Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu (24.09.2017.)

37

LECTIO

1. čitanje: Knjiga proroka Izaije 55, 6 – 9

⁶ Tražite Gospodina dok se može naći,
zovite ga dok je blizu!
⁷ Nek bezbožnik put svoj ostavi,
a zlikovac naume svoje.
Nek se vrati Gospodinu koji će mu se smilovati,
k Bogu našemu jer je velikodušan u praštanju.
⁸ Jer moje misli nisu vaše misli
I puti moji nisu vaši puti, govori Gospodin
⁹ Visoko je iznad zemlje nebo:
Tako su visoko puti moji iznad vaših putova,
i misli moje iznad vaših misli.

Riječ Gospodnja.

Prvotni povijesni kontekst u kojem je izgovoreno ovo proroštvo jest povratak izraelskog naroda iz babilonskog sužanjstva. Sveti pisac poziva svoje sunarodnjake da ponovno otkriju Božju prisutnost u nepredvidljivim događajima u kojima su se zatekli i potiče ih da još jednom razmotre činjenicu da su ti događaji Božje djelo. Stoga je ovo proroštvo svojevrsna objava, i u tek nekoliko redaka se izriče jedno od prividnih protuslovlja (paradoks) koja obilježavaju Gospodina Boga: njegova blizina i intimnost sa čovjekom, kao i njegovo krajnje nadilaženje čovjeka.
Ulomak se otvara pozivom da se traži Gospodina (6. r.): Boga kojega treba tražiti jer se «daje naći», Boga kojeg treba zazivati jer »je blizu«. Tako blizu da njegova prisutnost propituje život čovjeka na području njegovih odnosa sa svijetom (»put«) i sa samim sobom (»misli«), i od njega traži da napusti što je bezbožno i zlo. Pa ipak, zbog toga što je Gospodin blizu, ne smije se smatrati kako možemo lako spoznati njegove misli i djela. A napose se ne smije smatrati da ih možemo svesti na mjeru čovjekovih misli i djela. Da nam pokaže pravu narav tog odnosa između sebe i čovjeka, sâm Bog – u tekstu se trajno prelazi s trećeg na prvo lice – uzima riječ i određuje udaljenost neba od zemlje kao mjerilo udaljenosti između svojih i naših misli, između svojih i naših putova. Tim istim mjerilom, koje otvara za beskonačno, koristi se psalmist kad pjeva o Gospodnjem milosrđu: »Kako je nebo visoko nad zemljom…« (Ps 103, 11).
Ipak, kad bolje pogledamo, hijazam (njegovi puti, naši puti – naše misli, njegove misli), kojim je izražena slika, ponovno u ovo isto proroštvo uvodi element blizine Božje čovjeku. Doista, naši puti i naše misli zapravo su obavijene, okružene onima Božjim. Dakle, Bog koji nas nadilazi (transcendentni Bog), neuhvatljiv ljudskim računanjima i predviđanjima, čija transcendentnost, međutim, nije odijeljenost, jer obavija svijet i čovjekov život. Transcendentnost kao najviša skrb, kao vrhovna i ujedno providnosna mudrost.

2. čitanje: Poslanica svetoga Pavla apostola Filipljanima 1, 20c-24.27a

Braćo:
²⁰ Krist će se uzveličati u mom tijelu, bilo životom, bilo smrću. ²¹ Tȁ meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! ²² A ako mi živjeti u tijelu omogućuje plodno djelovanje, što da odaberem? Ne znam! ²³ Pritiješnjen sam između ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje; ²⁴ ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas. ²⁷ Samo se ponašajte dostojno evanđelja Kristova.

Riječ Gospodnja.

Pavao Poslanicu Filipljanima piše iz zatvora, i u prvim rečenicama želi svoje (prijatelje) obavijestiti o svom osobnom stanju u kojem se nalazi. Njegova strast za evanđeljem je takva da kao prvu stvar, umjesto da govori o sebi, pripovijeda o tome kako njegovo tamnovanje doprinosi širenju evanđelja. Potom s povjerenjem otvara srce naslovnicima pisma: hoće li biti osuđen na smrt ili će biti oslobođen?
Uvjeren je da će se u oba slučaja – »bilo životom, bilo smrću« (20. r.) – Krist uzveličati u njegovoj osobi. A to stoga što zemaljski život i smrt za njega već imaju novo značenje. »Krist je moj život«, kao da kaže: pred tom blistavom sigurnošću zemaljski život i smrt bivaju relativizirani. Nijedno od ta dva stanja po sebi nije bolje ako se promatra bez povezanosti s Kristom. Ono što je važno jest on, zajedništvo s njime, prianjanje uz njegovu volju. S obzirom na način i situaciju u kojoj sve to treba živjeti…treba samo prihvatiti dar.
Očito je kako Pavao ovdje izbjegava materijalističku navezanost na zemlju, ali također i spiritualistički dualizam koji obezvrjeđuje zemaljsko postojanje. Postavlja si pitanje treba li više željeti smrt ili nastavak života, i nema dvojbi s obzirom na činjenicu da umrijeti znači sjediniti se s Gospodinom u konačno zajedništvo, a to bi bio dobitak. Ipak on također zna da bi njegov zemaljski život bio od veće koristi njegovim zajednicama. U dvojbi da li željeti ono što je bolje za njega ili ono što je potrebnije za Crkvu, Pavao bira ovo drugo.

Evanđelje: Matej, 20, 1-16a

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:
¹ »Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. ² Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. ³ Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni ⁴ pa i njima reče: ‘Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. ⁵ Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. ⁶ A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ‘Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ ⁷ Kažu mu: ‘Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ‘Idite i vi u vinograd.’
⁸ Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ‘Pozovi radnike i
podaj im plaću, počevši od posljednjih pa sve do prvih’ ⁹ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po jedan denar. ¹⁰ Pa kad dođu oni prvi pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. ¹¹ A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ¹² ‘Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’
¹³ Nato on odgovori jednomu od njih: ‘Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? ¹⁴ Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. ¹⁵ Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam dobar?’
¹⁶ Tako će posljednji biti prvi a prvi posljednji.«

Riječ Gospodnja.

Jedan čovjek, jedan vinograd, nekoliko radnika uzetih u nadnicu. Ova prispodoba, što nam otvara otajstvo kraljevstva Božjeg, opisuje ponovljene pozive gospodara vinograda i odgovore radnikâ u određeno doba dana. Kao u svakoj prispodobi pripovijedanje ide k svom vrhuncu, ondje gdje se događa temelji raskid s uobičajenim načinom razmišljanja o nekom događaju. Iznenada u slijed događaja prodire neka druga logika, koja pripovijedanje odvlači negdje drugdje, navodeći na nove misli, odnose i aktivnosti.
Iznenađujući trenutak je podjela plaće, na koncu dana, trenutak u kojem su očekivanja radnikâ – i naša – potpuno iznevjerena. Zašto se, pobogu, onaj koji je radio tek jedan sat, vrednuje kao onaj »koji je podnosio svu tegobu dana i žegu « (12. r.)? Božje djelovanje je tako novo, različito u odnosu na djelovanje ljudi, koje se čak može činiti nepravednim. Pa ipak : »Prijatelju, ne činim ti krivo « (13. r. ), odgovara gospodar vinograda. Kao da kaže: ako sam oštetio one posljednje, tebi nije oduzeto ništa što je tvoje. Prispodoba se dakle spušta do korijena različite logike koja, s jedne strane vodi Božje djelovanje, a s druge strane očekivanja čovjeka: završnim pitanjem navodi na razmatranje događaja u odnosu na »oko« slušatelja, oko kao očitovanje srca. »Ili zar je oko tvoje zlo što sam dobar?« (usp. r. 15b). Isus nas dovodi na obzor Kraljevstva počevši od drugačijeg načina ‘gledanja’ na dobrotu, pravednost i ljubav.

MEDITATIO

Poticajno Izaijino proroštvo, koje nas navodi da svijet i život promatramo s Božjeg gledišta, s njegovog »neba«. No Riječ evanđelja je apsolutno uznemirujuća , jer ono što je Izaija navijestio u Isusu Kristu nalazi svoju puninu i konačni smisao, nalazi svoje ostvarenje. U Isusu konačno imamo Boga koji-je-s-nama, zauvijek bliski Bog koji premošćuje udaljenost između neba i zemlje. U Isusu imamo »tjelesno« (Kol 2,9) i »u ljudskom obličju« (Fil 2, 7) Božju misao i ujedno način da je susretnemo.
Matejeva prispodoba nas prati u središte otajstva kraljevstva Božjeg, u središte Kristova nauma, u središte srca Očeva, razotkrivajući nam njegovu tajnu. Svi trebaju učiniti prijelaz: od logike zasluge, onoga koji živi od zahtjeva i ne priznaje niti prima darove, u svijet besplatnosti, što je korijen ljubavi i otajstvo kraljevstva Božjeg. Na početku povijesti svakoga nalazi se dar: poziv biti i raditi u vinogradu. Život je dragocjeni dar vremena da se živi i radi u vinogradu. Na kocu dana slijedi isplata, koja nipošto neće biti plod vlastitog znoja, nego još uvijek dar. Ono što je dubinski naše – »tvoje« je upravo ovo: Božji poziv da sudjelujemo u njegovu životu i djelovanju, mogućnost da radimo i da se trudimo, da potrošimo život za njega. Nesretnik, onaj koji rogobori i zavidnik je onaj koji ne prihvaća dar.
Tko se osjeća potražiteljem s obzirom na život i na Boga jer misli da je već dao previše, smatra sve što je besplatno krađom, prijetnjom vlastitoj predmnijevanoj pravednosti. Otkriti da smo ljubljeni od strane milosne ljubavi: evo časa u kojem se počinje odgovarati na Božji poziv. Otkriti da je sve dar – vinograd, žega, rad, tegoba… evo načina da se bude u crkvi Božjoj tražeći njegovo Kraljevstvo.
Pavao nam pokazuje da je moguće, da je lijepo ovako živjeti: odgovoriti na poziv, znojiti se u njegovu vinogradu, očekivati iz njegovih ruku dnevnicu na način kako je to njemu po volji. Samo onaj koji tako živi može reći: »Meni je živjeti Krist«.

ORATIO

Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za tobom, okusio sam pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i ja gorim za mirom tvojim. (SV. AUGUSTIN, Ispovijesti, X, 27)

CONTEMPLATIO

Ti kad budeš pozvan, idi. Pozvan si u podne? Idi u taj sat. Točno je da ti je gospodar obećao jedan denar pa ako odeš u vinograd i u posljednji sat, ali nitko ti nije obećao da ćeš živjeti do prvog prijepodnevnog sata. Ne kažem do posljednjeg sata dana, nego do prvog poslijepodnevnog sata.
Zašto dakle kasniš slijediti onoga koji te zove? Siguran si u nagradu, to je istina, ali ne znaš kako će se dan razvijati. Gledaj da zbog svog odgađanja ne izgubiš ono što će ti on dati zahvaljujući svom obećanju (SV. AUGUSTIN, Discorso 87, 6.8).

ACTIO

Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Moje misli nisu vaše misli« (Iz 55, 8)

ZA DUHOVNO ČITANJE

Ušavši u pet sati i deset minuta u jednu kapelu u Latinskoj četvrti kako bih pronašao prijatelja, izašao sam iz nje u pet i petnaest u društvu prijateljstva koje nije od ovoga svijeta. Ušavši u nju kao skeptik i ateist (bezbožnik), krajnji ljevičar, štoviše – još i više nego skeptik i još više nego bezbožnik – ravnodušan i zaokupljen sasvim drugim stvarima a ne Bogom o kojem nisam mislio ni da ga niječem, činilo mi se da je već prošlo neizmjerno mnogo vremena, iz nje sam izašao nakon nekoliko minuta »katolik, apostol, rimokatolik«, zahvaćen, poduprt, uronjen u valove neugasive radosti.
U trenutku ulaska imao sam dvadeset godina. Na izlasku bijah dijete spremno za krštenje. Ne skrivam da takvo jedno obraćenje, zbog svoje neočekivane iznenadnosti, može biti uznemirujuće i gotovo neprihvatljivo za suvremene ljude koji više vole razumske puteve k misticima pogođenima munjom s neba, i koji sve manje cijene božanske zahvate u svakodnevni život. Ipak, koliko god ja mogao željeti da se dovedem u suglasje s duhom svog vremena, jamačno nisam u stanju polagano temeljito razložiti ono što se odigralo kao nagla promjena; nisam kadar ponuditi psihološke razloge, neposredne ili daleke, promjene, budući da takvih razloga nema; niti je moguće opisati put kojim sam doveden do vjere, budući da sam se nalazio na sasvim drugačijoj stazi i jer sam mislio na sasvim nešto drugo kad sam upao u neku vrstu zasjede.
Ništa me nije pripravljalo na ono što mi se dogodilo: božanska ljubav i dobrota posjeduje svoje milosne čine (A. FROSSARD, Dio esiste. Io l’ho incontrato /Bog postoji. Ja sam ga susreo/, Torino, 1986., str. 12-14.)