Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu (22.10.2017.)

62

LECTIO

1. čitanje: Knjiga proroka Izaije 45, 1.4-6

¹ Ovako govori Gospodin o Kiru, pomazaniku svome:
»primih ga za desnicu
da pred njim oborim narode
i raspašem bokove kraljevima,
da rastvorim pred njim vratnice,
da mu nijedna vrata ne budu zatvorena.
⁴ Radi sluge svoga Jakova
i Izraela svog izabranika,
po imenu ja te pozvah,
imenovah te premda me znao nisi.
⁵ Ja sam Gospodin i nema drugoga;
osim mene Boga nema.
Iako me ne poznaš, naoružah te:
⁶ nek se znade od istoka do zapada
da izvan mene sve je ništavilo.
Ja sam Gospodin i nema drugoga. «

Riječ Gospodnja.

Iz riječi proroka, koji je poznat kao Drugi Izaija (Deuteroizaija) i koji djeluje u vrijeme babilonskog sužanjstva, snažno izbija ideja da se Jahve, Gospodar povijesti, za dovršenje svog nauma koristi svim sredstvima, pa i onim nezamislivima po ljudskoj logici. Tako se Jahve Gospodin u svom planu da oslobodi izraelski narod poslužio perzijskim kraljem Kirom, bez da je ovaj toga bio svjestan (usp. 4. r.). U tom smislu Kirovo postavljanje za kralja prikazuje se kao događaj kojega je Bog htio. Ako se tome štogod usprotivi, bit će uklonjeno božanskom voljom (»da mu nijedna vrata ne budu zatvorena«: r. 1), koja je odlučila da izraelski narod opet zadobije slobodu, da se Jeruzalem opet sagradi i hram obnovi.
Ovo je jamačno prvi put u povijesti izabranog naroda da je neko povoljno Božje proročanstvo upućeno nekom tuđinskom kralju, kojem se čak daje naslov ‘pomazanik’. Bog toga tuđinskog kralja – koji ga niti ne poznaje (5. r.) – uvodi u onaj povijesni dinamizam u kojem on oslobađa svoj narod. Služeći se i Kirom kao sredstvom za svoje planove, Gospodin se objavljuje kao vrhovni sudac povijesti i vremena.
Izabrani narod se dakle pojavljuje u središtu povijesti spasenja, ali ne predstavlja njezinu granicu. Iz tog središta Bog si odabire sredstva i osobe kojima se potom služi u ostvarenju svog plana. Time postaje očito da glavno mjesto ne zauzima izraelski narod, nego jedino Bog, koji je jedino božanstvo koje postoji (»Ja sam Gospodin i nema drugoga«: 6. r.) i koji svoju jedincatost i nemjerljivost pokazuje upravo u svom djelovanju kao Stvoritelj i moćni Spasitelj.

2. čitanje: Prva poslanica svetoga Pavla apostola Solunjanima 1, 1-5b

¹ Pavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjanâ u Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu. Milost vam i mir! ² Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve nas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama ³ spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim. ⁴ Svjesni smo, braćo od Boga ljubljena, vašeg izabranja ⁵ jer evanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini.

Riječ Gospodnja.

Ovo su prvi napisani reci onoga što će postati Novi zavjet. Pavao piše obraćenim poganima grada Soluna i naziva ih bez ikakvih poteškoća »crkva«, odnosno ‘sabrana zajednica’ (1. r.), upravo onako kako se nazivala zajednica u Jeruzalemu. Oni su zajednica spašenika po Ocu i Isusu, oni su predmet istog čina izabiranja i ljubavi; pripadaju narodu kojega je Bog pozvao na spasenje, koji živi izvorno iskustvo crkve sudjelujući u novom životu uskrslog Krista, svog Gospodina, i Boga Oca, Boga kršćana. Cijela poslanica je napisana u znaku zahvaljivanja: zahvaljivanja Bogu – koji je izvorno pozvao Solunjane na vjeru (rr. 3s.) – i zahvaljivanja Solunjanima koji su ustrajali u primljenom evanđelju, i koji sada žive u trima bogoštovnim krepostima, specifičnima za kršćansko postojanje, a to su: vjera, ufanje i ljubav (3. r.). Oni su ljubljeni od Boga, i iz te ljubavi proizlazi njihovo zalaganje u vjeri, koja se ne svodi na puki kontemplativni stav, nego je djelotvorna u ljubavi, iz koje proistječe i trajno ufanje, koje nije bijeg u budućnost, već hrabrost u podnošenju patnji.
Način na koji žive Solunjani je dragocjeni plod evanđelja koje, kao snaga Duha, dopire do srca čovjeka i preobražava ga. Može se dakle lako shvatiti da se Pavao osjeća dužan zahvaliti jer njegovo evanđelje nije bilo uzalud, nego je bilo riječ Božja koju su kao takvu Solunjani primili, ‘slušajući je iznutra’. Baš zato jer je prihvaćeno kao riječ Božja, evanđelje je bilo popraćeno iskustvom snage Duha, koji je kadar preobraziti osobu u njezinoj volji i u njezinoj želji, i probuditi ono potpuno uvjerenje koje je u temelju pravoga kršćanskog života i djelotvornom svjedočenja (5. r.).

Evanđelje: Matej, 22, 15-21

U ono vrijeme:
¹⁵ Farizeji odoše i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. ¹⁶ Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. ¹⁷ Reci nam, dakle, što si se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?»
¹⁸ Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? ¹⁹ Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« ²¹ Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«

Riječ Gospodnja.

Ispovijest vjere i političko pitanje: odgovori ponuđeni u povijesti kršćanstva na problem odnosa između ovoga dvoga obuhvaćaju širok raspon mogućnosti. Upravo je važnost tog pitanja navela Mateja da nam opiše zgodu o porezu caru, koja je smještena u raspravu Isusa s predstavnicima različitih vjerskih skupina u židovstvu onog vremena (usp. Mt 21, 23 – 22, 40).
Isus ne pokušava izbjeći zamku koju su mu priredili farizeji i herodovci (neobična stranka!), nudeći nemogući odgovor koji bi zadovoljio jedne a da ne uznemiri druge. On dobro zna da židovski domoljubi osporavaju pravo Rimljana da ubiru porez, a da se herodovci, koji podupiru rimsko carstvo, ne mogu usprotiviti plaćanju poreza, tzv. glavarine (tributum capitis), ali on cijelo pitanje vraća na problem Boga i ljudskog odnosa s Njime. Nakon što mu je pokazan porezni novac – denar, s carevim likom – i nakon upita čija je slika na njemu (rr. 19s), on potpuno izokreće ono što su njegovi sugovornici očekivali (21. r.). On premješta odgovor s ideološke na praktičnu razinu, stavljajući na prvo mjesto vjersku odluku s obzirom na odnos s Bogom: bez takvog izbora, rješenje odnosa između vjere i vlasti ostaje dvosmisleno.
Glasoviti Isusov odgovor (»Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje«: 21. r.) podsjeća na nužnost da se razluče dvije razine i razotkrije teokratska umiješanost bilo u smjeru pobožanstvenjenja (kult cara), bilo u pravcu upletenosti religijske vlasti u područje politike. Reakcija sugovornika (»Čuvši to, zadive se pa ga ostave i odu«: 22. r.) jasno pokazuje njihovu zbunjenost što nisu uspjeli pronaći razlog da zatvore Isusa. No, žele li slušati, evo i za njih poruke: prije svih političkih spletki treba tražiti Božju volju, kako bismo se njoj iskreno podvrgli.

MEDITACIJA

Prvo čitanje nas podsjeća kako, unatoč svim prividima, vlasti ovoga svijeta primaju svoju moć od Boga, koji je Gospodar povijesti. No to sa sobom ne nosi potvrdu apsolutne moći, božanskog prava i koju stoga ljudi ne mogu prosuđivati, već podrazumijeva upravo suprotno: potvrdu kritičkog načela svake vlasti, koja je pozvana, uvijek i prije svega, Bogu istine i pravednosti polagati račun o načinu na koji se vrši. Na to nas podsjeća glasovita evanđeoska izreka o onome što treba dati caru i o onome što treba dati Bogu.
Nadahnjivati se na Isusovoj riječi s obzirom na moć i svjetovnu odgovornost kršćanina znači razlikovati Božji plan od plana ljudi, znajući pak da su povezani. Moramo prije svega razlučiti pitanje zemaljske vlasti – i njezine zakonitosti ili nezakonitosti – od pitanja potrebitosti Božje volje. Evanđelje nas podsjeća da se za vlastite javne odluke ne mora samo odgovarati ljudima, nego da je svaka osoba odgovorna za vlastite odluke, osobne i javne, pred samim Bogom. Kao što careva vlast dopire točno dokle se proteže novac s njegovim likom, tako se i Božja vlast proteže dokle dopire njegova slika. A budući da je čovjek stvorenje koje je sâm Bog zamislio na svoju sliku i priliku (usp. Post 1, 26), iz toga slijedi da mi, ukoliko smo »njegova slika«, potpuno pripadamo Bogu i to u svakoj dimenziji našeg života, uključujući i onu političku! Zbog toga ne trebamo biti potišteni, već nam to, naprotiv, treba pomoći da ostanemo slobodni od svake političke iluzije i od svake bliskosti s gospodarskim, političkim i vojnim vladama koje čovječanstvu onemogućuju ostvariti vlastiti poziv da bude slika Božja u slobodi i pravednosti. S druge strane, razlikovanje dviju razina, na koje Isusova prispodoba jasno ukazuje, također nas štiti od neprestanih integralističkih napasti koje se ukorjenjuju u suptilnom obliku ‘kršćanskog fundamentalizma’.

MOLITVA

O Bože, Ti si Kralj povijesti i činiš da se sve okrene na dobro onima koji Te ljube: pa i najteže kušnje, naša progonstva. Molimo te da nam dadeš svoga Duha, kako bismo u svjetlu vjere mogli vidjeti složena povijesna zbivanja, i u njima tvoju milu ruku koja ostvaruje čudesni plan spasenja za tvoj narod i za cijelo čovječanstvo. Zahvaljujemo Ti jer nas pozivaš da surađujemo u tvom projektu i tražiš od nas da znademo preuzeti svoje odgovornosti u društvu i politici. Riječ Tvoga Sina sve nas više utvrđuje u spoznaji: ljudska vlast ne može se ni demonizirati ni divinizirati, već se u njemu mora očitovati usmjerenje naše slobode.
Zahvaljujemo Ti što si nas stvorio na svoju sliku i što si nam objavio naš kršćanski poziv: on od nas traži da s visokim stupnjem moralnosti svakodnevno donosimo velike i male odluke. Hvala što ćemo s tvojom pomoći moći sve to živjeti, dajući caru carevo, a Tebi, našem Bogu, ono što je Tvoje, odnosno same naše živote!

KONTEMPLACIJA

Kad [Isus] pita [farizeje] čija je slika i natpis na novcu, on to ne čini da ih ignorira, već zato da ih osudi njihovim vlastitim riječima: Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.« Ovdje nije riječ o davanju, nego o vraćanju, kako pokazuju slika i natpis na novcu. Ipak, kako bi izbjegao da ga optuže da ih stavlja pod vlast ljudi, odmah je dodao: »a Bogu Božje.« Dati ljudima i Bogu ono što im pripada dvije su stvari koje izvrsno mogu ići skupa. Zbog toga i Pavao veli: »Dajte svima što im pripada: kome namet namet; kome porez porez; kome čast čast«. Očito je, kad nas Gospodin poziva da damo caru carevo, njegove se riječi ne odnose na ono što se protivi religiji, inače to ne bi bio porez plaćen caru nego đavlu (IVAN ZLATOUSTI, Komentar Matejevog evanđelja, Rim 1967, III, 1565).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Ja sam Gospodin i nema drugoga« (Iz 45, 5)

ZA DUHOVNO ČITANJE

»Misija koju je Krist povjerio svojoj Crkvi kao njoj vlastitu, nije niti političkog, niti ekonomskog, niti socijalnog reda: svrha, naime, koju joj je odredio, religioznoga je reda. Ali upravo iz te religiozne misije izviru zadaci, svjetlo i sile koje mogu poslužiti da se ljudska zajednica izgradi i učvrsti po Božjem zakonu. Isto tako, gdje je potrebno, već prema prilikama vremena i mjesta, i sama Crkva može, dapače i mora, promicati djela koja su određena da služe svima, napose siromašnima, kao što su djela milosrđa ili druga djela te vrste.
Crkva, nadalje, priznaje što god ima dobroga u suvremenom društvenom dinamizmu: napose razvoj prema jedinstvu, proces zdrave socijalizacije i građanskog i ekonomskog udruživanja. Promicanje jedinstva povezano je s najdubljom misijom Crkve, budući da je ona ‘u Kristu kao sakrament ili znak i sredstvo najužeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva svega čovječanstva’. Tako Crkva pokazuje svijetu da pravo vidljivo socijalno jedinstvo izvire iz jedinstva duša i srdaca, to jest iz one vjere i ljubavi na kojima je, u Duhu Svetome, njezino jedinstvo nerazrješivo sazdano. Snaga, naime, koju Crkva može unijeti u današnje ljudsko društvo jest ona vjera i ljubav koje se oživotvoruju, a ne u nekom izvanjskom gospodstvu koje bi se vršilo čisto ljudskim sredstvima.
Osim toga Crkva po svojem poslanju i po svojoj naravi nije vezana ni uz koji posebni oblik ljudske kulture, niti uz bilo koji politički, ekonomski ili društveni sistem. I zato baš ona može biti, uslijed te svoje univerzalnosti, veoma uska veza među različitim ljudskim zajednicama i državama, samo ako se one pouzdaju u nju i ako joj stvarno priznaju istinsku slobodu da može izvršavati to svoje poslanje. Stoga Crkva opominje svoje sinove, pa i sve ljude, da u tom obiteljskom duhu sinova Božjih prevladaju sve razdore među narodima i rasama te da iznutra daju čvrstoću legitimnim ljudskim udruženjima.
Što god dakle ima istinito, dobro i pravedno u najrazličitijim ustanovama što ih je čovječanstvo osnovalo i neprestano ih osniva, sve to Koncil promatra s velikim poštivanjem. Osim toga on izjavljuje da Crkva želi pomagati i promicati sve te ustanove koliko to o njoj ovisi i ukoliko je to spojivo s njezinom misijom. Ona ništa ne želi žarče nego da se na korist svih može slobodno razvijati pod bilo kojim političkim režimom koji poštuje osnovna prava osobe, obitelji i priznaje zahtjeve općega dobra«. (Vidi u: DRUGI VATIKANSKI SABOR, Pastoralna konstitucija Gaudium et Spes o Crkvi u suvremenom svijetu, br. 42s).