Kateheza za očeve i majke u Požegi

190

U organizaciji Centra „Za život i obitelj“ Požeške biskupije i Katoličke osnovne škole u Požegi, 23. studenog 2017. održana je kateheza za očeve i majke na temu „Ranjeno očinstvo i ranjeno majčinstvo”. Katehezu su održali vlč. mr. Ivica Bošnjak, duhovnik Katoličke osnovne škole u Požegi i Ana Matković, psihologinja i voditeljica Centra „Za život i obitelj“ Požeške biskupije. Na samom početku, voditeljica Centra „Za život i obitelj“ Ana Matković, istaknula je kako kateheza ima za cilj osnažiti očeve i majke u njihovom življenju poslanja kako u obitelji, tako i u Crkvi i društvu te ukazati kako su patnje i rane sastavni dio života i da postaju spasonosne ako ih predamo Stvoritelju. U prvom dijelu kateheze, vlč. mr. Ivica Bošnjak je ukazao na Boga Stvoritelja kao izvor majčinstva i očinstva, koji u sebi ujedinjuje najljepše od očinstva i majčinstva (autoritet, dobrotu i nježnost). Istaknuo je kako jezik vjere crpi iz ljudskoga roditeljskoga iskustva, jer su roditelji, kao suradnici ljubavi Boga stvoritelja, na neki način prvi Božji predstavnici svome djetetu. No, ljudsko iskustvo pokazuje također da su roditelji pogrešivi i da mogu izobličiti očinski i majčinski lik. Zato treba imati na umu da Bog nadilazi ljudsko očinstvo i majčinstvo, iako im je on izvor i mjerilo: “Nitko nije otac kao što je Bog.” (KKC)

Psihologinja Ana Matković, progovorila je kako su ranjenosti tijekom ovog života neminovnost, bilo da ih sami doživljavamo, bilo da ih, svjesno ili nesvjesno, nanosimo drugima. Navela je kako o čovjekovoj ranjenosti (povredama koje se događaju u čovjeku, a nisu pristupačne vanjskim osjetilima) progovara papa Ivan Pavao II, u svojoj enciklici Salvifici doloris navodeći kako je patnja nešto šire od bolesti, nešto složenije i dublje ukorijenjeno u samu ljudsku narav. Navodeći rezultate psiholoških i neuroloških znanosti o negativnim reakcijama i posljedicama izranjenosti, istaknula je kako je za ispravno življenje svojeg očinstva i majčinstvo važno moći prepoznati vlastite boli, rane i slabosti.
Kroz pitanja, o kojima su sudionici promišljali u radu u skupini, potaknulo ih se da zarone u svoju nutrinu i kroz taj korak pokušaju uočiti što njih osobno ranjava i boli. Kako su sudionici bili podijeljeni u tri skupine, voditeljima se priključila i psihologinja Silvija Crnković.

Po završetku rada u skupinama, vlč. mr. Ivica Bošnjak, kroz iskustvo jednog čovjeka, ukazao je kako je u liječenju ranjenosti važna spremnost na prihvaćanje žrtve te spremnost na opraštanje uz Gospodina. Završnom molitvom ukazalo se kako su na Isusovom križu sve naše rane – tjelesna, duhovne i duševne – iscijeljene, iskupljene i osmišljene.