Sedamnaesta nedjelja kroz godinu (30.07.2017.)

7

LECTIO

čitanje: Knjiga o Kraljevima 3, 5. 7-12

U one dane:
⁵ Gospodin se javi Salomonu noću u snu. Bog reče: »Traži što da ti dadem.« Salomon odgovori: »Gospodine, Bože moj, ti si učinio kraljem slugu svoga na mjesto na mjesto moga oca Davida, a ja sam još sasvim mlad te još ne znam vladati. ⁸ Tvoj je sluga usred naroda koji si izabrao,; naroda brojnog, koji se ne da izbrojiti ni popisati. ⁹ Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu , razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!« ¹⁰ Bijaše milo Gospodinu što je Salomon to zamolio. ¹¹ Zato mu Gospodin reče: »Jer si to tražio , a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavost u prosuđivanju pravice, evo učinit ću po riječima tvojim. Dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe,«

Riječ Gospodnja

Mladić i brojni narod koji se ne da izbrojiti: Sveto pismo nam još jednom prikazuje Božji paradoks u njegovu suverenom djelovanju u povijesti čovjeka i u nepredvidljivosti njegova prosuđivanja. On povjerava vodstvo svoga vlastitog naroda mladom kralju koji nad njim treba vladati kao nasljednik velikog Davida, kojemu su dana božanska obećanja mesijanskih nadanja. Ima, međutim, jedno uzvišenije kraljevanje, koje je zajamčeno: i »mladić« i narod su bili izabrani i obojici je Bog jedini Gospodar. Salomon zna da je bio uzdignut na čast »sluge« Božjega da bude u službi naroda koji nije njegovo vlasništvo: »Tvoj je sluga usred naroda koji si izabrao « (r. 8). Taj je narod kao ‘prvorođenac’ među narodima, a mladi kralj je preplavljen drhtanjem pred dragocjenošću onoga što mu se povjerava. Povjerenje i odgovornost, koji su mu vlašću predani, učinili se da je sazrio u svijesti vlastite nedostatnosti. U tom prolaženju kroz poniznost u njemu se rodio kralj. Kraljevska je njegova molitva pred ponudom koju mi je dao sâm Bog, izlazeći očigledno ususret onome što ga je skrovito mučilo: »Traži što da ti dadem.« (r. 5). Zahtjev se ne vrti oko zemaljskog blagostanja, moći i slave: dug život, bogatstvo i smrt neprijatelja. Naprotiv, sav je usredotočen na ono što čovjek sam po sebi ne može postići, osim ako mu to ne podari Bog: pronicavo i mudro srce, kadro razlučiti pravdu i istinu. Tako se potvrđuje da je kraljevanje služenje: »Pred slavom ide poniznost« (Izr 15, 33).

 

1. čitanje: Poslanica svetoga Pavla apostola Rimljanima 8, 28-30

Braćo:
²⁸ Znamo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. ²⁹ Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. ³⁰ Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi.

Riječ Gospodnja

U čovjeku postoji skriveno kraljevanje: božanski naum njegova pobožanstvenjenja na koje je određen u Kristu. Pet glagola jasno naglašavaju taj čudesni projekt Svevišnjega: predvidjeti, predodrediti, pozvati, opravdati i proslaviti. Prvi (predvidjeti) izražava određeni egzistencijalni odnos: je li to viši odnos od onoga koji postoji između Stvoritelja i stvorenja? Riječ je o ‘poznavanju’ utemeljenom na naklonosti ljubavi. Drugi (predodrediti) dodjeljuje Bogu svaki početak i kraj zahvaćanja u taj izbor, a potječe iz njegove dobrohotnosti. To već prethodno odlučeno ‘određivanje’ ne uklanja ljudsku slobodu, kojoj u potpunosti ostaje moć prihvatiti ili ne božanski naum. Treći glagol (pozvati) u sebi sadrži poziv koji se pojavljuje u srcu osobe. Bog se izravno obraća savjesti. Tu unutar slobode osobe pokreće tijek pobožanstvenjenja uz sudjelovanje božanske milosti. Četvrti glagol (opravdati) pravnim nam izrazom pruža pojam koji nadilazi sámo pravo, a kojim se prima ono što se treba primiti. Bog koji je ljubav iskazuje jedinstveno gospodovanje nad stvorenjem: život. U odnosu na čovjeka to postaje duboka dobrohotnost: milosrđe. Na taj način ulazimo u puno značenje petog glagola (proslaviti). Priznanje Božje slave i davanje slave Bogu od puke čovjekove dužnosti pozivom postaje njegova proslava. Božja slava je zapravo živi čovjek, koji je zauvijek postao sjaj svetosti iz koje je u početku potekao.

 

Evanđelje: Matej , 13, 44-52

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu:
⁴⁴ »Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu. ⁴⁵ Kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga. ⁴⁷ Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. ⁴⁸ Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. ⁴⁹ Tako će biti na kraju svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih ⁵⁰ i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zuba. Jeste li sve ovo razumjeli?« Odgovore mu: »Jesmo.« ⁵¹ A on će im: »Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.« ⁵² Kad Isus završi sve ove prispodobe, ode odande.

Riječ Gospodnja.

 

Izraelsko kraljevstvo se temeljilo na zemaljskim strukturama i upućivalo je na konačno gospodovanje Boga triput svetog, neimenovanog i nevidljivog. Naprotiv, kraljevstvo ukorijenjeno u potpuno duhovnom otajstvu, razotkriva se dolaskom utjelovljene Riječi koja proglašava da je ono u nama (usp. Lk 17, 21). Matejeve prispodobe o kraljevstvu treba shvaćati kao simbole i analogije koje upućuju na sve dublju istinu neposredne intuicije. Ono je prije svega »kao blago skriveno na njivi« (r. 44): dakle, nije neka vidljiva i svima poznata stvarnost. Izraz ‘blago’ pohranjeno u skrovište je veoma vrijedna ideja. Druga prispodoba naučava da je kraljevstvo nebesko »kao trgovac koji traga za lijepim biserjem« (r. 45). Zanimljivo da ovdje analogni pojam nije biser, nego trgovac: on je čovjek, biser je istina. Treća prispodoba prelazi od slike jedne stvari u onu mnoštva stvari: »Kraljevstvo je nebesko kao mreža koja bačena u more zahvati svakovrsne ribe« (r. 47s). Ova slika ima snažni eshatološki naboj, ali zbog toga nije manje aktualna. Mreža simbolizira nematerijalnu stvarnost kojom se kao kroz sito prolazi morem povijesti, koja je bremenita čovječanstvom. Kraljevstvo se očituje da je ta stvarnost zamjetljiva i nevidljiva, dragocjena i tražena, koja se ostvaruje u čovjeku koji ju je sposoban steći, kad je jednom nađe, i koja u svakom slučaju spasenjem prožima čitavo čovječanstvo u kojem je zasijana.

 

MEDITACIJA

Pred nama je najveća lekcija teološke antropologije: da sin Božji postane njezin sjaj, pobožanstvenjeni čovjek na koncu svoje povijesti, postaje slava Onoga od kojega vuče svoje podrijetlo koje nadilazi njegovu narav. Zbog toga on ima jedno jedino ‘pred-određenje’. Kraljevstvo nebesko, to jest potpuno uživanje u gledanju i naravi samoga Boga. Neizmjerna u njemu od početka, sva je ta stvarnost raspeta u grijehu i oživljena u otkupljenju po Kristu, s Kristom i u Kristu. ‘Predodređenje’ ne znači imati obvezu ići unaprijed određenim kolosijekom prema već utvrđenom cilju, već jednostavno biti usmjereni ili upravljeni prema cilju sa svim mogućnostima i milostima potrebnim da se taj cilj postigne. Tko odbija projekt milosrdnoga božanskog plana – a to se može dogoditi – uništava sebe samoga ostavljajući se izvan cilja. Tajna uspjeha je poniznost, kao što je skrivena božanska dimenzija zasijana u čovjeku. U više navrata Pismo nam govori o najuzvišenijoj lekciju straha Božjega, kao u nekoj školi mudrosti (usp. Izr 15, 33), po kojoj jedino »je dano znati otajstva kraljevstva nebeskog« (usp. Mt 13, 11).

 

MOLITVA

O Bože, obuzmi moju dušu i prodri u nju odsjajem svoje svetosti i, kao što sunce svojom zrakom obasjava, pročišćava i oplođuje zemlju, tako i ti obasjavaš, pročišćavaš i oplođuješ cijelo moje biće. Nauči me da sebe gledam u tebi, da u tebi sebe spoznajem, da promatram svoju bijedu u odsjaju tvoje beskrajne savršenosti, da raskrilim svoju dušu prodoru tvoje pročišćavajuće i posvećujuće svjetlosti (jedna suvremena redovnica).

 

KONTEMPLACIJA

Kad se Gospodin bude očitovao, bit će okružen korom dobrih slugu, i u njegovu sjaju i oni će zablistati. Kakav divan prizor! Vidjeti nebrojeno mnoštvo svjetala iznad oblaka, ljude uzdignute u nebo da slave veliku svetkovinu; oko Boga narod bogova, lijepi okružuju lijepoga, ukućani stoje oko svoga Gospodara koji nije ljubomoran što mu se njegove sluge pridružuju u sjaju, i ne smatra umanjenjem svoje slave što mnogi postaju dionici njegova kraljevstva. Suprotno od onoga što se događa među moćnicima ovoga svijeta […], Gospodar se prema svojima ne odnosi kao prema slugama, ne iskazuje im poštovanje koje se duguje slugama; nego ih smatra prijateljima i prema njima ispunjava zakone prijateljstva. Kako je od početka odredio, sve dijeli s njima; i ne daje tek ovo ili ono dobro, nego čak kraljevstvo i krunu. Što drugo misli sveti Pavao kad kaže: baštinici smo Božji a subaštinici Kristovi, i ako smo s njime bili u njegovim patnjama, s njime ćemo i kraljevati? Kakav se užitak može mjeriti s tom vizijom? Kor blaženika, mnoštvo koje kliče! Sjajna svjetlost silazi s neba na zemlju, no potom se iz zemlje rađaju druga sunca za sunce pravednosti i sve biva ispunjeno svjetlošću (N. CABASILAS, La vita di Cristo [Kristov život], Torino, 1981, str. 292s).

 

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Čovjek se može definirati kao onaj koji traži istinu« (Ivan Pavao II.)

 

ZA DUHOVNO ČITANJE

Život koji Bog daruje čovjeku različit je i originalan pred svakim drugim stvorenjem, ukoliko je on, iako u srodstvu sa zemaljskim prahom, očitovanje Boga, znak njegove prisutnosti, otisak njegove slave […] Čovjek je dano najveće dostojanstvo koje ima svoje korijene u dubokoj vezi koja ga ujedinjuje njegovu Stvoritelju: u čovjeku odsijeva zraka same Božje stvarnosti. U životu čovjeka ponovo se sjaji slika Božja i prikazuje u svoj svojoj punini dolaskom Sina Božjeg u ljudskom tijelu […] Onima koji prihvaćaju da slijede Isusa dariva se punina života: u njima božanska slika biva obnovljena i dovedena do savršenstva. Ovo je plan Božji s ljudskim bićima; da postanu »suobličeni slici Sina njegova« (Rim 8, 29). Samo tako, u sjaju te slike, čovjek može biti oslobođen od ropstva idolatrije, može obnoviti raspršeno bratstvo i pronaći svoj identitet. (IVAN PAVAO II, Evangelium vitae, enciklika, br. 34-36).