Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu (03.09.2017.)

13

LECTIO

Prvo čitanje: Knjiga proroka Jeremije 20, 7-9

⁷ Ti me zavede, o Gospode, i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me. A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava. ⁸ Jer kad god progovorim, moram vikati, naviještati moram: »Nasilje! Propast!« Doista, riječ mi Gospodnja postade na ruglo i podsmijeh povazdan. ⁹ I rekoh u sebi: »Neću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime«. Al’ tad mi u srcu bî kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.

Riječ Gospodnja

Ovaj tekst je posljednji ulomak takozvanih »Jeremijinih ispovijesti«, koje se nalaze raspršene u prethodnim poglavljima ove biblijske knjige (pogl. 11, 15, 17, 18) i koje nam daju razumjeti složenost duše neshvaćenog i progonjenog proroka. Cjelovito čitanje ovog ulomka, sve do 18. retka, još će bolje osvijetliti izmjenjivanje osjećaja koji sad spopadaju proroka s obzirom na Boga (oganj koji ne uspijeva obuzdati: usp. r. 9), sad prikazuju Boga kao zavodnika koji ga protiv njegove volje na nešto prisiljava i koga prorok vidi u korijenu svih nesreća kojima je obilježen cijeli tijek njegova života (»Proklet bio dan kad se rodih«: r. 14). Ona riječ, koju je Jeremija nekoć gutao s ushićenjem i s radošću srca (Jer 15, 16), sada postaje razlog rugla i sramote. No, pobjeći od proročkog poslanja jest kao htjeti u vlastitu srcu ugasiti plamen božanske žeravice.

Drugo čitanje: Poslanica svetoga Pavla apostola Rimljanima 12, 1-2

Braćo, ¹ zaklinjem vas milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. ² Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.

Riječ Gospodnja

Na završetku odlomka posvećenog židovskom problemu Pavao je shvatio da je božansko milosrđe pokretač božanskih nauma s obzirom na Židove i pogane. U ime tog milosrđa, odnosno kao odgovor na primljenu milost, on sada, uvodeći posljednji dio poslanice – odlomak poticajne naravi –, preklinje braću u vjeri da vlastitom postojanju dadnu svetu i bogoslužnu dimenziju. Duhovno bogoslužje (doslovno: logikós, to jest ‘po Lógosu’!), to će reći izvršeno u Duhu Uskrsloga, podrazumijeva da se čovjek preda Gospodinu (u ženidbenom smislu, kako upućuje glagol) u cjelovitosti i konkretnosti (»tijelo«) vlastite osobe, kao »živa, sveta, Bogu mila« žrtva. Riječ je, dakle, o daru koji se ne sastoji od životinjskih žrtava koje zamjenjuju ljudski prinos, koji biva posvećen Duhom posinstva razlivenim u srcima našim i koji nas čini »milima Bogu«. Posljedica takvoga jednog životnog usmjerenja, s jedne nas strane brani od »suobličavanja« mentalitetu sadašnjeg svijeta koji je potpuno suprotan evanđeoskom naučavanju, a s druge nam strane dopušta da izvršimo vlastitu ‘preobrazbu’ koja podrazumijeva obnavljanje pameti (evanđeoska metánoia). Tako se postaje sposobnima za istinsko razlučivanje duhova, čiji se plod sastoji u činjenju onoga što je dobro, Bogu milo i savršeno, odnosno usmjereno na potpuno vršenje božanske volje.

Evanđelje: Matej , 16, 21-27

U ono vrijeme: ²¹ Poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. ²² Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« ²³ Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« ²⁴Tada Isus reče svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.²⁵ Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. ²⁶ Tȁ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? ²⁷ Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.«

Riječ Gospodnja

Otvara se novo razdoblje u evanđeoskoj povijesti. Prepoznavanje vlastitog mesijanstva potiče Krista da izađe na vidjelo i »otvoreno kaže« kakva ga sudbina očekuje: odbijanje (»mnogo će pretrpjeti«) od židovskih vlastodržaca koji čine sinedrij (starješine, svećenički glavari i pismoznanci), sramotna smrt (»biti ubijen«) i na koncu uskrsnuće (r. 21). Suočiti se s takvom sudbinom za Krista je obveza (»treba«), neizbježna nužnost koja ulazi u logiku utjelovljenja: do dna podijeliti sudbinu čovjeka grešnika. U tome se Krist nadovezuje na drevno proročanstvo o Sluzi patniku. Prvo suprotstavljanje takvoj ‘sudbini’ rađa se unutar same skupine učenikâ. Kao što je Petar, po objavi Očevoj, bio glasnogovornikom Kristova mesijanstva, tako sada – okoristivši se povjerenjem koje je stekao kod Učitelja, no progovorivši iz svoje ljudskosti (»tijelo i krv«: Mt 16, 17) – želi otkloniti tako nepovoljan i uznemirujući ishod njegova poslanja. Reagirajući na upozorenje dano »na strani« (r. 22), Krist se želi javno suočiti s apostolom, pokazujući u njemu nazočnost Napasnika, i odbacuje njegovo zavođenje s istom odlučnošću kojom se poslužio na koncu četrdesetodnevnog posta u pustinji: »Odlazi, Sotono« (usp. Mt 4, 10).

Nerazumijevanje učenika pritišće poput Damoklova mača na njihovo nasljedovanje Krista i svoj će vrhunac dostići Judinom izdajom i zatajenjem samog Petra, kojemu ni ovoga puta »nije na pameti što je Božje« (usp. Fil 2, 5). Na ovom mjestu Krist daje tumačenje svog izbora: život (duša!) se spašava njegovim darivanjem. Ako to ima sveopću vrijednost, tvori neizostavni uvjet za nasljedovanje Krista (usp. Mt 10,38s, gdje se nalazi sami retci).

MEDITACIJA

Tekst današnjeg evanđelja možemo ponovno čitati u svjetlu Jeremijinog svjedočanstva i Pavlovog zaklinjanja da preobrazimo postojanje u duhovno bogoslužje koje valja ostvarivati u trajnom razlikovanju duhova.
Krist, u kojem se opet pojavljuje lik progonjenog proroka (usp. Mt 16, 14: »da je Jeremija«), nakon što je dobro promislio u samoći pustinje i nakon što je na Petrova usta priznat njegov mesijanski identitet, kani otvoriti um apostola za dublji smisao svoga poslanja, prema Izaijinom proročanstvu o Sluzi patniku.
Put spasenja ne može a da ne prolazi putem propasti, tako da se prvobitna neposlušnost zamjenjuje bezuvjetnom poslušnošću božanskom naumu koji je utjelovljenjem uzeo tijelo. Nakon što je uzeo ljudsku narav i ušao u zamršenost povijesti, Riječ tijelom postala mora do dna prihvatiti sudbinu utisnutu u ljudska zbivanja. No on u svom stanju vidi odraz dubokog smisla ljudskog postojanja, koje je pozvano ostvariti se u sebedarju. U tom daru, koji se događa u svakodnevnom životu, čovjek vrši istinsko duhovno bogoslužje.

MOLITVA

Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moje pamćenje, moj razum i svu moju volju, sve što imam (po naravi) i posjedujem (po mojoj marljivosti); Ti si mi sve to dao; Tebi, Gospodine, sve to vraćam. Tvoje je: Učini sa mnom u potpunosti što Ti želiš. Daj mi svoju ljubav i milost: to mi je dovoljno. Amen.(SV. IGNACIJE LOJOLSKI, Duhovne vježbe, 234).

KONTEMPLACIJA

Sinko, ne možeš biti sasvim slobodan, ako se posve ne odrekneš samoga sebe. Svi sebeznalci, samoljupci, lakomci, radoznali i nestalni traže svagda što je ugodno, a ne traže ono što je Isusa Krista; zato izmišljaju i lažu ono čega nema. Jer će svega nestati, što nije iz Boga niklo. Zapamti ovu kratku i savršenu riječ: Pusti sve i naći ćeš sve; svladaj požude i naći ćeš mir. To dobro promozgaj, pa ako ispuniš, sve ćeš shvatiti. Gospodine, to nije djelo jednoga dana, niti je dječja igrarija, već je u toj kratkoj riječi sva redovnička savršenost . Ne smiješ se, sinko, odmah odvratiti i izgubiti volju, kad čuješ za život savršenih ljudi, već se baš tim potakni na uzvišeniji život ili bar za njim željno uzdahni. Kad bi se tako s tobom zbilo! Ej da si došao do toga, da sama sebe ne ljubiš, već da si posve meni odan, ili onom ocu, što sam ti ga dao za starješinu, tada bi mi bio veoma po volji i cio bi život tvoj protekao u veselju i miru. Još imaš mnogo što ti valja ostaviti, a ako se toga posve ne odrekneš, nećeš dobiti što išteš (Nasljeduj Krista, 32, 1s).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Daruj mi, Gospodine, isto mišljenje kao i u Kristu Isusu« (usp. Fil 2, 5)

ZA DUHOVNO ČITANJE

»Nauči se prezirati spoljašnost, a zavoli unutarnji život i vidjet ćeš, gdje kraljevstvo Božje dolazi u te« (Nasljeduj Krista, 2, 1). Riječ je o odijeljivanju, i to silom, od one spoljašnosti u koju se zatvara i ograničava život čovjeka, da se potom okrene obnovi nutrine, one nutrine iz koje dolazi čovjekov značaj. Takvo postignuće podrazumijeva udaljavanje od izvanjskih stvarnosti, budući da dok si zaokupljen njima ne možeš misliti na sebe: Krist će doći k tebi ako mu u sebi pripraviš dostojno boravište, na što te pisac djela Nasljeduj Krista snažno nagovara: »Načini u sebi mjesta za Krista i ne dopusti ulazak nikom drugom«. Kolika udaljavanja nisu obuhvaćena u izrazu »nikom drugom«!

Udaljavanje od stvari, od svih stvari u kojima se naše srce pokatkad zadržava a da toga nismo ni svjesni, i koje nam priječe da potpuno prionemo uz Krista; ; udaljavanje od mjesta uz koja srce lako prianja i to pokatkad pod prividom dobra; udaljavanje od osoba, u smislu da naši osjećaji ne smiju u nama priječiti pobjedu Krista niti je sprječavati u drugima. (G. LAZZATI, Il regno di Dio è in mezzo a noi, I, Milano 1976, str. 19s.).