Draga braćo i sestre u Kristu,
našem raspetom i uskrslom Gospodinu!
1. Dirnuta srca stojim pred zajednicom Crkve okupljene u Požegi, na Trećem biskupijskom euharistijskom kongresu, koji je istodobno velik znak zahvalnosti Bogu za dvadeset godina opstojnosti ovdašnje Biskupije. Zahvaljujem vašemu biskupu ordinariju Antunu što me pozvao na ovu svečanost.
Donosim vam pozdrave i dar molitve Poljske crkve, osobito krakovske. Iz te je Crkve ponikao i u njoj je u svećeničku službu pozvan bio Karol Wojtyla, koji je poslije postao i njezinim pastirom, a 16. listopada 1978. godine rimskim biskupom i pastirom cijele Crkve. Među mnogim odlukama koje je Ivan Pavao II. donio tijekom svoga pontifikata, bila je i odluka o utemeljenju Požeške biskupije, koja je zapisana u Apostolskoj konstituciji Praeclarum evangelizationis opus 5. srpnja 1997. godine.
Posve točno, dakle, Ivana Pavla II. držite utemeljiteljem vaše Biskupije. Imenovao je i prvoga pastira biskupije, biskupa Antuna, kojemu danas upućujemo najbolje želje u povodu dvadesete obljetnice biskupske službe. Želimo mu da njegovo požrtvovno pastirsko služenje donese obilan plod vjere, nade i ljubavi, podsjećajući sve nas na dvanaest zlatnih klasova s njegova biskupskoga grba.
2. Osobno sam vam veoma zahvalan za toplo sjećanje na svetoga Ivana Pavla II. On se duboko urezao i u moj svećenički život od samoga njegova početka. Gotovo četrdeset godina služio sam uz njega, prvo u Krakovu, a potom i u Vatikanu. Pratio sam ga u svakodnevnome služenju, bio uz njega u svakodnevnome poslu. Dijelio sam s njim radosti i brige njegove pastirske službe, bio s njim do kraja. Pratio sam ga na svim njegovim međunarodnim apostolskim putovanjima, kojih je bilo stotinu i četiri, te sam tako posjetio i vašu prelijepu zemlju, divio se vjeri hrvatskoga naroda kao i njegovoj odanosti Crkvi i nasljedniku svetoga Petra. Hrvatska je oduvijek bila duboko prisutna u srcu Ivana Pavla II., osobito tijekom teških tisuću devetsto devedesetih godina prošloga stoljeća, kada se borila za mjesto koje joj pripada u obitelji suverenih država. Uvjeren sam da danas sv. Ivan Pavao II. odozgo gleda našu euharistijsku svečanost u Požegi, raduje se i svim nas srcem blagoslivlja!
3. Maloprije pročitan ulomak iz Evanđelja poziva nas da mislima i srcem posegnemo za izvorom naše vjere, da pogledamo što je to Euharistija kao dar Isusa Krista Crkvi – zajednici Njegovih učenika, kojoj i mi imamo povlasticu pripadati. Evanđelje nam približava lik Učitelja iz Nazareta koji je putovao po bliskoj mu Galileji učeći mnoštvo, najavljujući blizinu Kraljevstva Nebeskoga te pozivao na obraćenje i vjeru u Radosnu vijest.
A najvažnija Radosna vijest bio je – i jest – On sam – Sin Božji, koji je sišao s nebesa i postao čovjekom za nas ljude i radi našega spasenja. Bog je uistinu tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.” (Iv 3, 16) Isus je ulazio u srca ljudi. Odgovarao je na najdublje čovjekove čežnje u njegovoj potrazi za smislom života i ljubavi, za smislom patnje i za nadom.
Ljudi su slušali Isusa, koji je istinitost izgovorenih riječi potvrđivao izvanrednim znakovima. Među ostalim, znak je bio i kada je nahranio golemo mnoštvo, koje ga je slušalo na obali Tiberijskoga jezera, premda je na raspolaganju imao samo pet ječmenih hljebova i dvije ribe. Svi su se nasitili, a preostalim komadićima kruha napunjeno je još dvanaest košara. Bilo je to očito čudo. Bio je to znak koji je najavljivao još veću i još nezamisliviju stvarnost – nazvanu Euharistijom.
4. Isus nije htio biti samo filantrop, bilo mu je to premalo. Uistinu, nikada nije prolazio ravnodušno pokraj gladna čovjeka, čovjeka koji pati, koji je bolestan, gubav, slijep, nepokretan. Isus se svaki put prignuo nad ljudskom bijedom, koje nikada nije nedostajalo, kao i u našem nemirnom svijetu. No, radilo se o nečemu puno većem.
Htio je, i zato je došao na svijet, da radikalno i jednom zauvijek uredi ono što je najvažnije za čovjeka na zemlji. Postao je jednim od nas, da bi pomirio nebo i zemlju, izveo nas iz doline smrti i otvorio nam put u Kraljevstvo vječnoga života i ljubavi, Isus Krist htio je utažiti najveću čovjekovu glad. Htio je utažiti našu glad za Bogom, našu glad za životom, koju nitko i ništa ne može uništiti.
Postao je za nas Kruhom živim kako mi na našem hodočašću u Božje kraljevstvo ne bismo putem zastali. Evo kako je On opisao svoj dar: ,,J a sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.” (J 6, 51) Kako oni koji ga slušahu nisu razumjeli tih riječi, Isus im ponovi još jasnije: ,, (…) ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. […] Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.” (Iv 6, 53-54. 58)
Nama, braćo i sestre, odgajanima u vjeri Crkve koja živi Euharistijom već dvije tisuće godina, lakše je prihvatiti Isusove riječi i dar koji su te riječi najavile. Znamo, naime, da je dan uoči svoje muke, tijekom Posljednje večere, Krist u prisutnosti svojih učenika ustanovio ranije najavljivanu Euharistiju. U ruke je uzeo kruh i lomeći ga rekao: ,,Uzmite i jedite, ovo je Tijelo moje, koje će se za vas predati.” Tako je uzeo i kalež s vinom, govoreći: ,,Uzmite i pijte, ovo je kalež moje Krvi […], koja će se proliti za vas na otpuštenje grijeha”. I dodao: ,,ovo činite meni na spomen”. Te su riječi dobile puno značenje kada je Isus za nas umro na križu i prolio svoju presvetu krv za spasenje svijeta, za spasenje svakoga od nas!
5. Drage sestre, draga braćo, utemeljitelj vaše biskupije, sv. Ivan Pavao II., bio je čovjek Euharistije. Govorim o tome s punim uvjerenjem kao dugogodišnji neposredni svjedok njegova života, molitve i služenja Crkvi. Svakodnevno sam viđao s kakvim je dubokim osjećajem slavio svetu misnu žrtvu. Nikada nije propustio svetu misu tijekom 59 godina svojega služenja. Na vlastite smo oči vidjeli s kakvom je sabranošću predvodio svetu misu za mnoštvo vjernika okupljenih oko oltara u Vatikanu te tijekom njegovih mnogobrojnih apostolskih putovanja, među kojima su i ona u Hrvatsku. Ivan Pavao II. provodio je duge sate klanjanja pred Presvetim sakramentom tijekom svoga svećeničkoga života. U kapeli krakovskih biskupa svakodnevno je provodio nekoliko prijepodnevnih sati pred tabernakulom, moleći se, razmatrajući, pripremajući svoje propovijedi i govore, članke i knjige. Bilo je to njegovo svakodnevno iskustvo. Bilo je to njegovo euharistijsko okružje. Bio je to izvor iz kojega je crpio da bi svojim učenjem obogatio Božji narod, unio u njegov život svjetlo, pobudio nadu u ljudskim srcima.
Činio je to i kad su se Poljska i druge europske zemlje, među njima i Hrvatska, borile protiv lažne i bezbožne komunističke ideologije, koja je ljudima obećavala raj na zemlji, a ostavila materijalne i duhovne ruševine. Nema sumnje da je sveti Papa uvelike pridonio kako bi naše zemlje ponovo zadobile svoju slobodu i suverenitet, a pritom nije raspolagao nikakvom voj skom. Njegovo je oružje bila riječ istine o Bogu i o čovjeku stvorenome na sliku i priliku Božju, koji je pozvan na život po Bogu, po ljubavi.
6. Ivan Pavao II. ostavio je Crkvi golemo bogatstvo svojega učenja, sadržanoga u tisućama kateheza, propovijedi i govora, u mnogobrojnim nagovorima i apostolskim pismima. Vrijedi posezati za njegovim učenjem. Osobito je značajno što je posljednju, četrnaestu encikliku svoga pontifikata posvetio Euharistiji. Tu encikliku možemo smatrati svojevrsnim testamentom, koji je Papa ostavio prije odlaska u vječnost.
Dokument započinje glasovitim riječima: ,,Crkva crpi svoj život iz Euharistije. Ova istina nije jednostavno izražaj svakodnevnog iskustva vjere, nego sažetak središnjeg otajstva Crkve”. Na sljedećim stranicama enciklike Ecclesia de Eucharistia Papa piše da Euharistija “sjedinjuje nebo i zemlju”, i da je ona kao ,,spasenjska prisutnost Isusa u zajednici vjernika i njena duhovna hrana, nešto najdragocjenije što je Crkva mogla imati u svom hodu kroz povijest”. (usp. br. 1. 8-9)
Braćo i sestre, ovdje se na Trećem biskupijskom euharistijskom kongresu možemo i trebamo zapitati: koje mjesto u našem osobnom, obiteljskom i društvenom životu zauzima Euharistija? Živimo li doista s Euharistijom? Je li ona u središtu našega vjerskog i svakodnevnog života? Pomaže li nam u svakodnevnim životnim izborima? Pomaže li nam da izaberemo pošten posao i preuzmemo odgovornost?
Osnažuje li naše bračne veze? Sjedinjuje li se naše obitelji i župe kako bi one postale zajednicama dobra i ljubavi, bratstva i služenja? Slušali smo danas riječi apostola Pavla: „Kruh koji lomimo – nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; to svi smo dionici jednoga kruha! (1 Kor 10, 16-17)
Taj Kruh, Živi Kruh, temelj je našega zajedništva. Taj Kruh gradi i ujedinjuje Crkvu, obuhvaćajući sve narode, kulture i jezike. Taj nam Kruh pomaže pobijediti podjele koje još postoje u Europi, kako ne bismo gradili nove zidove nego se strpljivo trudili nadilaziti sve granice, pokazujući tako našu gostoljubivost, i kako bismo pomogli svim progonjenima koji u nas traže utočište i kruh.
Kakvo li su nam sjajno svjedočanstvo zajedništva svjedočili mladi tijekom prošlogodišnjega Svjetskoga dana mladeži u Krakovu okupljeni oko Svetoga Oca Franje! Koristim ovu prigodu da zahvalim Crkvi u Hrvatskoj na njezinu sudjelovanju u toj velikoj svečanosti vjere. Ne zaboravimo nikada kako je mnoštvo od dva milijuna mladih adoriralo u tišini pred Presvetim sakramentom tijekom subotnjega noćnoga bdijenja u blizini Krakova.
7. Gospodine Isuse Kriste – Kruše živi,
Ti koji si hrana za nas, putnike u hodu prema vječnosti!
Zahvaljujemo Ti za neprocjenjiv Dar Tvoje ljubavi.
Zahvaljujemo Ti što si uvijek s nama,
sve do svršetka svijeta.
Ostani s nama u našim radostima i tugama,
u našim čežnjama i nadanjima.
Učini da se nikada ne osjećamo samodostatnima,
da uvijek budemo gladni Božje riječi,
i gladni Kruha koji daje život vječni.
Molimo Te, osnaži naše obitelji,
kako bi bile zajednice ljubavi i života.
Povjeravamo Ti naš mladi naraštaj,
da ustraje u vjeri očeva.
Povjeravamo Ti naše bolesne, starije osobe
i sve one koji trpe – budi njihova snaga i nada.
Povjeravamo Ti one koji obnašaju vlast,
da je smatraju služenjem
i trude se uvećati zajedničko dobro.
Povjeravamo Ti našega Papu Franju,
našega biskupa Antuna
i sve biskupe svijeta,
kako bi bili vjerni sluge Euharistije
i mudro vodili Božji narod putem spasenja.
Molimo Te da u našem nemirnom svijetu zavlada mir,
osobito na Bliskome istoku i u bratskoj Ukrajini.
Danas Ti, Isuse Kriste, svi mi širom otvaramo vrata naših srdaca,
kako nas je zamolio sveti Ivan Pavao II.
I s vjerom ponavljamo geslo Euharistijskoga kongresa:
Krist danas i uvijeke naša nada, aleluja!”.
Amen!
Stanislaw kard. Dziwisz
