Biskup Škvorčević pohodio prognanike u naselju Kovačevac

7

Uoči blagdana Sv. Lovre, đakona i mučenika, zaštitnika Požeške biskupije i njezina Caritasa, biskup Antun Škvorčević je kao i prijašnjih godina, 9. kolovoza pohodio prognaničko naselje u Kovačevcu i ondje slavio svetu misu. S njim su koncelebrirali Perica Matanović, župnik novogradiške Župe Bezgrješnog Začeća BDM, i Ivan Popić, ravnatelj Caritasa Požeške biskupije. Na početku je biskup pozdravio sve nazočne, podsjetio ih na sutrašnji blagdan sv. Lovre, i naglasio kako će se na svečanom euharistijskom slavlju u Požegi toga dana održati euharistijska postaja caritasovih djelatnika. Posvjedočio im je da je i ove godine prije blagdana sv. Lovre želio biti s njima kako bi ih po otajstvu svete mise sa svim teretima i mukama njihova postojanja uključio u zajedništvo duhovnih dobara požeške mjesne Crkve. Podsjetio ih je da Crkva danas slavi blagdan sv. Edith Stein, Židovke koja je postala katolkinjom, kasnije redovnica karmelićanka po imenu Terezija Benedikta od Križa, koju su nacisti u vrijeme Drugoga svjetskog rata prognali u Auschwitz i ondje ubili u plinskoj komori. Rekao je kako je ona kao i sv. Lovro umjela u patnji ostati sjedinjena s Isusom Kristom, u njem pronašla smisao svoga trpljenja te s njime postala pobjednicom.
U homiliji se biskup osvrnuo na vrućine koja nam ovih ljetnih dana stvaraju veliku neugodu, istaknuvši da će nam u zimi smetati hladnoća te je ustvrdio da nikada neće postojati idealno stanje u kojem bismo bili zadovoljni. Povezao je to i s rješavanjem prognaničkog statusa nazočnih vjernika, koji bi željeli ostati u naselju Kovačevac, premda su u njem uvjeti više nego skromni, umjesto premjestiti se u Glinu, kako se priča. To nezadovoljstvo biskup je protumačio kao Božji zov na onu puninu života koju nam je podario u Isusu Kristu.
Na temelju naviještene Božje riječi kazao je prognanicima da s njima nisu nešto naumili samo ljudi, nego da postoji i Božji naum o njima. Tumačeći ulomak iz Knjige brojeva naviješten u prvom čitanju, u kojem se opisuje kako je Bog, nakon što je oslobodio Židove iz egipatskog sužanjstva, poveo ih pustinjom prema Kanaanu, obećanoj zemlji, ne da ih pustinjskim nevoljama ponizi, nego uvjeri kako su u konačnici ovisni o njemu. Govoreći o evanđeoskom ulomku, u kojem je opisano kako je Isusu pristupila neka žena iz Kanaana, strankinja koja mu vjeruje i postiže čudesno ozdravljenje svoje kćeri, biskup je ustvrdio da je Bog htio u bezbožni i nevjerni Kanaan dovesti svoj vjerni narod, ali da se pokazalo kako taj njegov narod baš i ne vjeruje. Naime, pred samim ulaskom u Obećanu zemlju narod se obeshrabrio i htio odustati, kad je od izvidnika što ih je Mojsije prethodno onamo poslao, saznao da su ljudi koji ondje žive pravi gorostasi i uz to dobro naoružani. Rekao je da se Bog rastužio nad narodom koji mu nije povjerovao da može zaposjesti zemlju koju mu je on obećao. Ipak, naglasio je biskup, bilo je među njima i onih koji su ostali vjerni Božjem obećanju, Kaleb i Jošua sin Nunov. Njima se na svoj način pridružila žena kanaanka iz današnjega evanđeoskog ulomka, koja je svojom vjerom ušla u zemlju obećanja, kraljevstvo nebesko, kojem je Kanaan bio predznak, a u koje nas je uveo Isus svojom mukom i smrću, ljubavlju koja pobjeđuje.
Primijenivši Božju riječ na konkretni život nazočnih vjernika, biskup ih je podsjetio na činjenicu da i u svakom od njih tinja želja stići u obećanu zemlju, nekamo gdje će se osjećati lijepo, gdje će biti zdravi i gdje će sve biti onako kako odnekud znamo da bi trebalo biti. Ustvrdio je da je tu želju i osjećaj u svakoga od nas upisao Bog, koji nam time poručuje da nismo stvoreni za ovo malo ovozemaljskog života, nego za nešto veliko što je on za nas smislio. Rekao je nazočnima da se i njihov život odvija u svojevrsnoj pustinji, koja se zovo prognaništvo, i kao što je u pustinji ljudski život trajno ugrožen, tako je i naš ovozemaljski trajno označen prolaznošću i hodom ususret smrti. Bog se pobrinuo da ne ostanemo u pustinji, te nas je po muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista svojom moćnom ljubavlju oslobodio iz ropstva zla, grijeha i smrti. To oslobađanje od života u pustinju, biskup je pojasnio na primjerima sv. Terezije Benedikte od Križa i sv. Lovre. Sv. Terezija Benedikta od Križa shvatila je napose uz pomoć pisanih svjedočanstava sv. Terezije Avilske, da iz svoje patnje i smrti ne može izaći na drugi način, nego samo putem Isusova križa, i da on ostaje njezina jedina nada. Izvan Isusa Krista nema rješenja niti smisla patnje i trpljenja. Stoga je i pred smrću u plinskoj komori logora u Auschwitzu sačuvala vjeru u Isusa Krista, i njome napravila prodor iz pustinje ovozemaljskog života u nebesku domovinu. Biskup je pozvao je nazočne da se i oni poput sv. Terezije Benedikte od Križa vjerom oslobode privezanosti za pustinju ovozemaljskog života, sebe povjere moći Isusove ljubavi i njegovoj pobjedi nad smrću.
Jednako tako, nastavio je biskup, i sv. Lovro, mladi đakon rimske Crkve, koji je kao suradnik pape Siksta služio Kristu na oltaru i u siromašnima, postao žrtva progona, ali se vjerom vinuo u slobodu od svake mržnje i život svoj položio za Krista. Završavajući homiliju biskup je nazočnima poželio da se za blagdan sv. Lovre o dvadesetoj obljetnici utemeljenja Požeške biskupije čvršće povežu s Isusom Kristom, osobito kroz redovito sudjelovanje na nedjeljnoj svetoj misi, u kojoj on obnavlja za nas svoju ljubav s križa, jaču od smrti, i želi biti naša sigurnost, naše svjetlo, naša nada – kako mu ove godine kličemo u našem biskupijskom geslu. Poželio im je da im duh bude ohrabren, vjera učvršćena, nada pročišćena i ljubav ojačana, kako bi i u poteškoćama posvema Isusovi živjeli dostojanstvo koje im on daje.
Na koncu misnog slavlja jedna je sudionica biskupu Antunu zahvalila za današnji dolazak i za sve ono što inače čini za ovo prognaničko naselje. Biskup je zahvalio župniku Perici Matanoviću za njegovo desetgodišnje služenje u novogradiškoj župi Bezgrješnog Začeća BDM i u prognaničkom naselju te mu poželio Božji blagoslov u novoj župi kamo ovih dana odlazi. Zahvalio je i č. s. Blanki Podoreški koja je i ovom prilikom svirala i vodila pjevanje u prognaničkom naselju a uskoro odlazi iz Nove Gradiške. Nakon misnog slavlja Ivan Popić, ravnatelj Caritasa, uručio je prognanicima novčani dar Požeške biskupije.