Petnaesta nedjelja kroz godinu (16.07.2017.)

4

LECTIO

1. čitanje: Knjiga proroka Izaije 55, 10-11

Ovo govori Gospodin
¹⁰ »Kao što dažd i snijeg s neba silaze
i ne vraćaju se onamo
dok se zemlja ne natopi,
oplodi i zazeleni
da bi dala sjeme sijaču i kruh za jelo,
¹¹ tako i riječ koja iz mojih usta izlazi
ne vraća se k meni bez ploda,
nego čini ono što sam htio
i obistinjuje ono zbog čega je poslah.«

Riječ Gospodnja

Riječ Gospodnja ima sebi svojstvenu moć sigurne učinkovitosti. Ovo proroštvo razumljivom slikom omogućuje da to svi razumiju: kruženje vode nije bez smisla, o njemu ovisi ritam prirode i ljudskog života. To je uvijek novo i nužno potrebno čudo. Poput kiše i snijega, riječ Božja je usmjerena na točno određeni cilj i neizbježno će polučiti životvorni učinak: vraća se Bogu bremenita plodovima milosti. U početku »Bog reče: ‘Neka bude..’ i bî tako«; sada, u doba čovjeka obilježenog grijehom, stvoriteljska Riječ je postala otkupiteljska. Ona ima neograničenu moć potaknuti srca na obraćenje i novi život, podržati duh. No, traži da bude primljena, da se može uvijek utjeloviti – danas – u našoj svakodnevici. Poput nazaretske Djevice moramo dati svoj pristanak. »Et Verbum caro factum est« [I Riječ je tijelom postala] (Iv 1, 14).

2. čitanje: Poslanica svetoga Pavla apostola Rimljanima 8, 18-23

Braćo,
¹⁸ Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. ¹⁹ Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božji: ²⁰stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. ²¹ Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Bože. ²² Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. ²³ Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela.

Riječ Gospodnja

Kršćanin je oslobođen iz ropstva grijeha i smrti, i od jarma zakona – nemoćnog da spasi – da bi živio vođen Duhom, kao sin Božji (8, 1-5.14). Trpljenje ne proturječi toj stvarnosti i ne može joj potamniti sjaj: štoviše postaje sredstvo za učinkovito i nužno sudjelovanje u Kristovu vazmenom otajstvu (r. 17). Ono je središte, ključ za razumijevanje čitavog čovječanstva, uključujući i svemira. Doista, patnja je naslijeđe grijeha, posljedica prokletstva koje on sa sobom nosi (Post 3, 14-19); čovjek, kojemu je Bog povjerio stvorenje »da obrađuje i čuva« (Post 2, 15), umjesto toga ga je sa sobom podvrgao robovanju zlome (r. 21). No, Kristov vazam uzdiže čovjeka iznad nekadašnjeg sjaja prvobitnog stanja, usmjeruje ga prema neusporedivoj budućoj slavi, preobražava »patnje sadašnjeg vremena« u sredstvo otkupljenja (r. 18). A kad to otkupljenje bude dovršeno, i svemir će također biti preobražen (rr. 19-21). Sadašnje vrijeme je dakle duga, teška muka rađanja koja pogađa svako stvorenje, no jauk koje ga prati promijenit će se u pjesmu radosti kad uđemo «u slobodu slave djece Božje» (r. 21).

Evanđelje: Matej , 13, 1-23

¹ Onoga dana: Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. ² I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu:sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. ³ I zborio im je mnogo o prispodobama: »Gle, izađe sijač sijati. ⁴ I dok je sijao, nešto zrnja padne uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. ⁵ Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. ⁶ A kad sunce granu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. ⁷ Nešto opet padne u trnje, trnje uzraste i uguši ga. ⁸ Nešto napokon padne na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. ⁹ Tko ima uši, neka čuje!« ¹⁰ I pristupe učenici pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?« ¹¹ On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. ¹² Doista, onomu koji ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. ¹³ U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. ¹⁴ Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: ‘Slušat će te, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! ¹⁵ Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide; ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim.’ ¹⁶ A blago vašim očima što vide i ušima što slušaju.¹⁷ Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli. ¹⁸ Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. ¹⁹ Svakomu koji sluša riječ o kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. ²⁰ A zasijan na tlu kamenitom – to je onaj koji čuje riječ i odmah je s radošću prima, ²¹ ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog riječi nestane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. ²² Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše riječ, te ona ostane bez ploda. ²³ Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji riječ sluša i razumije, pa onda, daleko, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.«

Riječ Gospodnja.

U 13. poglavlju Matejeva evanđelja sabrano je sedam prispodoba o otajstvu kraljevstva nebeskog. To je nauk što ga Isus nudi brojnom mnoštvu, premda je svjestan da će ga malo njih prihvatiti: već su prve reakcije na njegovo poslanje to dale nagovijestiti. Pitanje koje postavljaju učenici (r. 10.) i Isusov odgovor (rr. 11-17) još više potvrđuju značenje ove prispodobe koja otvara nîz. Doista, slikama sjemena i tla prikazana je sudbina Božje riječi, koja poput sjemena ima veliki životni potencijal, ali ga može razviti samo u mjeri prihvaćanja od strane slušatelja. Prispodoba nalikuje tvrdoj opni nekog sjemenja: zaštićuje značenje Isusovog naučavanja jer se »onome koji nema« iskrenu želju razumjeti i obratiti se »oduzima i ono što ima«: ravnodušno slušanje, trenutno i površno zanimanje (rr. 10-13). Pa ipak Bog, u svojoj milosnoj dobroti, nadvladava tvrdoglavost koja otvrdnjuje ljudsko srce: sijač u prispodobi posvuda neštedimice baca svoje sjeme; u svakom slučaju »riječ Kraljevstva« (r. 19) se naviješta (rr. 3s i 14s) i ponuđena je svakome na suradnju. A ta suradnja počinje pozornim i napetim slušanjem, spremnim za Riječ, tako da ona može duboko prodrijeti u srce i izliječiti ga (r. 15b). Doista, središte ljudskog bića može biti bolesno: tvrdoća, površnost, raznolikost sebičnih interesa su zla prikazana slikama tla na kojem se sjeme ne može razvijati (rr. 19-22). Ali kad neko dobro srce prihvati Riječ, ona će jamačno biti učinkovita i donijeti svoj plod milosti, po mjeri u kojoj svaki pojedini odgovara na Božji dar. (r. 23).

MEDITACIJA

Kad bi se, kako to predlažu oci pustinjaci, prije negoli progovorimo zapitali s kakvom nakanom to činimo, veoma brzo bismo postali šutljiviji: naše riječi često nisu ništa drugo nego brbljarije ili, još, gore, zle riječi. Sasvim drugačija je riječ Božja. Ona je u svemu, uvijek, priopćavanje Boga, njegova nauma i njegove volje. A nije li možda priopćavanje stavljanje u ono što je zajedničko. Bog dakle po svojoj Riječi ono što je njemu vlastito »daje svima u posjed«.
Ponuđeno zajedništvo je kao razbacano sjeme: u sebi samom nosi život koji će se roditi, no ostaje tek ponuda sve dok ne naiđe na tlo – srce čovjeka – u kojem će proklijati. Ako je ono tvrdo i ugaženo kao put, Riječ će biti oduzeta: mi ćemo se naći još više zatvoreni i sebični jer smo odbacili zajedništvo s Bogom. Ako je naše srce površno, Riječ se ne može ukorijeniti: još više ćemo biti usamljeni jer nismo načinili prostora za Gospodinovu prisutnost. Ako je naše srce ugušeno brigama kako uspjeti i kako lagodno živjeti, Riječ neće moć rasti: prava će mu radost ostati zapriječena, ugušena obmanama i priviđenjima. No, blago nama ako budemo htjeli Bogu dati srce koje je spremno slušati! Tada će doći Sin, živa Riječ, i u nama će rasti ‘utjelovljujući se’ u naš život, u naše odnose, u mnoge naše događaje. To pšenično zrno, koje je umrlo da donese mnogo roda (usp. Iv 12), može nas dovesti do toga da polučimo stostruk urod, pa i do toga da s Pavlom možemo reći: »Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega…« (Gal 2, 20).

MOLITVA

Isuse, božanski Sijaču, dođi dovršiti svoj posao na njivi koja smo mi. Pripravi tlo, oslobodi ga od trnja i kamenja, zaori dubokim brazdama tvrdu zemlju, okopaj, poravnaj busenje a onda, hodajući poljem dugim koracima, uzvišenim pokretom tvojih dugih ruku razbacuj po njoj sjeme. Isuse, božanski Sijaču i sjeme vječnoga života, dođi, u ovaj milosni čas, sijati u naša srca tvoju Riječ, tebe samoga, i učini da proklijemo, procvjetamo i budemo plodonosni u zemaljskoj crkvi koja hodočasti u nebeske žitnice. Amen.

KONTEMPLACIJA

Iz kojeg se razloga, recite mi, gubi veći dio sjetve? Jamačno ne zbog krivnje sijača, nego zemlje koja prima sjeme, odnosno duše koja ne sluša. Zašto Isus izričito ne kaže da su lijenčine primili posijano zrnje, ali su dopustili da ga ptice pozobaju; da su ga bogataši ugušili, a da su ga oni koji žive u raskoši i ispraznosti ostavili da se osuši? Krist ih ne želi presnažno pogoditi, da ih ne baci u očaj, već primjenu onoga što je rekao prepušta savjesti svojih slušatelja. Ali kako pojmiti, reći ćete mi, da se sije po trnju, na kamenitom tlu i uz put pored njive? Odgovaram vam da bi to bilo besmisleno, kad bi bila riječ o zemaljskoj sjetvi koja se vrši na ovom svijetu: naprotiv, hvalevrijedna je činjenica da se ovdje govori o dušama i o božanskom nauku. Jamačno bi bio prekoren ratar koji bi na takav način prosipao sjeme. Kamenito tlo doista ne može postati dobrom zemljom, niti put može izmijeniti svoj tijek, a trnje takvim stalno ostaje. No, u duhovnom poretku tome nije tako. Kamenje se može promijeniti i postati plodno tlo, put kojim su svi prolaznici najčešće išli i gazili zrnje može se prestati koristiti i postati plodna njiva, a i trnje također može nestati kako bi zasijano zrnje moglo slobodno rasti i uroditi plodom. Kad bi te promjene bile nemoguće, Gospodin ne bi sijao. A ako se u svima nije dogodila takva preobrazba, krivnja nije na sijaču, nego na onima koji nisu htjeli promijeniti život. Sijač je uradio sve što je ovisilo o njemu; ali ako ljudi nisu odgovorili na njegovo djelo, za to nije odgovoran sijač koji je posvjedočio tako veliku ljubav za ljude. (SV. IVAN ZLATOUSTI, Propovijedi na Matejevo evanđelje, 44, 3ss).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!« (Lk 11, 28).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Sva naša nastojanja na zemlji sastoje se u tome da uvijek sve više budemo sjedinjeni s Isusom, sjajem Očevim, i njemu slični. Zašto smo slušali ovu prispodobu o sjemenu? Zato što je zajedništvo s Gospodinom plod jedinstva vjere, i s obzirom na to jedinstvo prispodoba o sjemenu nas podsjeća na pripremne zahtjeve. Isus nam objavljuje Oca jer je Riječ i slika Očeva. Stoga mi možemo spoznati Sina samo prihvaćajući njegovu Riječ i vjerujući u njegovo Ime. Naše se oči ne mogu otvoriti i prepoznati ga ako prethodno naše srce ne postane sasvim gorljivo zahvaljujući slušanju Riječi, kao što se dogodilo učenicima na putu u Emaus. A to je u nama djelo Duha Svetoga, koji je u onima koji ustraju kadar stvoriti »razum da shvati, oči da vide i uši da čuju« (Pnz 29, 3). To znači da je prije svega potrebno slušati ljubljenoga Sina, da bismo mogli biti preobraženi na njegovu sliku. Božja svjetlost u nama izvire iz njegove riječi. To se već primjećuje u našim ljudskim odnosima: ako šutke prolazimo jedni pored drugih, to je pakao; ali ako se riječ iz srca upućuje drugom biću koje je u svoje vrijeme stvoreno na sliku Božju, tada ona postaje svjetlo, to je onda riječ koja stavlja u zajedništvo. Naš Bog je svjetlost, jer je ljubav. No za nas sve počinje od one Riječi koja je sâm Isus i kojeg moramo slušati, prihvatiti, čuvati. Ta će Očeva Riječ u nama postati svjetlost, probuditi našu vjeru, otvoriti nam oči srca. I ta nam Riječ kaže: on nas ljubi, ništa nas neće moći rastaviti od njegove ljubavi, i ta je ljubav određena da postane naš život. Da, budemo li ga slušali, moći ćemo mu odgovoriti u tišini srca, postat ćemo ‘svjetlost’ u istini naših djelâ. Moći ćemo ljubiti. Bez njega ne možemo ništa, ama baš ništa, ali snagom Duha, kakav god bio bezdan naše slabosti, moći ćemo izdržati. Ukorijenjeni u onu ljubav koja je naš Bog moći ćemo donijeti uistinu jedinstveni dar Duha: plod ljubavi (J. CORBON, La gioia del Padre, Magnano, 1997, str. 45-47).