Euharistijska postaja u požeškoj Kaznionici

194

Požeški biskup Antun Škvorčević u pripravi za Treći biskupijski euharistijski kongres pohodio je 15. rujna Kaznionicu u Požegi i ondje sa zatvorenicima i djelatnicima slavio svetu misu. S njim su koncelebrirali Slavko Starčević, zatvorski dušobrižnik, fra Milan Krišto, župnik Župe Duha Svetoga i gvardijan Franjevačkog samostana u Požegi i Ivan Popić, kancelar Biskupskog ordinarijata u Požegi. Ovo slavlje bila je euharistijska postaja osoba u posebnim životnim okolnostima prigodom Trećega biskupijskog euharistijskog kongresa. Biskup Antun je pozdravio spomenute svećenike, djelatnike požeške Kaznionice na čelu s gospodinom ravnateljem, i nazočne zatvorenike i zatvorenice. Rekao je da se raduje ovom susretu s njima jer to nije tek neki naš ljudski susret, već naš zajednički susret s Isusom Kristom koji je umro za nas, i koji je s tim svojim »za nas« prisutan u svakoj svetoj misi. Spomenuo je kako ovim slavljem u požeškoj Kaznionici želimo uključiti i sve njezine stanovnike u duhovni dinamizam Trećega biskupijskog euharistijskog kongresa o 20. obljetnici utemeljenja Požeške biskupije. Dodao je kako nas jučerašnji blagdan Uzvišenja Svetog Križa i današnji spomendan Žalosne Gospe, podsjeća da naše žalosti i trpljenja povezani s Isusovom mukom i smrću nisu beznadna stanja, jer je Isus svojom mukom i uskrsnućem pobijedio našu smrt. Pozvao ih je da otvore svoja srca i savjesti tom Božjem djelu, da svu svoju nemoć, zloću i sebičnost povjere Božjem milosrđu.

U homiliji biskup je rekao nazočnima da se i ovom prigodom zanima kako su, ne iz običaja, nego zato da bi ih potaknuo svrattiti se u dubinu svoga bića. Mi smo zapravo ono što se krije duboko u našoj duši, i onako smo kako smo iznutra, ustvrdio je biskup. Poručio im je da im i ova sveta misa može pomoći snaći se u onim duhovnim prostorima koje nazivamo srce i savjest, a koje ne možemo dohvatiti našim fizičkim osjetilima. Podsjetio ih je kako se može dogoditi da oni u tim sastavnicama svoga bića budu zahvaćeni mrakom, zloćom, sebičnošću i pokvarenošću, postati zarobljenicima smrti, ne one tjelesne, nego duhovne. Naglasio je da je Bogu stalo do toga da se s njima susretne u prostorima njihova duha, kako ne bi u njima zavladao Zli i držao ih zarobljenicima zla. Stoga ih je pozvao da se opredijele za Boga i odupru Zlom, te tako i prije nego li iziđu iz ovoga zidanog zatvora, svakodnevno izlaze iz onoga nutarnjeg zatvora u koji ih je zlo zatvorilo i nasmrt zarobilo.

Kazao je da nam je Bog u Isusu Kristu, u njegovoj ljubavi za nas dao primjer na koji način se izlazi iz nutarnje zarobljenosti zlom i da nam o tom svjedoče današnja sveta čitanja. On je, podsjetio je biskup, bio osuđen na smrt zato što je živio drugačije nego li onodobni moćnici, što je zastupao istinu o čovjeku po naumu Božjem, koji je ljubav i to posvjedočio na križu. Podsjetio je kako u današnjem evanđelju Isus s križa povjerava svoju Majku učeniku Ivanu te učenika Majci, i tako među njima uspostavlja uzajamnost koja se zove ljubav, a koju Bog kao trojstveno biće ostvaruje u dubini svoje vječnosti: Otac živi za Sina, Sin za Oca u vezu ljubavi, koji je Duh Sveti. Ljubav, nastavio je biskup, nije tek lijepa fraza ili romantični osjećaj, nego konkretni život jedne osobe za drugu te je ona moć duha koju ostvaruje Bog u punini a čovjek ograničeno, imajući udjela na njegovoj ljubavi. U Isusu Kristu na križu Bog se cijelim svojim bićem predao za nas i posvjedočio da njegova moć i snaga nije u tome da živi za sebe, nego da živi za nas. Ljubiti znači živjeti jedni za druge, ustvrdio je biskup, i podsjetio nazočne da će izgubiti sebe, kad budu bili protiv drugih, a pobjeđivati kad budu za druge. Naglasio je kako tu istinu potvrđuje i njihovo vlastito iskustvo, da su se svaki puta kad su učinili nešto protiv drugoga svojom sebičnošću prikovali za zemlju, a naše nam srce kaže što pjesnik potvrđuje: za let si dušo stvorena. Ustvrdio je da je komunikacija koju današnji čovjek ostvaruje u virtualnom svijetu putem interneta površna jer je u njoj odsutna ljubav kao najsnažnija komunikacija koja proizlazi iz spremnosti živjeti za druge. Naš svijet, dodao je biskup, zbog toga što je postao tehnički napredniji, nije postao bolji i ljudskiji. Postao je u mnogome lakši, ali je s druge strane opasniji i ugroženiji zbog onih ljudi koji tehnička i komunikacijska dostignuća zlorabe za širenje i umnažanje zla. Upozorio je da onda kad se čovjek odrekne svoje moći živjeti za drugoga, on zapravo ponižava samoga sebe, odriče se svog dostojanstva. Podsjetio je kako je Božja zakonitost ljubavi utisnuta u temelje svega stvorenoga i da život stoga pobjeđuje ondje gdje – od zrna pšeničnog pa do ljudskog življenja za drugoga – postoji spremnost umiranja.

Istaknuo je potom kako je sveta misa događaj u kojem se ostvaruje taj dinamizam umiranja da bi života bilo, jer u njoj Isus obnavlja svoju žrtvu ljubavi, te u pričesti postajemo dionici njegova »za nas«. Spomenuvši kako nekim kršćanima to gotovo ništa ne znači, te nedjeljom ne dolaze na svetu misu, što ima za posljedicu da se ne trude niti živjeti snagom tog otajstva. Značenje Isusova „za nas“ u svakodnevnom životu protumačio je primjerom majke koju žrtva ljubavi za vlastitu djecu ispunja smislom i srećom, za razliku od onih koje djecu doživljaju kao teret i nastoje ih se riješiti kako bi mogle lagodno uživati u svojoj sebičnosti, te ostaju na površini života. Rekao je da slično vrijedi i za supružnike u braku koji u ljubavi žive jedno za drugo. Brak je tada ustanova u kojoj je prisutna Božja stvarateljska moć, te roditelji primajući djecu kao Božji suradnici, žive veličinu i dostojanstvo svoga ljudskog postojanja.

Biskup je zatim progovorio o slavlju Trećega biskupijskog euharistijskog kongresa, koji će predvoditi kardinal Stanisław Dziwisz, najbliži suradnik pape Ivana Pavla II., u kojem je na izvanredan način progovorila snaga Isusova »za nas«, očitovana i prema Hrvatima, osobito u najtežim ratnim vremenima kad je među prvima priznao slobodu i neovisnost hrvatske države, kad nas je triput pohodio, kad je 1997. utemeljio našu Požešku biskupiju a 2003. godine u Osijeku okrunio lik naše Gospe Voćinske. Vjerujemo da nam je i sada iz vječnosti blizu i da za nas moli, dodao je biskup. Ustvrdio je da ćemo na kongresnoj misi očitovati kako smo Božji sinovi i kćeri, a Isusova braća i sestre, koje okuplja Isusov »za nas«, i u svetoj pričesti primaju snagu živjeti jedni za druge. Istaknuo je kako bi bila blagoslovljenija hrvatska sadašnjost i budućnost kad bismo na svim razinama zauzetije euharistijski živjeli. Svjedočili bismo geslo našega Trećega biskupijskog euharistijskog kongresa »Krist danas i uvijeke, naša nada!«. Kazao je nazočnima da će im život u ovoj ustanovi, makar ona bila zatvor, biti mnogo ljepši ako budu živjeli jedni za druge, i ako u svom srcu i u svojoj savjesti budu ispunjeni Božjom snagom. Uputio je molitvu Isusovoj Majci da bude pod križevima njihovih svakodnevnih teškoća i sjedinjuje ih s Isusovom patnjom i smrću.
Nakon svete pričesti sudionici slavlja zadržali su se određeno vrijeme u klanjanju koje je završilo molitvom Trećega biskupijskog euharistijskog kongresa. Biskup je još na kraju pozvao nazočne da se odluče živjeti za Krista, kao što on živi za njih. Potaknuo ih je da se idućega 23. i 24. rujna u molitvi sjedine sa sudionicima Trećega biskupijskog euharistijskog kongresa. Zahvalio je vodstvu požeške kaznionice na čelu s ravnateljem za sve što čine ljudima njihove ustanovve, ocima franjevcima koji su predvodili duhovnu pripravu, kao i zatvorskom dušobrižniku Slavku Starčeviću. Potom je jedna zatvorenica u ime svih nazočnih zahvalila biskupu za pohod, molitvu i brigu koju im trajno iskazuje te mu uručila prigodni dar. Biskup im je podijelio sličice i na sve zazvao Božji blagoslov. Slavlju je prethodila dvodnevna duhovna obnova koju su predvodili fra Milan Krišto, župnik Župe Duha Svetoga i gvardijan Franjevačkog samostana u Požegi te fra Mijo Hrman, župni vikar u spomenutoj župi.