Svetkovina obljetnice posvete crkve sv. Lovre u Požegi

206

Prigodom svetkovine Obljetnice posvete crkve sv. Lovre u Požegi, 15. studenog biskup Antun Škvorčević predvodio je u ovoj crkvi euharistijsko slavlje u zajedništvu sa svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i iz župa Katedralnog arhiđakonata. Na početku misnog slavlja pozdravio je nazočne svećenike i vjernike, a napose učenike i profesore obiju požeških gimnazija, kao i učenike osnovne škole Antuna Kanižlića u Požegi te pitomce požeškog Kolegija. Podsjetio je kako crkva sv. Lovre traje više od osam stoljeća, tijekom kojih su ljudi u ovom zdanju Bog očitovao svoju blizinu a brojni ljudi utisnuli svoju pobožnost, sabranost i molitvu, među njima i slavni Požežanin Antun Kanižlić, preminuo prije 240 godina. Poželio je nazočnima da na ovom slavlju iznutra ožive po onoj snazi Isusova Duha po kojoj jesu njegova Crkva. Potom je uslijedila molitva za požeške isusovce i učenike njihove Gimnazije i Akademije u 18. stoljeću, pokopane u kripti crkve, za poglavare i učenike požeškog Orfanotrofija te za one koji su kao žrtve »Križnog puta« 1945. bili ubijeni u Požegi i pokapani pokraj ulazu u crkvu sv. Lovre, gdje je njima u spomen podignut križ. Nakon molitve profesori i gimnazijalci položili su pod križ upaljene svijeće.

U homiliji biskup je spomenuo kako je prije mjesec dana bio u Carigradu, i ondje uz stručno duhovno vodstvo imao prigodu upoznati tamošnje tragove kršćanstva iz ranoga bizantskog doba, ponajprije veličanstvenu crkvu »Aja Sofiju«, kao i druga sakralna zdanja, pretvorena u džamije a sada muzeji. Kazao je da ga je na tim zdanjima oduševilo to što su sva ona, prema drevnoj uzrečici »ex oriente lux« (s istoka svjetlo), okrenuta prema istoku, a arhitektonski tako izgrađene da u njih može s istočne strane ući što više sunčeva svjetla. Napomenuo je kako nas one već samom svojom arhitekturom podsjećaju da je čovjek prije svega i nadasve biće svjetla, i to ne samo svjetla za fizičke oči, nego i svjetla za srce, koje znade da nije stvoreno za mrak. Naglasio je da je sudeći po najnovijim istraživanjima koncem 12. stoljeća izgrađena i crkva sv. Lovre u Požegi radi toga da po njoj u stanovnike ovoga Grada uđe što više Božjeg svjetla, njegove blizine i prisutnosti. Ustvrdio je da prorok Ezekijel u prvom čitanju govori o jeruzalemskom hramu kao o mjestu u koje je kroz otvorena vrata ušla Božja Slava (Doxa). Pojasnio je da Sveto pismo riječju Slava označava Božju prisutnost, njegovu puninu života, a hram mjesto na kojem ljudi postaju njegovim dionicima. Bog je u Starom zavjetu prebivao u jeruzalemskom hramu osobito po pločama Zakona koje je predao Mojsiju u znak saveza sa svojim izabranim narodom.

Naša crkvena zdanja hramovi su prisutnosti Isusa Krista koji je za sebe rekao da je Svjetlost, Put, Istina i Život, napose po slavlju svete euharistije, žrtve njegove ljubavi. Crkvene zgrade podsjećaju da smo mi kao jedinstvene i neponovljive osobe dragocjeni prostori njegove prisutnosti po srcu koje može hvata valove koji dolaze s Božjih strana. Kad u sabranosti srca dođemo u neku crkvu, događa se čudesna komunikacija između Boga i čovjeka.

Na temelju evanđeoskog ulomka izgona trgovaca iz hrama biskup je podsjetio kako ima ljudi koji umjesto komunikacije s Bogom više vole trgovinu u hramu. Izgonom trgovaca Isus je posvjedočio svoju veliku suzdržanost prema onima koji život svode na trgovinsku razmjenu materijalnih dobara, i ostaju nesposobni u svojim srcima osjetiti Božju prisutnost i živjeti u onoj punini koju im je Bog namijenio. Imaju pune ruke a prazna srca, te su slični ludim djevicama u prošlo-nedjeljnom evanđelju koje su se zbog odlaska u trgovinu našle pred zatvorenim vratima svadbene dvorane. Hoće li se nama suvremenim ljudima dogoditi da nam se otvaraju vrata trgovina, ali zatvaraju vrata života?, upitao je biskup nazočne, i pozvao ih da budu poput tolikih ljudi koji su od samih početaka Grada osjetljivom dušom u ovoj crkvi disale s Bogom. Ustvrdio je da je trag te duše moguće osobito snažno osjetiti po fragmentima sačuvanih fresaka. Upozorio je na dva lika Isusa Krista na svodu svetišta – »Pantokrator« (Svevladar) i »Maiestas Domini« (Veličanstvo Gospodnje), veoma rijedak, ali znakovit prizor prožimanja istočne i zapadne tradicije. Potom je ukazao na tri Marijina lika na tri sloja žbuke trijumfalnog luka, i konačno na fresku nebeskog Jeruzalema s prikazom lica različitih građanskih slojeva, pogleda usmjerena prema vječnom svjetlu u nebu, prema proslavljenom Isusu Kristu. Pozvao je nazočne da spomenute freske, u koje je utisnuta vjera tolikih duša budnih za Boga tijekom minulih stoljeća, i njih trajno privlače k oltaru kao središtu crkve, na kojem uskrsli Gospodin obnavlja žrtvu svoje ljubavi na križu i hrani nas kruhom života.

Kazao je da se na duhovnom ozračju ove crkve nadahnjivao i Antun Kanižlić, Požežanin koji je umro prije 240 godine i sahranjen u ovoj crkvi. Trajno je u njoj uzdizao Bogu dušu, koja je – osjetljiva za njegovu riječ – progovorila pjesništvom i prozom, ali iznad svega svećeničkim misionarskim služenjem. Ostavio nam je svijetao trag čovjeka koji je živio srcem punim Božje blizine, budan za Boga i osjetljiv za čovjeka. Poručio je nazočnim učenicima osnovne škole koja nosi njegovo ime, da je i njihovo srce željno Božjeg svjetla i blizine, te da bi im bio neprijatelj svatko onaj tko bi ih pokušavao otrgnuti od njega, i skučiti ih na mrak, nemoć i sebičnost. Ohrabrio ih je da po primjeru Antuna Kanižlića ustrajno hode s Isusom Kristom, istinskim svjetlom života. Zahvalio je Gospodinu što nas voli u svojoj Crkvi, i što nas okuplja u zajedništvo svoje ljubavi.

Nakon popričesne molitve biskup je pročitao ulomak iz Kanižlićeve oporuke, u kojoj želi da bude pokopan u kripti crkve sv. Lovre i preporuča svoju dušu u molitvu. Potom su školska djeca i svećenici na čelu s biskupom sišli u kriptu i ondje za njega izmolili molitvu odrješenja.