Trideset i prva nedjelja kroz godinu (5.11.2017.)

73

LECTIO

1. čitanje: Knjiga proroka Malahije 1, 14b – 2, 2b.8-10

¹⁴ Ja sam veliki kralj – govori Gospodin nad vojskama – i strašno je ime moje među narodima. ¹ A sad vas opominjem, svećenici! ² Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite ime moje – govori Gospodin nad vojskama – kletvu ću na vas svaliti.
⁸ Vi ste s puta zašli, učinili ste da se mnogi o zakon spotiču,
raskinuli ste savez Levijev
– govori Gospodin nad vojskama.
⁹ Zato učinih da vas preziru i ponizuju svi narodi
jer se putova mojih vi držali niste,
nego ste bili pristrani primjenjujući zakon.
¹⁰ Nemamo li svi jednog Oca? Nije li nas jedan Bog stvorio? Zašto smo onda jedan drugome nevjerni te skvrnimo savez svojih otaca?

Riječ Gospodnja.

Prorok Malahija odvažno i snažno podiže svoj glas bez ikakvoga diplomatskog uvijanja, i poziva na odgovornost narodne vođe – osobito svećenike i levite – i one koji su religiju sveli na ritualnost, na izvanjske radnje, lišavajući je stvarnog utjecaja na osobni i društveni život. Moralnost, umjesto da traži dobro pravednosti, tek je dobronamjerna praksa pokrivena pokvarenim svećeništvom koje obezvrjeđuje stvarnost saveza, i koje postaje razlog za proklinjanje više nego za blagoslivljanje: ono je povod za sablazan i ne umije voditi.
Valja uočiti da je temeljna zadaća svećeništva bila blagoslivljati i poučavati (usp. Br 6,22-27; Neh 8,7s.); međutim ta je zadaća spojiva samo s ozbiljnim moralnim životom svećenikâ, život koji slijedi primjer njihovih slavnih prethodnika, a ne nedostojne osobne želje. Sada njihovo ponašanje rastače zajednicu, umjesto da bude znak činjenice da cijela zajednica ima jednog jedinog oca, da ima jednog jedinog Boga i da je bratska zajednica. On zajednicu pretvaraju u mjesto ispraznih obreda, nesposobnih stvarno utjecati na društvene odnose, stvoriti zajedništvo i bratski odnos. Sigurno je da je ulomak izazovan osobito za svećenike, koje se podsjeća na savez koji je Bog s njima sklopio i koji su oni raskinuli (r. 8) slabeći svoj poziv i zahtjeve svoje službe.
I primljena vlast se bila vršila s polovičnošću i osobnim pogodovanjima, koja su u velikoj suprotnosti s jednakošću i bratstvom, što Boga želi da vladaju u narodu jer ga je on oslobodio, objavljujući tako Izraelu svoje očinsko lice (2, 10). To spasonosno djelovanje je ‘stvaranje’ na koje se ovdje upućuje; ono je temelj socijalnog programa Izraela, na koji mora biti usmjerena služba levita.

2. čitanje: Prva poslanica svetoga Pavla apostola Solunjanima 2, 7b-9.13

Braćo:
⁷ Bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoju djecu. ⁸Tako, puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo evanđelje Božje nego i naše duše jer ste nam omiljeli. ⁹ Sjećate se doista , braćo, našega truda i napora. Propovijedali smo vam evanđelje Božje i radili noću i danju da ne bismo opteretili koga od vas.
¹³ Zato, eto, i mi bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju koja djeluje u vama, vjernicima.

Riječ Gospodnja.

Evo kratkoga autobiografskog sažetka Pavlova života. Obično susrećemo snažnog, čvrstog i gotovo grubog; pa ipak on se ovdje otkriva kao osobnost bogata brižnim osjećajima. Pavao razumijeva kršćansko poslanje, zadaću naviještanja evanđelja i osnivanja zajednicâ, kao majčinsku zadaću (7. r.). To je biblijskim spisima draga slika i u samom je srcu Isusova navještaja. Bog ljubi s tolikom nježnošću, da takva ljubav može pronaći ljudsku sliku – koja je najmanje moguće neprimjerena – upravo u majčinskoj ljubavi. Pavao je brigom i nježnošću koju majka iskazuje vlastitoj djeci, životnim navještajem evanđelja rodio za vjeru kršćane u solunskoj zajednici. Poput majke ni on ne priopćava samo riječi nego navještajem Božjeg evanđelja daje svoj vlastiti život (8. r.); nije riječ samo o priopćavanju neke poruke, već o daru svoje osobe, koja je u tu službu potpuno uključena, do dna svoga bića.
Pavao se je uistinu učinio služiteljem evanđelja riječima i životom, bezuvjetnom predanošću, naporno radeći dan i noć da si vlastitim rukama priskrbi potrebno za život, kako ne bi materijalno opteretio kršćane i bio smatran jednim od tolikih putujućih propovjednika u ono doba (9. r.). To samouzdržavanje radom vlastitih ruku je osobita značajka njegovoga misionarskog stila (usp. 1 Kor 4, 12; 9, 6-14; Dj 18, 3).
On nije donio navještaj kao bilo kakvu riječ o Bogu, nego kao Riječ Božju, odnosno riječ izgovorenu od Boga, popraćenu snagom i učinkovitošću Boga, to jest Duha Svetoga, koja donosi plodove novoga života (13. r.). I Solunjani su je prihvatili kao takvu; a to pobuđuje neprestano zahvaljivanje Bogu.

Evanđelje: Matej, 23, 1-12

U ono vrijeme:
¹ Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: ² »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. ³ Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. ⁴ Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. ⁵ Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. ⁶ Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, ⁷ pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ‘Rabbi’. ⁸Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. ⁹ Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. ¹⁰ I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist. ¹¹ Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. ¹² Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«

Riječ Gospodnja.

Sučeljavanje Matejevog evanđelja s farizejima i pismoznancima poprima ovdje postaje veoma oštro. Egzegete ističu da problematika Mt 23 manje odražava sukobljavanja povijesnog Isusa sa židovskim vjerskim vlastima a više napetosti u Matejevoj zajednici, u doba kad se odcjepljenje od židovstva već dovršilo. Valja osim toga primijetiti da naredna tvrda rasprava s dugim nizom sedmerostrukog »jao«, na koji se nadovezuje optužba za licemjerstvo (23, 13-36), protiv učitelja zakona i farizejskog pokreta – koji je od zakona učinio oslonac vlastite duhovnosti -, u konačnici se upućuje naslovnicima evanđelja, to jest kršćanima koji su izloženi istim opasnostima.
U ovom ulomku Isus upućuje farizejima teške prijekore, kojima suprotstavlja tri oprečne značajke, koje trebaju obilježavati učenikov autentični način života. On nipošto ne želi ismijati židovske učitelje, čiji nauk sadrži prevažne vidove istine, nego ih ponajviše prekorava zbog izokretanja tog nauka u njihovu praktičnom životu (3. r.). On prije svega osuđuje rascjep između naučavanja i života (rr. 3s.), potom glumljenost (teatralnost) da se čini nešto dobroga, poput vidljivog isticanja velikih filakterija, kutijica sa zapisanima ulomcima zakona na pergameni ili koži, pričvršćenih na čelu i na lijevoj podlaktici, prema doslovnom tumačenju Pnz 6, 8; Isus u pismoznancima i farizejima žigoše djelovanje koje ide pokazivanjem vjerskih čina radi dobivanja sveopćeg odobravanja i pohvaljivanja (rr. 5-7a) i ono neprimjerenu želju za vlašću koja se krije ispod svakoga njihovog djelovanja (biti priznati kao rabbì (učitelji: r. 7b).
Neće biti dakle dovoljno ne dati se zvati ‘rabbì’ – to jest žarko željeti visoke položaje i časti koje učenik, svjestan vlastite krhkosti, neće nikad moći podnijeti -, nego će trebati u zajedničkom životu u potpunosti izbjegavati svaku nisku udvornost koja zamagljuje ono bratstvo koje izvire iz jedinoga izvora božanske ljubavi (r. 9). Snažno naglašavanje Učiteljeve jedincatosti (rr. 8.10) ili Očeve jedincatosti (r. 9) nema samo za nakanu poučavati veoma važnu dogmatsku istinu, već i obraniti učenike od one opasnosti koja sve više prijeti životu vjere, a to je napast da se više brinemo za pridobivanje ljudske naklonosti nego stvarnog odnosa s Bogom. Ovaj posljednji je izvor zajedničkog života obilježenog služenjem i poniznošću (rr. 11s.).

MEDITACIJA

Malahijine riječi hramskim levitima važe također i za nas, kao poticaj da svaki službenik u crkvi teži za ostvarenjem crkvenog života u skladu s Božjim naumom koji želi zajednicu koja je uistinu bratska, u koja odnosi nisu obilježeni logikom moći, časti,izvanjskog izgleda, nego darom sebe samih i traganjem u ljubavi za Božjom voljom. Očistiti se od te svjetske logike znači odreći se – kako nas uči evanđeoska rasprava protiv farizeja i pismoznanaca – neuredne ljubavi prema nama samima koja je u korijenu nesklada između riječi i djelâ, tvrdoće u odnosu na bližnjega kojoj ne odgovora ista takva strogost prema sebi samima, i opsjednutosti kultom vanjštine i općeg prihvaćanja.
Naprotiv, pozvani smo kao učenici Isusa, jedinog Učitelja, i kao djeca jedinog Oca, živjeti dosljednim životom, bdijući prije svega nad istinitošću našeg odnosa s Bogom i međusobno. Služenje, poniznost i zahvalnost nastaju iz svjesni da smo rođeni na novi život iz ljubavi jedinoga nebeskog Oca; samo ćemo s takvim nutarnjim stavovima moći izbjeći da ne dopustimo sebi samima i drugima da u zajedničkom životu ne uspostavimo one drske, glumljenje odnose koji se ne obaziru na najslabije, koji teško zamagljuju shvaćanje jednoga jedinog podrijetla i jednakog dostojanstva svih članova crkve u koliko su djeca Očeva. Samo ako ćemo ponizno ostati učenici, pružit ćemo istinsko svjedočanstvo koje će nagnati druge da otkriju Božje očinstvo i sigurnog vođu u život, a to je Krist. Kao protuotrov licemjerju poslužit će nam ono što je Isus rekao o poniznosti i služenju koji učenik treba očitovati u odnosu prema svima: »Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.« (Mt 23, 11s.).
U toj zadaći valja se ugledati na Pavlov primjer, koji nam je dan u prvoj poslanici Solunjanima: apostolat slobodan svakoga osobnog interesa, velikodušan, zabrinut jedino da otvoreno naviješta evanđelje koje rađa na novi život.

MOLITVA

Gospodine Isuse, oslobodi nas od licemjerja. Želimo s pomoću tvoga Duha Svetoga živjeti onakvim životom koji će očitovati da smo tvoji pravi učenici. Dopusti nam da spoznamo naše nedosljednosti, koje zamagljuju sjaj tvog evanđelja, i da bdijemo nad istinitošću našeg odnosa s tobom i međusobno. Zahvaljujemo ti jer si nas u svom Uskrsu na nov život rodio, očitujući ljubav Očevu prema nama.
Zbog toga se trudimo pred tobom da ne dopustimo da u našim odnosima u zajednici ne prevagne želja za izvanjskom pojavnošću i za prevlašću. Trudimo se sačuvati svijest o nezasluženom božanskom posinstvu i o bratstvu koje treba vladati među nama, što je naš zadatak ali iznad svega tvoj neprocjenjivi dar.
Gospodine Isuse, želimo ostati korjenito tvoji učenici, bez želje da postanemo učiteljima drugih, jer ćemo iz tvojih usta, o jedini Učitelju, moći razumjeti, s uvijek novom radošću, ljubav Boga Oca, za nas njegovu djecu.

KONTEMPLACIJA

Ah, koliko danas ima ove farizejštine na cijelom svijetu! Jer ljudi u svojim djelima i u svojim riječima općenito imaju pred očima izvanjske pogodnosti: ona imaju religijsku pojavnost, no osobe u njima ipak traže pretežno vanjske stvari: dobra, čast, zaradu, biti poznati i priznati, naklonost i užitak. Ukratko: sve što ljudi više čine s nakanom da budu veći, to jest što čine bude viđeni ili poznato, a što ne bi činilo kad ne bi bilo poznato, sva ta djela Bogu nisu zanimljiva, bez obzira koliko izgledala velika i uzvišena. Jer je to rođenje onoga koji je uzrok djela i njegova nastanka a ne nekoga drugog; svršetak odgovara početku.
No postoji također i nutarnji farizejizam. Kćeri, što god čovjek farizej činio, u svemu tome gleda samo sebe. Tako čine neke religiozne osobe koje unatoč tome vjeruju da su u dobrom odnosu s Bogom. No kad se njihova djela dobro promotre, ono što te osobe u dubini ljube i vide su one same, bilo da je riječ o molitvi ili bilo kojoj stvari. A one toga ne opažaju. To se teško vidi u čovjeku, više u jednom nego u drugom. Takve osobe čine mnoga velika i zamjetljiva djela, trče za oprostima, mole, udaruju se u prsa, gledaju lijepe slike, prigibaju koljena i trče po cijelom gradu. Sve to Boga ne zanima, jer njihova ljubav i njihova nakana nisu usmjereni na njega. One se klanjaju pred stvorenjima: ondje je njihova radost i njihovo zadovoljstvo; dragovoljno i svjesno, je li riječ o vlastitim dobrima, vlastitim udobnostima, vlastitoj ugodi ili koristi, nutarnje ili izvanjski (IVAN TAULER, Djela, Milano, 1977, str. 412s.).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen « (Mt 23, 12)

ZA DUHOVNO ČITANJE

Tko je dakle učenik? To je onaj koji slijedi Isusa stojeći iza njega kao što se stoji iza Učitelja, ali prepoznajući u njemu nekoga tko je više od učitelja i prihvaćajući ga kao jedinog vođu: »Jedan je vaš vođa – Krist« (Mt 23, 10) jer je sâm Mesija. Taj odnos nije utemeljen na ustanovi, na nauku, već na vjeri, na prianjanju uz njegovu osobu.
Isus se pokazao kao rabbì (učitelj), ali ga se ne slijedi zato što je rabbì! Ako ne razumijemo ovu točku razdjelnicu, uzaludno je naše nasljedovanje: on tada za neke postaje samo duhovni učitelj, za neke karizmatična osoba, a za neke druge revolucionar: to nije dovoljno za utemeljenje vjere i da od nas učini vjernike. Budimo oprezni: kršćanstvo se uvijek izlagalo velikoj opasnosti da u Isusu vidi učitelja i da naviješta Isusa učitelja na temelju zanimanja za njegov nauk: iz toga je proizašao Isus socijalist, Isus hipi, Isus guru, Isus filantrop (ljubitelj čovjeka)…Kad bi se nametnulo takvo shvaćanje Isusa, bio bi to kraj kršćanske vjere!
Učenicima koji su ga nazivali »Učiteljem i Gospodinom«, Isus veli da su pravo činili, no on im se sada predstavlja kao »Gospodin i Učitelj« (usp. Iv 13, 13.). Prije svega i nadasve Kýrios, a tek onda rabbì! Ako je doista ‘lik’, stanje u kojem se je Isus predstavio, bio onaj jednog rabina, shvaćanje koje je o njemu imala apostolska zajednica, nadišlo je taj lik. (E. BIANCHI, Il radicalismo cristiano. Seguire Gesù il Signore/ Kršćanski radikalizam. Slijediti Gospodina Isusa/, Milano, 1980, str. 55s).