Šesnaesta nedjelja kroz godinu (23.07.2017.)

6

LECTIO

1.čitanje: Knjiga Mudrosti 12, 13. 16-19

¹³ Osim tebe, Bože, nema Boga koji se brine za sve da bi mu morao dokazati kako ne sudiš krivo. ¹⁶ Jer moć je tvoja načelo pravice tvoje jer svime vladaš, možeš i sve poštedjeti. ¹⁷ Jakost svoju pokazuješ samo onda kad ljudi ne vjeruju u puninu tvoje moći i kažnjavaš drskost onih kojih koji je spoznaše. ¹⁸ Ti, silni gospodaru, sudiš blago i upravljaš nama s velikom pažnjom jer kad god hoćeš, moć ti je pri ruci. ¹⁹ A takvim si djelima narod svoj poučio da pravednik ima biti čovječan; podario si sinovima svojim dobru nadu jer daješ pokajanje za grijehe.

Riječ Gospodnja

Pošto je razmotrio i pohvalio Mudrost u sebi samoj, Sveti pisac promatra njezino djelovanje u povijesti (poglavlja 10-19). On ovdje odgovara na pitanje koje je u pozadini konteksta iz kojeg je uzet ovaj ulomak: zašto Bog nije pohitao teško kazniti neprijatelje Izraela – Egipćane i Kanaance? I pokazuje kako je Mudrost koja upravlja božanskim djelovanjem uzvišenija, velikodušnija i oštroumnija od naših mjerila. Bog stvoritelj je također vječna providnost koja se brine za svako stvorenje: tko bi to mogao vrednovati ono što on čini i optužiti ga za nepravdu (r. 13). On posjeduje puninu moći (moć, jakost ili sila je ključni pojam koji uvodi retke 16-18): on se dakle ne plaši, za razliku od moćnika ovog svijeta, da će biti svladan niti da će štogod izgubiti. Zbog toga Gospodin djeluje po pravdi, dobroti i blagosti, ‘ograničavajući’ vlastitu moć u skladu s ciljevima mudre pedagogije (rr. 17.19s.). Sva pitanja o božanskom djelovanju dobivaju jedan jedini odgovor: njegovu ljubav za ljude. Zbog ljubavi on zna čekati naše pokajanje, poučava nas ljubiti (rr. 19s.) svojom vlastitom ljubavlju, strpljivom i dobrostivom (1 Kor 13, 4).

2. čitanje: Poslanica svetoga Pavla apostola Rimljanima 8, 26s

Braćo:
²⁶ Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. ²⁷ A onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete.

Riječ Gospodnja

Sadašnje vrijeme je duga muka rađanja iz koje će nastati novo stvaranje: to je dakle vrijeme u kojem se Bogu uzdiže uzdah svemira i čovjeka (rr. 22s). Produbljujući svoje razmišljanje Pavao tvrdi nešto nečuveno: Bog sâm trpljenje stvorenja čini vlastitim posredstvom svoga Duha, koji razvija tu silnu trudnoću, da tako kažemo, iznutra, iz srca vjernika. Duh Sveti svaku bol, iščekivanje, nadu preobražava u govor – nama tajanstven, no Bogu razumljiv – koji se sastoji od uzdaha, ali takvog koji je već siguran u pobjedu jer se trajno zauzimanje Duha odvija »po Božju« (r. 27). Doista naša nas slabost ne čini samo nemoćnima da činimo dobro nego i da čak nismo u stanju uvidjeti što je pravo dobro. A Bog nam pristiže u pomoć sve do tog trenutka. Ne uzima nas – zasada – iz našeg stanja, ali po svom Duhu postaje slab s nama i u nama. Tako se u vremenu preko vjernika nastavlja sablazan križa Kristova; pa ipak »jer lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi« (1 Kor 1, 25). Upravo će ta Božja ludost i slabost dovesti ljudsku povijest do onoga konačnog ishoda kojeg Gospodin poznaje i za kojeg se Duh neprekidno zauzima.

Evanđelje: Matej , 13, 24-43

U ono vrijeme:
²⁴ Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. ²⁵ Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. ²⁶ Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. ²⁷ Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ ²⁸ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu:’Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ ²⁹ A on reče:’ Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njime i pšenicu. ³⁰ Pustite nek oboje rastu do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: okupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu’« ³¹ I drugu im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. ³² Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.« ³³ I drugu im kaza prispodobu:»Kraljevstvo je nebesko kao kad žena Uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.« ³⁴ Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zbori bez prispodoba ³⁵ da se ispuni što je rečeno po proroku : otvorit ću prispodobama usta svoja, iznijet ću sto je sakriveno od postanka svijeta. ³⁶ Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću . Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« ³⁷ On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. ³⁸ Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. ³⁹ Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. ⁴⁰ Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. ⁴¹ Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike ⁴² i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. ⁴³ Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši neka čuje!«

Riječ Gospodnja.

Isusovo propovijedanje o kraljevstvu nebeskom smućuje očekivanja njegovih suvremenika i pokazuje novu sliku Očeva lica. Upravo takva slika proizlazi iz triju prispodoba današnjeg evanđelja. Suprotno očekivanjima kraljevstvo Božje neće imati pobjedničku dimenziju nad poviješću; njegova pobjeda nad protivnicima i nad svakom silom zla neće se dogoditi u ovom svijetu. To ne znači da je Bog , sijač dobrog sjemena, na neki način poražen. Štoviše, baš zato što ostaje gospodar situacije, on može zaustaviti nestrpljivost svojih slugu (rr. 28-30). Jamačno, dobro sjeme će zbog kukolja teže rasti; ono što je dobro u našoj povijesti uvijek će nailaziti na zapreku zla. No, Bog promatra vrijeme s gledišta svoga vječnoga konačnog cilja (rr. 39-43): tek će se o žetvi izvršiti konačno razlučivanje. To je lekcija mudre strpljivosti farizejima i zelotima svih naraštaja, koji su – na različit način, promicali vjersko i nacionalno čistunstvo koje grubo isključuje ‘druge’. To je lekcija i nama, koji smo odmah spremni postaviti se sucima i krvnicima. Drugi nauk ‘protiv struje’ dolazi iz slijedeće prispodobe (rr. 31s): Kraljevstvo se ne pojavljuje na očekivani spektakularni način. Štoviše, ono je već blizu i nazočno (usp. Mk 1, 15), ali u beznačajnom liku gorušičinog zrna. Pa ipak baš se iz tog sićušnog bića razvija velika stvarnost života. Bog čini čudesne stvari služeći se najponiznijim sredstvima i materijalima. Taj se nauk također potvrđuje i prispodobom o kvascu (r. 33): Kraljevstvo ostaje sićušno u ovom svijetu, skrovito je i umiješano s događajima ljudske povijesti, a ipak u sebi nosi silne mogućnosti i dinamizam. »Sinovi Kraljevstva« (r. 38) neće se dakle morati truditi odvajati od ostatka čovječanstva, nego biti poput kvasca biti u nutrini situacija, sigurni da ih ništa neće moći spriječiti da donesu rod u ljubavi, koja – jedina – ostaje dovijeka (rr. 30b.43; usp 1 Kor 13, 13).

MEDITACIJA

Današnje bogoslužje nas poziva da napustimo uobičajene obrasce mišljenja kako bismo prihvatiti Božje misli, koje nadilaze naše misli kao što nebo nadilazi zemlju (usp. Iz 55, 8s). Koliko smo se puta, vidjevši da je zlo nekažnjeno, zapitali gdje je Božja pravednost! Koliko nas je puta pojavljivanje besmislenih poteškoća u našim dobro zamišljenim pothvatima dovelo do toga da zavapimo: »Dokle…?«! Evo, Riječ nam danas pokazuje Božju strpljivost i pomaže nam da bolje razumijemo stvarnost njegova kraljevstva. Za nas je jako ono što pobjeđuje svako opiranje, ono što je uspješno i ono što donosi sigurnost. Za Boga jakost je u ljubavi; do te mjere da je Svemogući, da tako kažemo ‘Sve-strpljivi’. On čeka, sada i uvijek, kajanje svakog pojedinog od svoje djece: zbog toga vrata očinske kuće ostaju otvorena za sve do konačnog dana. Štoviše, on se ne ograničava u iščekivanju, izlazi nam ususret postajući slab sa slabima da čovječanstvo dovede do potpunog otkupljenja, novog stvaranja, dovršenja Kraljevstva. Po Kristovu križu i po uzdasima Duha koji prebiva u nama, Otac prati, podržava, podupire hodočašće čovjeka u povijesti. Neprijatelj će nam postavljati zapreke, ali neće moći spriječiti Božji naum. Na nama je, stoga, da ubrzamo njegovo ostvarenje. Kako? Baš tako da u konkretnim situacijama usvajamo način božanskog djelovanja; suzdržimo se, dakle, od svake neumoljive osude, svake pretjerane revnosti da silom iskorijenimo zlo. Naučimo radije u najponiznijim i najbeznačajnijim stvarnostima prepoznavati velike prigode koje nam se pružaju za djelotvornu ljubav. Tada će vrijeme ljudi cijelo biti prožeto kvascem Božje ljubavi; tada će kraljevstvo nebesko nadrasti našu povijest; tada će uzdah Duha postati hvalospjev koji će se prolomiti iz svakog stvorenja.

MOLITVA

Gospodine Isuse, ti koji si dobar, siješ po danjem svijetlu na njivi crkve u svakome od nas ljubav, mir i radost. Ali potom neprijatelj, mračni, dolazi sijati kukolj: misli, želje, neprijateljske osjećaje, potajne izdaje koje uvlače mračnu noć u naše srce. Daj nam Duha budnosti da se ne damo zaskočiti od zloga; zučini nas jakima i poniznima da se odupremo svakoj napasti i da se oporavimo nakon naših padova. Učini da od drugih ne zahtijevamo savršenstvo koje sami ne posjedujemo; daj nam oči koje na njivi osim kukolja znaju vidjeti i dobro sjeme; daruj nam srce koje znade poput tebe neumorno ljubiti u poniznoj strpljivosti.

KONTEMPLACIJA

Njiva, a to je svijet, jest crkva raspršena po svijetu. Tko je dobro sjeme, neka to nastavi biti sve do dana sabiranja; oni koji su kukolj neka se promijene u dobro zrnje. No, između ljudi i pravih klasova kukolja postoji ova razlika: s obzirom na ono je bilo na njivi, klas ostaje klas, kukolj ostaje kukolj; naprotiv, na njivi Gospodnjoj , to jest u crkvi, tko je bio žito ponekad se promijenio u kukolj a oni koji su bili kukolj ponekad su se promijenili u žito, jer nitko ne zna što će se sutra dogoditi. Evo zašto radnicima, koji su naljutili oca obitelji kad su htjeli poći iskorijeniti kukolj, to nije bilo dopušteno. Otac obitelji koji je sve poznavao i koji je znao da se dijeljenje treba odgoditi, naredio im je da podnesu kukolj, ne da ga izdvoje. Gospodine, zar će kukolj biti zajedno s nama u žitnici? Podnosite na njivi ono što nećete sa sobom imati u žitnici. Slušajte, predragi, vi koji ste dobra pšenica Kristova, predrago Kristovo klasje; , slušajte, predragi, vi koji ste žito Kristovo: pazite na sebe, razmotrite svoje najdublje osjećaje, ispitajte svoju vjeru i svoju ljubav, probudite svoju savjest, i ako pronađete da stevlastitu savjest žito neka vam dođe u pamet: »Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti« (Mt 10, 22). Tko pak, pošto ispita vlastitu savjet, nađe da je kukolj, neka ne oklijeva promijeniti život. Još nije izdana zapovijed da se žito požanje, još nije žetva. Ne budi danas ono što si bio jučer, ali ne smiješ ni sutra biti kakav si danas. Što ti koristi reći da ćeš se jednoga lijepog dana promijeniti? Bog ti je obećao oproštenje kad se budeš promijenio, nije ti obećao sutrašnji dan. U kakvom ćeš stanju izaći iz tijela, u takvom ćeš stanju biti u dan žetve…Ovdje dolje, na njivi, je mjesto gdje se postaje ili od kukolja dobro zrnje ili od dobrog zrnja kukolj; ovdje dolje je to moguće, tamo naprotiv – to će reći nakon ovog života – je vrijeme da se dobije ono što smo učinili, ne da se učini ono što nismo učinili. (SV. AUGUSTIN, Discorso 73/a, 1s).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Milosrdan je i milostiv Gospodin« (Ps 145, 8).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Oprost je najnježniji izraz ljubavi, jer je istovremeno razumijevanje, diskrecija, strpljivost i povjerenje. Njime – i jedino njime – se nadvladava teška zapreka koja se uobičajeno postavlja između nas i našega bližnjega. Ono što nam doista otežava vršenje djelotvorne ljubavi obično su mane koje pronalazimo u drugima. A tako nam je lako vidjeti ih, i to mnogo više od vlastitih, i zato smo uvijek spremni davati kritike. Ta se zapreka ne nadvladava sama od sebe. Treba dakle ono što nedostaje poročnoj osobi hotimice nadopuniti nečim što bi dušama omogućilo da se susretnu. To nešto upravo se daje oprostom. Oprost o kojem govorimo se ne sastoji u tome da jednostavno ‘zatvorimo oči’ pred manama drugih: mane se dobro vide, samo što ih se ‘oprašta’, to jest ‘daruje se’ oprost koji također uključuje i popravljanje drugoga, kako osoba ne bi bila lišena onoga moralnog dobra koje joj dolazi od napuštanja poroka. A do koje mjere treba opraštati? Odgovor nam daje Gospodin govoreći nam da opraštamo braći ne do sedam puta, nego »do sedamdeset puta sedam«, odnosno uvijek. Oprost tako dopušta da se očituje ljubav u svojoj izvanrednoj profinjenosti u kojoj se uistinu nalazi ono najbolje duše i srca. Ovdje doista ljubav ne traži sebe samu, vlastiti užitak, vlastito zadovoljstvo: traži jedino pravo dobro voljene osobe. To je duboko aktivna ljubav jer ona doista djeluje, to jest ‘daruje’: daruje oproštenje i daruje također povjerenje osobi kojoj oprašta. Opraštati i ljubiti poročno stvorenje zahtijeva veliku moć kreposti. Jer uz snažnu velikodušnost, koja uzdiže iznad sebe samih, ovdje se traži pouzdana strpljivost, koja zna čekati, a da se nikad ne umori. (R. BESSERO BELTI, La sapienza del cuore. La presenza interiore dello Spirito, Roma, 1986, str. 64-66).