; ne bojte se kad se govori o »teretu«, jer je on »lagan«. Ako u životu vršiš i ispunjavaš Kristove riječi, teret će biti lagan. Ali kako se može izvršiti ono što Isus kaže? Možeš to učiniti ako postaneš ponizan, blag i umjeren. Zbog toga on, kad započinje naučavati te svoje božanske zakone, započinje od poniznosti (usp. 7, 14). On ovdje potvrđuje što je tada rekao, i obećava da će obilno nagraditi tu krepost. Ona neće biti– kako u bitnom veli – na korist samo drugima, budući da ćete njene plodove prije svih primiti vi, jer »ćete naći spokoj dušama svojim«. »Čega se bojiš?«, kao da Gospodin govori. Možda se bojiš da ćeš, ako si ponizan, biti predmetom prijezira? Pogledaj na mene: promisli sve uzore koje sam ti dao i tada ćeš jasno spoznati kakvo je veliko dobro poniznost (SV. IVAN ZLATOUSTI, Propovijedi na Matejeveo evanđelje, XXXVIII, 2 ss).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca« (Mt 11, 29).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Smatra se da je ovo najljepša pjesma sinovske ljubavi koja je ikad ispjevana na zemlji. Spjevao ju je Sin Božji, daleko od kuće očinske, daleko od svoje nebeske domovine, kao što su pobožni Izraelci u izgnanstvu uzdizali psalme dirljive nostalgije. Iz svog srca siromaha i Sina koji beskrajno ljubi, Isus, kličući u Duhu, uzdiže k Ocu ovaj radosni hvalospjev koji otkriva osjećaj krajnje malenosti i povjerenja kojim se on, kao čovjek, obraća Bogu, Svemogućemu, Stvoritelju neba i zemlje. Sâm Isus je najodličniji ‘maleni’ kojemu su objavljena otajstva kraljevstva nebeskoga. Da se učini ‘malenim’, Isus se je lišio svoje božanske slave, a mi, da bismo postali malenima u evanđeoskom smislu, moramo se lišiti starog čovjeka, odnosno grijeha. Isus se je lišio božanske slave i na sebe uzeo našu ljudsku narav; mi se moramo lišiti naše lažne veličine, naše oholosti, kako bismo ga počeli slijediti. Kad Duh Sveti počne doticati strune srca, čini ih osjetljivima na titraje milosti i oslobađa iz njih božansku pjesmu, glazbu ljubavi. No Isus ne pjeva sâm i samo za sebe: on u svoju pjesmu želi uključiti sve raspršene ljude koje je došao sabrati da ih kao sinove vrati Ocu. Zbog toga njegova pjesma postaje beskrajna kozmička simfonija. (A. M. CÁNOPI, Il vangelo della vita nuova, Milano, 2000, str. 35).